Tamo negdje u maju počinje najveća smotra savremene svjetske vizuelne umjetnosti Venecijansko bijenale. Bosne i Hercegovine, zbog neefikasnosti i nemogućnosti dogovaranja, nije bilo sve do 2013. godine, kada je nastupio Banjalučanin Mladen Miljanović. Postignut je dogovor da se na Bijenalu naizmjenično pojavljuju umjetnici iz RS-a i Federacije, a pod zajedničkom zastavom. Prethodni Bijenale opet je, zbog nemogućnosti federalnih institucija, preskočen, a na ovaj će ponovo jedan banjalučki autor, Radenko Milak.
Direktorica Muzeja savremene umjetnosti u Banjaluci Sarita Vujković za RSE kaže kako ideja da se kontinuirano predstavljamo na Venecijanskom bijenalu može omogućiti da svake godine, uključujući i arhitekturu, imamo tako slično podržan projekt.
RSE: Godinama nas nije bilo u Veneciji, a onda smo se tamo pojavili prije četiri godine, pa pauza, pa nas evo opet.
Vujković: To na neki način djeluje kao iznenađenje, ali je u pitanju jedan dugotrajan, kontinuirani rad ove institucije, koja je, još i prije izložbe Mladena Miljanovića, imala želju da postavi neke parametre, kada je u pitanju ovakva vrsta organizacije i da se, zahvaljujući ovim projektima, umrežava i sa nekim drugim institucijama i umjetnicima kako bi poboljšala razvoj savremene umjetničke scene na našim prostorima.
RSE: Poslije Mladena, BiH ponovo predstavlja jedan Banjalučanin, Radenko Milak.
Vujković: Radenko Milak je umjetnik iste generacije kao i Mladen Miljanović. Završio je Akademiju umjetnosti u Banja Luci. Već dugo godina razvija svoju internacionalnu karijeru. Pokrenuli smo prošle godine, još u februaru mjesecu, inicijativu da se ponovo predstavimo na Venecijanskom bijenalu. Ta inicijativa je podržana od strane Umjetničke galerije, koja na žalost, prije dvije godine, nije uspjela da razvije projekt paviljona iz BiH. Došli smo do jednog prekida koji pokušavamo da premostimo.
RSE: Vi ste bili kustos uz postavku Mladena Miljanovića 2013. godine. Sada ste komesar projekta, pa Vam je, više nego znano, šta će to biranoj publici, zaista kritičkoj eliti, ponuditi projekt Univerzitet katastrofe?
Vujković: Želja nam je da budemo više internacionalno otvoreni. Želja nam je da se umrežimo i sa drugim kustosima. Projekt Radenka Milaka je predložen iz tog razloga jer u svojoj ideji ima razvojni element jedne platforme koja treba se razvija i nakon Venecijanskog bijenala.
U pitanju je projekt koji se u svojoj osnovnoj ideji i pod nazivom Univerzitet katastrofe temelji na teorijskim radovima Paola Virilija. Želi da kaže kako je u XX vijeku bilo puno katastrofa koje su nas zadesile i da je to najteži period u životu čovječanstva, kako ga sam umjetnik karakteriše. Nalazimo se u okruženju brojnih katastrofa, među kojima su i prirodne katastrofe, izazvane nekim prirodnim fenomenima. Sa druge strane, tu su razne katastrofe izazvane ratnim fenomenima. Sigurno da će umjetnik da se referiše i na neke ključne tačke koje su bili nosioci tih katastrofičnih pojava, kao što je holokaust, Hirošima, neke nezaobilazne tačke istorije XX vijeka.
Njegova ideja seže još u raniji rad, koji je imao u prethodnim godinama, kada je 365 dana u godini, svakoga dana, slikao po jedan akvarel koji je bio vezan za neki ključan datum i ključan događaj koji se desio toga dana. Taj rad ga je povezao sa umjetnikom Romanom Uranjekom, koji na sličan način arhivirao neke svoje ideje i na sličan način bilježio datume. Roman je član grupe IRVIN, koja je nosilac ideje Neue Slovenische Kunst (NSK), jednog od vodećih trendova Slovenije.
Rad sa najvećim imenima savremene umjetnosti
RSE: Ovdje se ne radi o nečemu što je završeno, nego je jedna otvorena forma koja nudi mogućnost pridruživanja, nadogradnje, posebno teorijskih promišljanja. Šta bi onda bio krajnji cilj tako otvorenog projekta?
Vujković: Naš cilj je na neki način da u okviru te platforme i u okviru te ideje uspostavimo saradnju sa internacionalnim kustoskim timom. To je možda jedna od osnovnih novina naše prezentacije. Mi ćemo sarađivati sa pet kustosa. Sa Cristopherom Yggdre Milak već godinama sarađuje. U pitanju je njegov galerista, koji je na neki način i autor same teorijske koncepcije ove platforme. Sarađivaćemo i sa skandinavskim kustoskim timom. To su: Fredrik Svensk, Sinziana Ravini i Ana van der Vliet, koji su na neki način povezani sa radom Hansa-Urlich Obrista, kustosa koji je odavno već pomenut kao naš saradnik. Hansa-Urlich Obrista je zaista veliko ime u svijetu umjetnosti. Mi smo jako sretni da imamo podršku takve vrste. On je radio sa najvećim svjetskim imenima savremene umjetničke scene, koji je napisao brojne knjige i intervjue sa umjetnicima.
Ulazimo u jedan teorijski prostor koji nam otvara saradnju sa ovim ljudima, a preko njih sa brojnim evropskim časopisima. Švedski kustoski tim je autor jednog skandinavskog časopisa, koji je veoma čitan i koji želi da ovom našom projektu posveti određene brojeve. Ideja ovog rada je svakako u teorijskom i umjetničkom povezivanju. Mi ćemo kroz prateće projekte na samom Bijenalu imati poveznicu i sa nekim internacionalnim umjetnicima, koji se već bave ovakvom vrstom rada.
Tokom ovih mjeseci organizujemo jednu konferenciju koja će da bude u sklopu Venecijanskog bijenala. Naša ideja je da u okviru te konferencije participiraju i brojna imena iz teorijskog svijeta savremene umjetnosti. Radimo na tome da u okviru te konferencije imamo radove zapaženih imena.
RSE: Ovo se doima fascinantnim. Nadam se da će Radenko privući barem onoliko interesovanja publike i javnosti, koliko je imao i Vrt uživanja.
Vujković: Nadam se da će izložba da bude zapažena. Paviljon će biti lociran u Palati Malipiero, na istom mjestu gdje je bio lociran i paviljon Mladena Miljanovića. Taj prostor na neki način želimo da označimo kao paviljon BiH. Smatram da je jako važno, paviljon u Veneciji, locirati godinama na istom mjestu jer na taj način zemlja ima svoju dodatnu vidljivost. Činjenica je da se taj paviljon nalazi pored Palaco Grasi. To je mjesto brojnih izložbenih događaja u okviru Venecijanskog bijenala. Jako je lijepo biti u okruženju velikih izložbenih projekata, jer su u Veneciji takva mjesta prestižna i ona privlače publiku i veliki broj posjetilac.
RSE: Na dva Bijenala zaredom imamo dvojicu Banjalučana, bez nekih krivih pogleda iz Sarajeva. Radenka i Mladena podržavaju sve institucije koje se bave kulturom i to na svim nivoima, od državnog preko federalnog do entitetskog. To je prvi put, poslije toliko godina u kojima su nas ubjeđivali kako su naša interesovanja suprotstavljena, da imamo suglasnost oko ovoga.
Vujković: Činjenica da su oba projekta bila podržana na taj način, govori o tome da umjetnost i uopšte kultura u BiH može da funkcioniše na takav način. Ideja da se kontinuirano predstavljamo u Veneciji može omogućiti da svake godine, uključujući i arhitekturu, imamo tako slično podržan projekt.
Radenko Milak i Mladen Miljanović su umjetnici iz Banjaluke, koji pripadaju jednoj novoj generaciji koja je postala zapažena u proteklih desetak godina na našim prostorima. Oni su zaista dva izdvojena imena. Dosta su toga uradili u okviru svoje karijere da bi postigli izlaganje na Venecijanskom bijenalu. To je za nas sreća, kao za instituciju, da možemo da sarađujemo sa takvim umjetnicima. Projekti, koje neka institucija predlaže na Venecijanskom bijenalu, moraju da budu izvodivi i mogući za postavku, samo ako su u pitanju ljudi koji već od ranije sarađuju sa tom institucijom. Mi smo sa ovim prijedlozima išli na neku sigurnu kartu.
RSE: Ovo mi se čini preozbiljnim da bi se tamo u novembru sve razmontiralo i stavilo u depoe. Ima li Univerzitet katastrofe već zacrtan put svog novog samostalnog života?
Vujković: Od samog početka naša želja je, da nakon konferencije završetka Bijenala, 26. novembra u Veneciji, već početkom februara u Muzeju savremene umjetnosti otvorimo izložbu i pružimo mogućnost da tu ideju i taj projekt predstavimo i građanima naše zemlje. Ideja je da tokom rada na pripremi Bijenala i tokom samog trajanja Bijenala, razvijamo platformu u smislu gostovanja i na nekim drugim mjestima.
Ideja je da se projekt razvija i u saradnji sa Geteborgom, jer je skandinavski tim kustosa dosta vezan za taj grad. Naši kustosi Cristopher Yggdre i Sinziana Ravini žive u Parizu. Sinziana Ravini je profesor na Sorboni i ima odličnu mrežu sa teoretičarima u Francuskoj, koji su vezani za savremenu umjetnost danas. Sigurna sam da će taj projekt u nekoj mjeri da se predstavi i u Parizu. Brojne galerije, koje budu sa nama umrežene u ovaj projekt, sasvim sigurno će imati želju da ga predstave i u svojim zemljama.
Facebook Forum