U sarajevskoj galeriji „Roman Petrović“ u ponedjeljak uveče je otvorena izložba slika i skulptura. Još zanimljivijom i neuobičajnijom izložbu čini to što zajednički izlažu ugledni bh. skulptor - Boško Kućanski i njegov unuk - Damir Šabić.
Rođen u Lici u Hrvatskoj u porodici učitelja, Boško Kućanski je završio Stomatološki fakultet u Beogradu i Medicinski fakultet u Sarajevu. Studirao je i historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Izložba Kućanskog i Šabića, Sarajevo 13. decembar 2010.Bio je među osnivačima Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, a i redovni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Ideju za izložbu sa unukom Damirom, Boško Kućanski ocjenjuje sa ushićenjem.
„I drugi su mi rekli da je ovo jedinstvena pojava da unuk i deda zajedno izlažu radove. Naravno, kao deda sa veoma srećan što se moja stvaralačka nit, koja je u meni bila prisutna čitavih 60 godina, produžava mojim unukom za koga smatram da će biti dobar skulptor“, kazao je Kućanski.
Jedini pristup umjetnosti jeste onaj bez prisile
Unuk, Damir Šabić, izložio je skulpture, dok se djed predstavio ciklusima crteža, većinom akvarela. Skulpture čine presjek dosadašnjih Damirovih radova koje kao osnovu koriste akt.
Izložba Kućanskog i Šabića, Sarajevo 13. decembar 2010.
Trenutno na postdiplomskom studiju, Damir se ne opterećuje djedovom „umjetničkom veličinom“. Za razliku od nepotizma koji u BiH cvjeta na svakom koraku, prilikom upisao na Likovnu akademiju Damir je čuvao u tajnosti identitet svoga djeda budući da nije želio drugačiji tretman svojih profesora, ističe on.
„Tek na odbrani diplomskog rada deda se obratio svojim kolegama - profesorima i rekao da sam mu ja unuk, na šta su reagovali u nevjerici i čudu. Drago mi je da je i on tako postupio, jer se sada ne bi znalo šta sam ja postigao a šta je njegova zasluga“, kaže Šabić.
Damirov trogodišnji sin, praunuk Boška Kućanskog, već sada pokazuje zainteresovanost za crtanje, ističe Damir.
„Obožava da crta, pogotovo vodenim bojicama. Zidovi stana su nam išarani tačno do onog nivoa koliko on može rukom dohvatiti. Uživa u tome bez da ga neko podstiče. Nećemo uticati na njega. Njegova će biti odluka da li će se likovnom umjetnošću nekad željeti baviti. Konačno, jedini pristup umjetnosti jeste onaj bez prisile. To se mora voljeti i jedino tako se može uspjeti“, zaključuje Šabić.
Rođen u Lici u Hrvatskoj u porodici učitelja, Boško Kućanski je završio Stomatološki fakultet u Beogradu i Medicinski fakultet u Sarajevu. Studirao je i historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Ideju za izložbu sa unukom Damirom, Boško Kućanski ocjenjuje sa ushićenjem.
„I drugi su mi rekli da je ovo jedinstvena pojava da unuk i deda zajedno izlažu radove. Naravno, kao deda sa veoma srećan što se moja stvaralačka nit, koja je u meni bila prisutna čitavih 60 godina, produžava mojim unukom za koga smatram da će biti dobar skulptor“, kazao je Kućanski.
Jedini pristup umjetnosti jeste onaj bez prisile
Unuk, Damir Šabić, izložio je skulpture, dok se djed predstavio ciklusima crteža, većinom akvarela. Skulpture čine presjek dosadašnjih Damirovih radova koje kao osnovu koriste akt.
Trenutno na postdiplomskom studiju, Damir se ne opterećuje djedovom „umjetničkom veličinom“. Za razliku od nepotizma koji u BiH cvjeta na svakom koraku, prilikom upisao na Likovnu akademiju Damir je čuvao u tajnosti identitet svoga djeda budući da nije želio drugačiji tretman svojih profesora, ističe on.
„Tek na odbrani diplomskog rada deda se obratio svojim kolegama - profesorima i rekao da sam mu ja unuk, na šta su reagovali u nevjerici i čudu. Drago mi je da je i on tako postupio, jer se sada ne bi znalo šta sam ja postigao a šta je njegova zasluga“, kaže Šabić.
Damirov trogodišnji sin, praunuk Boška Kućanskog, već sada pokazuje zainteresovanost za crtanje, ističe Damir.
„Obožava da crta, pogotovo vodenim bojicama. Zidovi stana su nam išarani tačno do onog nivoa koliko on može rukom dohvatiti. Uživa u tome bez da ga neko podstiče. Nećemo uticati na njega. Njegova će biti odluka da li će se likovnom umjetnošću nekad željeti baviti. Konačno, jedini pristup umjetnosti jeste onaj bez prisile. To se mora voljeti i jedino tako se može uspjeti“, zaključuje Šabić.