Odluka Vlade Crne Gore o dodjeli novčane pomoći porodicama civilnih žrtava ratova devedesetih godina je istorijska i od velikog značaja za suočavanje sa prošlošću, ali njome nisu obeštećene porodice svih žrtava.
To je zajednička ocjena Akcije za ljudska prava (HRA), Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i Udruženja "Štrpci – Protiv zaborava".
Vlada je odlučila da se pomoć dodijeli za ukupno 16 porodica žrtava iz slučajeva deportacije bosankohercegovačkih izbjeglica iz 1992, stradalih u otmici u Štrpcima 1993, te NATO bombardovanja u Murinu i Tuzima 1999. godine.
Porodicama će biti dodijeljeno po 100.000 eura, čime se ispravlja višedecenijska nepravda, a Crna Gora potvrđuje posvećenost priznavanju prava svih žrtava rata, navodi se u odluci Vlade.
Obeštetiti sve civilne žrtve rata
Međutim, nije jasno zašto je Vlada izostavila porodice drugih civilnih žrtava rata, kažu u nevladinom sektoru.
Treba obeštetiti i žrtve prinudnih nestanaka na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, kao i ubistava i progona iz Bukovice, smatra Tea Gorjanc Prelević iz HRA.
"To su takođe porodice civilnih žrtava rata, kojima je taj status priznat nedavnim izmjenama zakona, a koji imaju ili su do nedavno imali crnogorsko državljanstvo", kaže Gorjanc Prelević za Radio Slobodna Evropa.
Usvajanje izmjena Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti u februaru ove godine je omogućilo da porodice civilnih žrtava rata dobiju obeštećenje.
Prema Zakonu, civilna žrtva rata je civilno lice, poginuo ili nestao tokom oružanih sukoba na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) poslije 17. avgusta 1990. godine, koja su imala državljanstvo SFRJ.
Obeštećenja su predviđena za članove porodica žrtava koje imaju crnogorsko državljanstvo.
Prema evidenciji HRA, Crna Gora bi trebala obeštetiti još najmanje devet porodica.
Gorjanc Prelević dodaje i da država ima moralnu obavezu prema žrtvama ratnog zločina u Kaluđerskom lazu, gdje je Vojska Savezne Republike Jugoslavije pucala na izbjegličku kolonu sa Kosova i ubila 21 osobu.
Zbog propusta u istrazi i krivičnom postupku, u kojem nije utvrđena krivica bilo kog počinioca za taj zločin, sudovi su kao zastarjele odbili sve zahtjeve za obeštećenjem žrtava.
I u evidenciji Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava je još nekoliko porodica koje treba obeštetiti, kaže njegov predsjednik Velija Murić.
Među njima navodi porodicu Ibrahimaj iz Peći, koja posljednjih godina živi u Rožajama.
U Kaluđerskom lazu su nastradala njihova četiri člana, a svi su imali u vrijeme tog zločina državljanstvo Srbije i Crne Gore, kaže Murić za Radio Slobodna Evropa.
On podsjeća i na dječaka Senada Dacića, stradalog od eksplozije kasetnih bombi u selu Besnik kod Rožaja, koje su u aprilu 1999. godine bacili avioni vojske Srbije i Crne Gore.
"Ta porodica se po ničemu ne razlikuje od žrtava u Murinu. Razlika je jedino što su murinske žrtve posljedica djelovanja NATO aviona, a ovdje je riječ o djelovanju Vojske Srbije i Crne Gore", kaže Murić.
U Murinu je stradalo šestoro civila, od kojih troje djece, dok je četvoro ljudi bilo povrijeđeno. Njihove porodice su predviđene za obeštećenje.
'I pozitivna i negativna odluka Vlade'
Radio Slobodna Evropa je kontaktirao i neke od porodica žrtava koje nisu obuhvaćene odlukom Vlade.
Elsana Nurković, čiji je otac nestao na Kosovu, kaže da tu odluku istovremeno doživljava pozitivno i negativno.
"Zakon kojim neki ljudi dobijaju priznanje države kao žrtve rata je ogroman i jako pozitivan korak. Ali, sa druge strane, to što nije svako u to uključen, i sad neko treba treba da dokazuje da jeste žrtva ili nije - je tako ponižavajuće i degradirajuće", kaže Elsana za Radio Slobodna Evropa.
Ona je jedna od šest kćerki Halita Nurkovića iz Rožaja, koji je kao taksista u julu 1999, nakon završetka NATO bombardovanja, krenuo sa kolegom Dervišem Murićem da preveze jednu putnicu na Kosovo.
Viđen je posljednji put blizu Peći, nakon čega se obojici gubi svaki trag. Dvije i po decenije kasnije, njegova porodica ne zna za Halitovu sudbinu.
Pokušaji da saznaju istinu pomoću crnogorskih, kosovskih i međunarodnih institucija, ostajali su uglavnom bez povratnih informacije.
"I sada treba da se neko bori kako bi dokazao da pripada tom krugu (obeštećenih) i zato mi je tijesno u svemu tome", kaže Elsana.
Slavica Siljanoska, čiji je suprug otet na Kosovu, vjeruje da je odlukom Vlade nadoknada prvo dodijeljena porodicama žrtava nastradalim na području Crne Gore.
"Vjerujem da će biti obeštećenja za sve žrtve, da ćemo i mi doći na red, jer ako počnu da dijele žrtve, to nema smisla, onda je sve to besmisleno", kaže Siljanoska za Radio Slobodna Evropa.
Njen suprug Slavoljub Ristić, Srbin sa Kosova, otet je u Gnjilanu jula 1999. godine. Nakon što su izbjegli u Crnu Goru, on se vratio na Kosovo da bi aplicirao za posao.
Šest godina se čekalo da se sazna njegova sudbina, da bi 2005. bila potvrđena Ristićeva smrt, a godinu kasnije je sahranjen u Vranju, kaže Sijanoska.
Ona i njihov sin, koji je rođen u Kotoru 1997, žive u Crnoj Gori i imaju crnogorsko državljanstvo.
Iz civilnog sektora su najavili da će tražiti od resornog ministarstva obeštećenje i za izostavljene porodice civilnih žrtava rata.
Nadamo se da će poštovanje prava svih njih u Crnoj Gori biti primjer u regionu za slične odluke koje bi obuhvatale sve porodice žrtava ratnih zločina, poručuju iz HRA, Crnogorskog komiteta pravnika i Udruženja Štrpci.