Avgust 1995., u Hagu se podižu prve optužnice na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju dok je otvorena istraga o ratnom zločinu koji su mjesec dana prije, u julu, počinile snage Vojske Republike Srpske u Srebrenici gdje je ubijeno više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Mladi francuski istražitelj Hugo Bedecarrax, zadužen za istragu, u uredu je Međunarodnog krivičnog suda u Zagrebu. Foča, Zvornik, Bijeljina... pregleda i upoređuje svjedočanstva. U svjedočenjima nailazi na ime koje se ponavlja, Zelko Parkan i njegove paravojne jedinice.

Dobija informacije o bosanskohercegovačkoj enklavi Srebrenici pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN) koja je pala u ruke srpskih snaga za šest dana.

Istraga ga vodi u potjeru od Zagreba preko Beograda i Tirane do Pariza gdje biva uvučen u rat u podzemlju koji tek počinje dok se rat na površini završava.

"'Kraj igre', mrzim ovaj izraz. Kao da je dovoljno brojati poene da saznamo ko je pobijedio", kaže Hugo na početku svoje istrage tokom koje se prepliću kriminal, ratni zločini i osvetničke grupe.

Hugo se referiše na izraz koji je koristio tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton u težnjama da okonča rat u Bosni. "Na kraju smo igre", rekao je 1995. svojim savjetnicima.

Posljednji čin rata u Bosni i Hercegovini odigrao se u Srebrenici, ali priča o ratu nije završena ni 30 godina nakon genocida koji su u julu 1995. počinile snage Vojske Republike Srpske pomognute paravojnim jedinicama i logistikom iz Srbije.

Bošnjački muškarci i dječaci, više od njih osam hiljada, odvedeno je, zatočeno, zlostavljano, mučeno i likvidirano za svega nekoliko dana, od 11. do 14. jula.

Hugo Bedecarax je izmišljeni lik i glavni junak grafičkog romana Bubnjevi Srebrenice. Zelko Parkan je maska za lik u romanu za stvarnog Željka Ražnjatovića Arkana, srpskog kriminalca, ubijenog 2000. godine, čije paravojne jedinice su učestvovale u genocidu u Srebrenici.

Bill Clinton, već za života postao je istorijska ličnost (predsjednik u dva mandata od 1993-2001.), bio je predsjednik Amerike dok je Centralna obavještajna agencija (CIA), zahvaljujući posmatračkim avionim U2, s neba posmatrala kako se odvija pad Srebrenice.

NATO intervencija, "Namjerna sila" u kojoj su bombardovani položaji bosanskih Srba, zaustavila je rat u Bosni i Hercegovini, dovela do "kraja igre", počela je 30. avgusta i trajala do 14. septembra 1995. Bubnjevi Srebrenice je kompleksna i slojevita fikcionalna priča francuskog autora i ratnog reportera Philippea Lobjoisa koji je tokom 1990-ih izvještavao sa ratišta na prostoru bivše Jugoslavije, isprva objavljena kao roman 2003. u Francuskoj.

Kasnije je roman pretočen u formu grafičke novele koju je po scenariju Lobjoua nacrtao Elliot Raimbeau. Prevod je dostupan u Bosni i Hercegovina, objavila ga je 2022. izdavačka kuća Agarthicomics.

Lobjois je na istorijskim činjenicama razvio fiktivni narativ u kojem priča priču iz sjenke koja govori o pitanjima nekažnjivosti za ratne zločine, odgovornosti i saučesništvu međunarodne zajednice, sprezi kriminala i politike ali i potrebi za osvetom žrtava genocida.

Likovi Srebreničana, Lejle i njenog brata Mirsada, koji je preživio masovno streljanje u romanu su članovi izmišljene osvetničke grupe, Bubnjevi Srebrenice. "Bubnjevi... za mnoge od nas to je jedini način da ostanemo u životu. Nije na tebi da nam sudiš. Trebalo je da ti i tvoji reagujete kad je bilo vrijeme za to", kaže Lejla Bedecarraxu u romanu.

Želja za osvetom bošnjačkih žrtava, koju Lobjois oslikava kao sastavni dio ljudske prirode, aspekt je rata o kojem se ne govori, tema koja se kosi sa idejom pomirenja i oprečna je istragama koje je pokrenuo Međunarodni krivični sud u Hagu ali i saučesništvu međunarodne zajednica, odlaganjima intervencije u dvostrukoj igri Ujedinjenih nacija kada se pokušava osigurati prihvatljiv mir pod neprihvatljivim uslovima i egzekucije 8.000 ljudi za četiri dana.

"Šta je rat?", pita se Lobjois u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

"Rat je nešto apsolutno bizarno i tajno i zapravo vrlo malo ljudi govori o tome, razmišlja o karakteristikama rata. Rat je užasan. Dobro. Imate žrtve. Dobro. To je samo na površini. Bio sam u mnogim ratovima i morate da kopate dublje i uviđate da postoji neka veza i da je rat stvorio naš svijet, da je rat u nama, ljudima. Malo autora piše o tom fenomenu. To je prirodni fenomen koji je jako teško objasniti. Stari Grci i Rimljani su pisali o tome prije 2.000 godina."

"Danas ljudi ne žele da govore o ratu, čak ni sa iskustvom Ukrajine, Evropa ponovo otkriva rat kao činjenicu", kaže Lobjois koji izvještava i iz rata u Ukrajini. "Kada se vratim sa ratišta u Ukrajini, niko me ništa ne pita, ne žele da čuju, ostavljamo to sa strane i vraćamo se svojim ugodnim životima."

Luksuz zaborava

Lobjois pripada generaciji mladih novinara i ratnih reportera koje je oblikovao rat u Bosni i Hercegovini i prije toga u Hrvatskoj, mnogima je to bio prvi rat, slijedili su drugi.

Poslije 30 godina od okončanja rata u bivšoj Jugoslaviji isti ratni reporteri sa raznih strana ponovo su se sreli u Ukrajini. "Bilo nam je jako čudno da smo još tu i da vidimo iste procese. Jako je teško zaboraviti ono što se desilo u Bosni jer je ono što se dešava u Ukrajini za nas isti proces", kaže Lobjois.

Na kraju romana Bubnjevi Srebrenice istražitelj Hugo Bedecarrax se ponovo susreće sa Srebreničankom Lejlom kojoj kaže: "Zaborav je luksuz. A mislim da ćemo mi biti jedini koji neće imati pravo na to."

Lobjois je pratio cijeli rat u bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1995. kako kaže "što je veoma rijetko" za ratne reportere koji dođu i budu na ratištu neko vrijeme i uglavnom se ne vraćaju. Bio je veoma uključen u dešavanja i želio je da napiše nešto više od ratnih izvještaja i TV priloga koje je radio.

Onda se desila Srebrenica i prisjeća se kako je o tome razgovarao sa kolegama.

"Tokom jula i avgusta nije bilo moguće otići u Srebrenicu. I svi ti ljudi koji su nestali, nismo mogli da zamislimo da su ubijeni. Čak i ratni reporteri, sjećam se da smo sjedili u hotelu Esplanada u Zagrebu, bio je kraj avgusta i raspravljali smo o tome šta se desilo govoreći da mora da su ti ljudi u logorima. Kao što su uradili sa ljudima iz Vukovara, odveli su ih u Omarsku ili Barski logor. Bilo nam je nemoguće da zamislimo da su za tri dana ubili 8.000 ljudi. Onda je sve izašlo na vidjelo, došle su vijesti."

'Nisam vjerovao UN-u'

"Od početka rata nisam imao dobro mišljenje o Ujedinjenim nacijama, jer, nikada im nisam vjerovao, od početka, od 1992. kada su došli u Sarajevo", navodi Lobjois. "Onda smo otkrili, realnost, cinizam, laži. Ali nisam mogao da zamislim da izdaja ide tako daleko."

Kada je preko prijateljice koja je radila u Haškom tribunalu došao do optužnica i dokumenata 1996. počeo je da piše.

"Sjetio sam se priče o Jevrejima u Jermeniji koji su formirali svoju osvetničku jedinicu i pokušali da likvidiraju odgovorne za zločine. Ovo je priča o osveti protiv pravde. Tribunal je osnovan 1993., za nas je to sve još novo u smislu međunarodnog tribunala, prije toga je bio Nuremberg za suđenja nacistima nakon Drugog svjetskog rata", objašnjava Lobjois.

Kako je istraživao izvještavajući o ratu i kasnije suđenjima otkrio je mnogo toga. "Bilo je jako malo informacija o pokoljima", kaže.

Prekinuo je sa radom na romanu 2001. zbog odlaska u Afganistan i 11. septembra 2001. kada se desio napad Al Kaide u New Yorku.

Knjiga je u Francuskoj izašla 2003. godine i odjeknula je u javnosti, jer su se paralelno odvijala suđenja u Hagu.

Priči o Bubnjevima Srebrenice se vratio 15 godina kasnije kada je odlučio da je objavi u formi stripa. Vraćajući se ponovnom objavljivanju romana ponovo je istraživao i shvatio da sve što je objavljeno 2003. zapravo bio samo početak priče.

"Bilo je mnogo gore nego što sam mislio", kaže Lobjois. "Ovo je komplikovana priča i ako želite da doprete do više ljudi lakše ćete to uraditi putem stripa."

Tako je na kraju stripa kao dodatak nastao dio sastavljen od faktografije – "Dosije Srebrenica, obdukcija jednog masakra", na čijoj prvoj stranici stoji citat Boutrosa Boutrosa Ghalija, generalnog sekretara UN od 11. jula 1995. "UN su upravo ponižene i iskorištene i moraće s tim da nastave da žive. Ali za nekoliko dana, sve će ovo pripadati prošlosti."

"Sve činjenice su istinite. Tu nema romana, fikcije. Na kraju je sve istina", kaže Lobjois o dodatku koji je ubacio u strip izdanje Bubnjeva Srebrenice.

Trauma i tabu Srebrenice

Preplitanje mašte i istine osnovni je postupak koji koristi Lobjois u pletenju priče koja je u svom strip izdanju oslikala hronološki prikaz kako se odigrao genocid, stvarne likove generala VRS Ratka Mladića kako ulazi u Srebrenicu, holandskog pukovnika Karremansa UN snaga koji traži podršku koja je odbijena.

Izvukao je traumu koja je i dalje živa rana bh. društva, sada prikazana u strip formatu, dinamično priča o istorijskim činjenicama uvodeći izmišljene likove dodatno problematizujući prirodu čovjeka u ratu, kao zločinca i kao žrtve.

Ali, progovaranje o istini i otvoreno razgovaranje o dubljim aspektima u svrhu prevazilaženja prošlosti, naročito tako traumatične teme kao što je pitanje genocida u Srebrenici i 30 godina poslije u Bosni i Hercegovini kao post-genocidnom društvu, i dalje je svojevrsni tabu.

"Kada smo prevodili roman i priređivali strip za bosansko izdanje bio sam iznenađen kada su mi neki lokalni ljudi rekli kako je zabranjeno tako progovarati o Srebrenici. U Srebrenicu se ne dira, rekli su mi", kaže Lobjois. "To me je iznenadilo, govorimo o istini. Ali, to je vaša priča, ne možete priču o svojoj zemlji ostaviti strancima da je pričaju."

Lobjois ističe kako misli da "kako biste dotakli ljude, komplikovane istorijske događaje treba da predstavite preko fikcije. Tako je lakše. (...) Vidio sam da je u Francuskoj između 1945. i 1975. objavljivano mnogo stvari, ali tek krajem 1980-ih u javnost je izašao dosije o tome šta smo radili tokom Drugog svjetskog rata. Isto je i sa ratom u Alžiru (alžirski rat za nezavisnost označava borbu Alžiraca za nezavisnost od francuske vlast 1954-62.). I dan danas otkrivamo neke stvari. (...) Traumatično je šta se dešavalo."

Osoba koja je zaslužna da Bubnjevi Srebrenice dobiju bosansko izdanje je Boba Lizdek koja je priču prevela sa francuskog. Upoznala je Lobjoisa tokom rata i opsade Sarajeva kada je dolazio da izvještava.

"Nije mi bilo jednostavno prevoditi, kao neko ko je i sam prošao opsadu Sarajeva, neke stvari se ponovo proživljavaju", kaže Lizdek za RSE.

"Važno je da se o ratu, a potom i o Srebrenici kao jednom od simbola rata u BiH, ali i ratova na prostoru bivše Jugoslavije govori iz jedne lične perspektive fikcionalnih likova, mladog istražitelja tek formiranog tribunala u Hagu i nekoliko Srebreničana koji su preživjeli i uzeli pravdu u svoje ruke."

Nekoliko primjeraka stripa nalaze se u biblioteci Memorijalnog centra Potočari, Lizdek ističe važnost toga. "Bosanskohercegovačko društvo je duboko traumatizovano, na čijim se kolektivnim traumama nije radilo već su se one samo produbljivale politikama u postratnom periodu što je dovelo do jednog zaleđenog stanja koje onemogućava napredovanje."

Ipak, "rad na kolektivnoj traumi je moguć", kaže Lizdek. "Ima načina da se na tome radi, ovaj roman može biti jedna polazna tačka za shvatanje i propitivanje, diskutovanje, analize."

Kako nacrtati genocid?

Dokumentaristički i faktografski pristup crtača Elliota Raimbeaua u prikazu priče akvarelom i tušem dodatno produbljuje utisak realnih dešavanja i približava istorijske činjenice.

"Za Elliota to iskustvo je bilo čisti arhiv. On je mlad, mislim da je rođen 1995. Kada sam mu objašnjavao i pričao za njega je to bilo kao neki stari dosije, neki stari dokumenti. Ali on je vrlo precizan i pridaje pažnju detaljima", priča Lobjois o radu sa Raimbeauom.

"Rekao sam mu, pazi, niko nije zabilježio šta se tamo dešavalo, tada nije bilo telefona, ti ćeš biti prvi koji će prikazati ovaj pokolj. Nije lako prikazati ubijanje tih razmjera u stripu", kaže Lobjois dodajući da je Raimbeau obilazio lokacije i proučavao toponime kako bi što vjernije nacrtao hronološki prikaz genocida u Srebrenici.

Narativ koji je kreirao Lobjois, balansirajući fikciju i faktografiju sa crtežima Raimbeaua oživljava Srebrenicu iz jula 1995. na istovremeno jak i potresan način prenoseći tešku priču o genocidu u formi trilera koji se čita i gleda bez daha i dugo ostaje u mislima. Dobro prenesena važna lekcija iz istorije.