Roditelji propustili čas istorije o holokaustu

O holokaustu, najvećem genocidu u ljudskoj istoriji, mladi u Bosni i Hercegovini ne znaju dovoljno, i pored činjenice da se najteži genocid poslije Drugog svjetskog rata dogodio baš na tlu BiH. Iako imaju određene informacije, uglavnom su do njih došli sami jer posebnih časova posvećenih holokaustu nema u nastavnim planovima i programima u Bosni i Hercegovini.

U Drugom svjetskom ratu stradala je trećina jevrejskog stanovništva, više od šest miliona. A među njima i gotovo 12.000 Bosanca i Hercegovaca. Kada je pobijeđen nacizam, 1945. godine, rečeno je - Nikada više. No genocid se ponovio.

Sarajka Greta Ferušić jedina je iz BiH preživjela torture Auschwitza. Kao dvadesetogodišnjakinja, iz Novog Sada je, zajedno sa porodicom, odvedena u zloglasni nacistički logor. Nakon oslobođenja, sudbina je Gretu dovela u Sarajevo i tu je doživjela novi rat:

„Žrtve koje su nastale su stravične, obzirom na ono što se dogodilo u Srebrenici. To je čak gore nego što je bilo kod Nemaca jer je, kako ja kažem, tamo radila tehnologija, a ovdje primitivizam.”

Na oprez zbog fašizma pozvao je i proslavljeni producent, oskarovac Branko Lustig, koji je tokom Drugog svjetskog rata, kao desetogodišnjaka, bio u koncentracijskim logorima Auschwitz i Bergen-Belsen. Tokom Festivala jevrejskog filma u Sarajevu je rekao:

„Fašizam je jedna strašna životinja koja se ponovo rađa. Niko mi ne može reći da začetak fašizma nije kada se maloj romskoj djeci ne dozvoljava da idu u školu, da sjede pored bijelih kao više rase jer to je to.”

O holokaustu se malo zna

I nakon gotovo sedam decenija, od kada je oslobođen najzloglasniji logor smrti Aušvic, svijetu nedostaje znanja kako prepoznati i zaustaviti zločin.

„Nažalost o Holokaustu se u našim osnovnim i srednjim školama premalo uči i to sigurno nedostaje jer oni koji ne uče i ne poštuju svoju prošlost, teško da imaju svoju budućnost. A upravo nam sada treba da imamo najmanje dva časa godišnje u školama gdje ćemo govoriti o Holokaustu, kako se takva nesreća više nikome i nikada ne bi ponovila", ističe predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci.

Sjećanje na nevino ubijene tokom Drugog svjetskog rata, jednom godišnje, nije dovoljno, jer o holokaustu mora postojati sistemsko istraživanje i edukacija, prije svega u školi i u akademskoj zajednici. No, sudeći prema odgovorima, učenika devetog razreda jedne sarajevske osnovne škole to nije slučaj:

„Ne znam šta je holokaust.“

„To je istrebljenje Jevreja od strane nacističke Njemačke tokom Drugog svjetskog rata. Zanima me taj dio istorija, pa sam se o tom informisao sam, u školi to još nismo radili.“

RSE: Šta se desilo 27. januara 1945. godine?

„Crvena armija je ušla u Aušvic.“

„Za holokaust sam se počela zanimati kada sam pročitala Dnevnik Ane Frank.“

U drugoj osnovnoj školi, grupa učenika devetog razreda, imaju potpunije znanje jer imaju dodatne časove istorije:

„Sve je počelo 1936. godine sa Nirnberškim tezama koje je postavio Himler, koji je antisemitizam promovisao u Njemačkoj. Od te godine do 1938. su se postepeno Jevrejima u Njemačkoj oduzimala prava. Prvo su izgubili pravo na političko djelovanje, onda su izgubili prava na rad u državnim institucijama, a na kraju su izgubili državljanstvo. Morali su nositi žute trake kao specijalne oznake da su niža rasa.”

„Žrtava holokausta ima blizu 20 miliona.”

Poseban čas posvećen holokaustu nije predviđen u nastavnom planu i programu u Kantonu Sarajevu, objašnjava nastavnica istorije u sarajevskoj Osnovnoj školi Čengić Vila I u Sarajevu, Zvjezdana Marčić Matošević:

„Prema planu i programu Kantona Sarajevo, Holokaustu uopće nije posvećen niti jedan čas, nego se u okviru Drugog svjetskog rata izučava taj problem. Spominje se da su postojali koncentracioni logori.”

Postojala je ideja da se, barem u Kantonu Sarajevo, učenje o holokaustu i genocidu uvrsti u nastavni program, no ona nije nikada zaživjela.

„Mi smo načelno ušli u taj proces i poslali smo profesore istorije na jednu edukaciju, ali to je samo prvi korak. Sada treba donijeti odluku, ali mi imamo problem jer je odmah nakon te edukacije ministar dao ostavku i sada ne možemo ništa uraditi", ističe Eli Tauber iz Instituta za istraživanje zločina i međunarodnog prava.

No, Branko Lustig smatra da su bitan čas istorije propustili roditelji, a ne djeca nedostatkom prikladnog nastavnog programa:

„Mislim da sve počinje kod kuće i da je važno da djeca kod kuće nauče o Holokaustu i da kod kuće čuju o stvarima koje su se dešavale. Kada više ne bude među živima posljednji stanovnik Aušvica, više neće imati ko da priča. Ne znam da li je za djecu lakše da nauče od živih svjedoka ili da čitaju knjige i gledaju filmove.”