Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ovonedjeljni sastanak u Mostaru trojice članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine sa predsjednicom Hrvatske i predsjednikom Srbije razočarao je lokalne i regionalne analitičare zato što nije proizveo nikakav značajniji sporazum niti je nagovijestio napredak u rješavanju ijednog od „otvorenih pitanja“ među ovim državama uprkos jasnoj poruci iz Brisela da zapadnobalkanske države ne mogu unositi u Evropsku uniju svoje komšijske svađe. Ali, ovaj trilateralni „sastanak na vrhu“ bio je koristan u pokazivanju koliko su brojne – i koliko duboke – prepreke iskrenom dobrosusjedstvu u regiji.
One su, uprkos nastojanju da se o mostarskom susretu govori s diplomatskim obzirima, bile očite i na završnoj konferenciji za štampu, na kojoj je – nakon razmjene nesuglasica oko graničnih sporova Bosne i Hercegovine i Srbije – Aleksandar Vučić zaključio: „Sve ste čuli i sve ste razumeli“.
Za razumijevanje pravih značenja onoga što su, u za njih netipičnoj političkoj korektnosti, govorili učesnici sastanka u Mostaru nedostajao je prevod na jezik zajedničkih balkanskih iskustava iz minule tri decenije.
Bilo je, recimo, upadljivo da „pitanje svih pitanja“, kako zahtjev njegove stranke za izmjenu izbornog zakona Bosne i Hercegovine karakteriše hrvatski član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Dragan Čović, gotovo da nije ni spomenuto u javnim istupima učesnika sastanka.
Ali, kad predsjednica Hrvatske govori o podršci njene države „jednakopravnosti“ konstitutivnih naroda po Dejtonskom sporazumu, iz svega što i ona i predstavnici Hrvatske o tome govore u organima međunarodne zajednice jasno je da se „izborna diskriminacija Hrvata“ na način kako oni predlažu nikako ne može riješiti u dejtonskim ograničenjima države tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Hrvatski lobisti s približavanjem oktobarskih izbora sve agresivnije guraju ideju da se Hrvatima u Bosni i Hercegovini daju „dvije-tri veće županije“ u kojima bi oni sami birali hrvatskog člana Predsjedništva pri tome žrtvujući jednakopravnost Hrvata u gradovima u kojima su manjina.
Takva „teritorijalizacija jednakopravnosti“, s obnovom u nekoj novoj formi međunarodno osuđenog projekta „Herceg-Bosne“, osim toga je u potpunoj suprotnosti s presudom Evropskog suda u „slučaju Sejdić-Finci“ o jednakim pravima svih građana u kandidovanju i izboru na najviše državne funkcije. Kad predsjednica Hrvatske u Mostaru ponavlja kako je njena zemlja spremna da podrži Bosnu i Hercegovinu na njenom evropskom putu, ne može se ne primijetiti da u ovoj prilici – čak ni kad govori o „novim sigurnosnim ugrozbama“, pored ostalog u vidu ilegalne imigracije - ona i ne spominje vlastite izjave o potencijalnoj terorističkoj prijetnji u vezi s povratnicima u Bosnu i Hercegovinu sa ratišta džihada niti hrvatski član i predsjedavajući bosanskohercegovačkog Predsjedništva ponavlja vlastite izjave o tome kako zagovaranje građanske države vodi stvaranju unitarne države većinskog naroda a u našem slučaju s bošnjačkom većinom neki u tome vide i opasnosti stvaranja kalifata ili islamske države.
Ogovaranje Bosne i Hercegovine po evropskim i drugim prijestonicama kao potencijalnog žarišta islamskog radikalizma u Evropi više je sračunato na nuđenje emancipatorskih usluga Hrvatske u europeiziranju njenih susjeda nego na iskrenu potporu njihovim evropskim aspiracijama.
Na sličan način može se razumjeti i retorička odanost Srbije i Aleksandra Vučića dejtonskoj Bosni i Hercegovini i poštovanje njenog teritorijalnog integriteta. Suočen s porukama iz uticajnih svjetskih centara kako Srbija neće moći još dugo da „sjedi na dvije stolice“, pogotovu kad su one toliko udaljene kao što su to danas Rusija i Zapad, on u očekivanju teških odluka o normalizaciji odnosa s Kosovom sve češće govori kako „Srbija ne može samo da gubi“ pothranjujući tako separatističke fantazije prekodrinskih srpskih nacionalista. Za to vrijeme – bosanskohercegovačke euroatlantske ambicije sputavaju se ruskim insistiranjem kako to nije i jedina alternativa s paralizirajućom perspektivom „podrške svemu o čemu se dogovore tri naroda“.
Trilateralni sastanak u Mostaru pokazao je kako u slici balkanskog dobrosusjedstva nigdje nema Bosne i Hercegovine. Bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović u neriješenim sporovima i sa Hrvatskom i sa Srbijom potpuno je usamljen: srpski i hrvatski član Predsjedništva u tim su sporovima bliži susjednim državama nego vlastitoj a u sve većem broju pitanja – na primjer, u neriješenim graničnim pitanjima sa Srbijom - i sam predsjednik Srbije je rekao kako su „dvojica od trojice članova Predsedništva bili spremni da prihvate naš predlog“. Izetbegović je prihvatio da u odnosima sa susjednim državama, i zbog odsustva ujedinjujućih ideja i vizije-i zbog vanbosanskih lojalnosti ostale dvojice u Predsjedništvu, bude degradiran na predstavljanje Bošnjaka a ne bosanske države. Primjer iz Mostara: Vučić je, govoreći o rješavanju graničnih sporova, rekao kako bi to popravilo odnose Srba i Bošnjaka i Republike Srpske i Sarajeva. Nigdje Bosne,
Beznadno? Jeste – sve dok se na političkoj sceni ne pojavi projekt ili pokret istinske proevropske orijentacije i dok građani Bosne i Hercegovine, bez obzira kojem konstitutivnom plemenu pripadaju, ne demonstriraju na izborima razumijevanje kako su vladavina prava, zapošljavanje i prosperitet vitalniji od bilo kog drugog nacionalnog interesa.
Facebook Forum