Nije nepoznata činjenica da je Bosna i Hercegovina zemlja gdje je vrlo lako doživjeti bilo kakav oblik diskriminacije. No, pokazalo se, još teže je izboriti se za svoja prava. Istina, već više od pet godina postoji Zakon o zabrani diskriminacije, a dvije godine stara je inicijativa da se u BiH usvoji strategija za borbu protiv diskriminacije i njeno sprečavanje. Ona bi obuhvatala povezivanje svih institucija, kao i jačanje svijesti javnosti u suzbijanju jednog od najvećih društvenih problema u našoj zemlji.
Banjalučanka Ana Kotur, diplomirana pravnica, koja ima cerebralnu paralizu, tvrdi da je direktno diskriminisana tokom konkursa u jednoj advokatskoj kancelariji. Potencijalni poslodavac je i pored sredstava dobijenih od države za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, nije zaposlio. Ana kaže da joj je to obrazložio tvrdnjom da nije siguran da li će njen mentalni sklop moći da podnese tempo kancelarije. Ana se osjetila diskriminisanom u cijeloj situaciji I tu je počela I njena borba da to dokaže.
“U prvom momentu osoba koja je žrtva diskriminacije apsolutno nema nijednu informaciju kome da se obrati i kako da se ponaša u datom slučaju. Prva neka informacija na koju sam ja naišla bila je u nevladinom sektoru i počeli smo od nevladinih organizacija koje se bave diskriminacijom. I onda je uslijedila žalba instituciji Ombudsmana BiH. Oni još uvijek razmatraju taj slučaj i nema jasnog izjašnjenja. Po dosadašnjim informacijama, oni su zaista stanovišta da je u pitanju diskriminacija, bar ono što su meni uspjeli reći. Međutim, čeka se dokazivanje diskriminacije koje je opet na teret osobe koja je diskriminisana a ne kako bi trebalo biti, na teret osobe koja je optužena da je diskriminator”, kaže Ana.
Zakon o zabrani diskriminacije u BiH postoji više od pet godina. Gotovo niko danas nije zadovoljan njegovom provođenjem i pored solidnog teksta.
Organizacije koje se bave ljudskim pravima posljednjih godina zahtijevaju usvajanje strategije za borbu protiv diskriminacije i njenu prevenciju.
“Mi smo svjedoci, nažalost, da jako mali broj građana i građanki se uopšte usuđuje, nalazi novac i nalazi vrijeme da ide na sud. Strategija bi, u stvari, nadogradila taj postojeći okvir tako što bi radila na prevenciji”, navodi Saša Gavrić iz Sarajevskog otvorenog centra.
Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine godišnje zaprimi oko 200 prijava slučajeva diskriminacije. I u toj instituciju jesu za to da se usvoji Strategija. Tim dokumentom bi prije svega trebalo omogućiti efikasnije provođenje preporuka ombudsmena.
“To je možda i ključno pitanje na koje ukazujemo u svom radu i tu mogu da istaknem da je saradnja sa svim nivoima vlasti apsolutno zadovoljavajuća u pogledu na odgovaranje na dopise i dostavljanje traženih podataka i dokumenata. Međutim, broj ispoštovanih preporuka bi morao biti veći. On je sada negdje polovičan. Oko 50 odsto preporuka se ispoštuje ili u potpunosti ili djelimično”, kaže šef Odjela za eliminaciju svih oblika diskriminacije pri Ombudsmanu BiH Predrag Raosavljević.
Izmjeniti i Zakon
Strategija bi na neki način trebala uvezati sve institucije koje bi doprinijele provođenju postojećeg zakona.
Direktorka Helsinškog parlamenta građana Banjaluka Dragana Dardić smatra da uz strategiju mora doći do izmjena Zakona o sprječavanju diskriminacije te se mora donijeti novi Zakon o ombudsmanu kojim će se proširiti njegova ovlaštenja.
“Zakon vrlo jasno kaže da se ovi slučajevi moraju rješavati po hitnom postupku. A šta mi imamo? Mi i dan danas na sudovima imamo slučajeve koji se vode od 2010. godine i još nisu riješeni ! Jel to hitnost u postupanju?!", ističe Dardićeva.
I u državnom Ministarstvu za ljudska prava kažu da su svjesni toga da je strategija protiv diskriminacije itetako potrebna.
“Po svim pokazateljima naravno da nam je potrebna strategija. Tu su, na kraju, i preporuke različitih evropskih i UN ovih tijela da BiH treba da izradi strategiju u oblasti ljudskih prava. Mi smo nekako u posljednje dvije-tri godine nekako započeli sa tim procesima kroz proces pripreme Izvještaja o stanju ljudskih prava. Međutim, za prošle dvije godine nismo mogli uspješno privesti ovu aktivnost kraju obzirom da je bilo različitih stavova oko sadržaja izvještaja posebno u poglavlju koje se odnosilo na diskriminaciju u oblasti obrazovanja”, navela je pomoćnica ministra za ljudska prava BiH Saliha Đuderija.
Ana Kotur pomalo je skeptična u promišljanju da li bi strategija išta promijenila. Ona smatra da i sada postoji dovoljno sistemskih rješenja kojim bi se mogao smanjiti nivo diskriminacije.
“Strategije za izjednačavanje prava osoba sa invaliditetom nisu dale rezultate koji su bili očekivani. Tako je i u slučaju diskriminacije. Mislim da moramo mnogo ozbiljnije da pristupimo takvim dokumentima, to su strateške stvari, da bi se postigao bilo kakav rezultat”, zaključuje Koturova.
Trenutno stanje je takvo da se od 2009. godine pred sudovima u BiH našlo tek 30-ak slučajeva diskriminacije. Samo jedan je okončan pravosnažnom presudom. žrtve diskriminacije su često odustajale od sudskog procesa zbog straha od viktimizacije i nedostatka povjerenja u sistem. Začin svemu je to da se među najvećim počiniocima diskriminacije nalaze se javne institucije na svim nivoima vlasti i centri za socijalni rad. Porazno je da se na tim listama nalaze i škole.