”Mi smo već dobile, odnosno ja sam već dobila poruku kako idem kroz Crnu Goru da pomamljujem žene i da rasturam porodice.”
Tako svoju priču za Radio Slobodna Evropa (RSE) počinje direktorica nevladine organizacije Sigurna ženska kuće Ljiljana Raičević. Ona svjedoči o tome kako je u Crnoj Gori lako biti stigmatizovana i etiketirana žena, posebno ako se boriš za rodnu emancipaciju.
Sigurna ženska kuća, uz finansijsku potporu Ministarstva za ljudska i manjinska prava, počela je kampanju čiji je cilj suzbijanje običajnog prava crnogorskih žena da se odriču nasljedstva u korist muških članova svojih familija.
Reklamni spot pod sloganom “Ne dijeli djecu, podijeli nasledstvo”, od kraja jula emituje se na crnogorskim televizijama.
Ljiljana Raičević sumira svoje utiske nakon nekoliko sedmica kampanje kojom ubjeđuju Crnogorke da se ne odriču imovine koja im pripada u nasljeđe, te da tako budu manje ekonomski zavisne. Naglašava kako je njihov spot pobudio veliko interesovanje i izazvao burnu polemiku:
”Tu prednjače muškarci, koji se bune zašto uopšte o ovome pričamo, ali ima i žena. I onda kad sa njima pričamo i pitamo ih da li su se odrekle nasljedstva, ogroman broj njih odgovara da jesu. Imam utisak, iako bi to bolje psihološkinje objasnile, da one ipak nekako znaju da su pogriješile.”
"I u rod i u dom"
O tome kako je nastala parola “I u rod i u dom“, pod kojom se kampanja sprovodi, Raičević objašnjava:
”To nam je rekla jedna starica od 85 godina, kad smo joj objasnili šta mi sada radimo. Podržala nas je i rekla kako ona nema 'Ni u rod, ni u dom' ništa. Odrekla se svega u korist braće. Došla je u svoju novu familiju u kojoj je sve stekla svojim radom, ali ni tu nema ništa. Mi smo onda to okrenuli drugačije i našu kampanju nazvali 'I u rod i u dom'.“
Podsjetimo, posljednje istraživanje Sigurne ženske kuće o imovinskim pravima žena u Crnoj Gori pokazalo je da mlađe generacije pripadnica nježnijeg pola sve više traže i ostvaruju pravo na imovinu. One ne pokazuju senzibilitet da poštuju onaj dio tradicije koji ih polno diskriminiše u ostvarivanju imovinskih prava.
Ipak, da je taj običaj i dalje žilav u Crnoj Gori i da je ženski dio njene populacije i dalje spreman da se odrekne porodičnog nasljedstva u korist braće i ostalih muških srodnika, pokazale su priče na koje su obilazeći teren naišli u Sigurnoj ženskoj kući.
”Na sjeveru Crne Gore bile smo baš zadovoljne koliki je odjek bio i koliko je njih došlo. I muškaraca, a najviše žena. Tu nam je jedna gospođa ispričala kako ima još dvije sestre i kako sve tri žive pod jednim krovom sa stricem koji ima sina. Njihov pokojni otac sugerisao im je da se odreknu svog dijela imovine nakon njegove smrti u korist brata od strica, kako bi to imanje ostalo pod prezimenom muških članova familije.”
Robovanje stereotipima
Prema riječima Raičević veoma je sadržajan katalog primjera Crnogorki koje i dalje robuju tradiciji i stereotipu o muškarcu kao “glavi kuće”, a njih kao “odiva” koje su “tuđa sreća”.
No, iako dobar dio njih i dalje pokazuju pasivnost, rezignaciju i pomirenost sa sudbinom, ona smatra da dolazi vrijeme kada se odricanje crnogorskih žena od svojih imovinskih prava neće podrazumijevati i da će savremena i emancipovana Crnogorka biti hrabrija u razbijanju patrijarhalnih okova.
Da će u svemu tome novac mijenjati “pravila igre“ Raičević ilustruje na sljedećem primjeru:
”Imamo slučaj da auto-put Bar Boljari prolazi kroz neka imanja. Tako smo došli u sitauciju da je jedna od kćerki saznala da će put proći kroz njihovo imanje, koje još nije bilo podijeljeno i da država treba da im isplati ogroman novac. Ona se usudila da traži taj dio. Nakon toga, majka i sestra su prekinule kontakt sa njom nekoliko mjeseci.”
Iako su pred zakonom žene u Crnoj Gori potpune izjednačene sa muškarcima, da se odreknu porodičnog nasljedstva, osim običajnog pravautiče i strah od osude u samoj porodici ali i sredini, kao i nedovoljna edukovanost.
Hoće li država pomoći?
Država sa svoje strane do sada nije pokazivala proaktivan odnos kako bi mijenjala patrijarhalni obrazac koji je žene u Crnoj Gori stavljao u podređeni položaj. Uz to ide poražavajuća statistika da su Crnogorke u malom procentu vlasnice nepokretnosti.
Tako je studija koju je finansirala EU koja se odnosila na žensko preduzetništvo, pokazala da svegaosam odsto žena koje su počele svoj biznis posjeduje zemlju, a slično je i sa drugim nepokretnostima. Na pitanje da li očekuje konkretne efekte kampanje uz potporu države Ljiljana Raičević odgovara:
“Nijesam preveliki optimista. Međutim, jesam kada je riječ o ulozi Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Oni prate svu ovu kampanju i okrugle stolove koje smo odradile po čitavoj Crnoj Gori i očekujemo da će nam odobriti nastavak projekta. To će dugo trajati, nekoliko godina. Mi već pišemo neki novi projekat i već sad moramo da pričamo sa institucijama o tome šta one mogu da urade kako bi se Zakon koji nije loš još više poboljšao i kako da se žena okuraži da tražio svoj dio.”
Na kraju, koliko rade posao koji je neshvatljiv za drugi mentalitet i drugačiju kulturološku matricu, Raičević potkrepljuje i anegdotom:
“Kad sam o ovome što radimo na jačanju prava Crnogorki u nasljeđivanju imovine govorila svojoj koleginici iz Švedske, njoj nije bilo jasno o čemu ja to pričam“, kroz smijeh nam kaže Raičević.
Facebook Forum