Na zapadnom dijelu Federacije BiH, tačnije u Livanjskom kantonu nalaze se dvije opštine, Bosansko Grahovo i Drvar, koje su u najvećem zaostatku što se tiče obnove i povratka prijeratnih stanovnika. Oni koji su se vratili prepušteni su sami sebi, pa se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom.
Na samoj tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, omeđeno planinskim masivima Dinare i Šatora, svega 50-tak kilometara udaljeno od mora nalazi se Bosansko Grahovo. Najbrojniji stanovnici ove opštine prije rata bili su Srbi, međutim, zbog ratnih dešavanja izbjegli su. U Bosansko Grahovo vratila se tek trećina prijeratnog stanovništva. Među njima prvi se u Bosansko Grahovo vratio Nikola Mičić:
„Kako se nećeš vratiti gdje si rođen, gdje si ostavio zdravlje, ostavio snagu, ostavio uspomene, ostavio tradiciju, ostavio grobove, ostavio sve? Kako se nećeš vratiti? Moraš se vratiti.“
Teško je bilo na početku, priča Nikola:
„Ja kad sam došao petero tački odavle sam ja izbacio, iz ov sobe – dvoje stakla, a troje onoga drugoga smrada. Prislonio nešto ljestvice na vrata da mi ne bi ništa ušlo, znaš zimsko doba i tako eto. Nedostajalo je to što mi je žena umrla, pa sam ja sam, pa sam ja morao i okolo da radim i kad dođem onda da nešto spremim djetetu. A da mi je ona bila, mnogo bih lakše bilo.“
Nikolin sin i snaha sa porodicom došli su u Bosansko Grahovo 2002. godine. Snaha Milena je 19 godina radila u računovodstvu, a danas joj je, kako kaže, uža specijalnost muženje krava:
„Ja živim isključivo od poljoprivrede, uža struka samo krave, stočarstvo. To je od čega mi živimo. I muž mi je invalid 80 posto, ima nekih 220, 230 maraka invalidnine - i to je to.“
SVE UGLAVNOM ODLAZI
Milena je zadovoljna životom u Bosanskom Grahovu. Kaže kako ima dvije neostvarene želje koje se ne mogu kupiti novcem:
„Da ja vidim pun grad. To mi nedostaje prvo, a to ne može ni čarobni štapić. Sad ovdje u nas ima sedam, osam momaka koji su prešli 20 godina, nedostaje mi da se oni požene i da imaju dječicu. Ni to ne može. Tek poslije svega toga dolazi ona materijalna strana.“
Bosansko Grahovo, Foto: Selma Boračić
Najveći broj radnika bio je zaposlen u drvno-preradživačkom kombinatu i preduzeću za uzgoj i eksploataciju drveta. Međutim, danas ova fabrika ne radi. U Bosanskom Grahovu je tek nekoliko desetina ljudi zaposleno. Većina ih se bavi poljoprivredom i stočarstvom. Naš sagovorniik sa početka priče, Nikola Mičić, kaže da se solidno može živjeti od prodaje voće i povrća, te od uzgoja stoke:
„Ništa nije ostalo da se nije prodalo. Ja zamjerim tim ljudima što su se zbili u čaršiju, zamijenili noć i dan. Ja govorio idite tamo. Drži jednu kozu, nešto ćeš privrijediti, neku ćeš korist imati. A ja nisam taj. Stogao sam i lješnjike ubrati, i šipaka, i kruščica, i drenjina, i svega – parohija velika, nađeš nešto. Tako da se može ko hoće.“
U Bosanskom Grahovu su obnovljene mnoge kuće, ali dvije trećine stanovništva i dan-danas živi bez struje. Mladi ljudi se ne vraćaju. Dom kulture, srušen i nagrižen zubom vremena, stoji kao skelet u centru grada. Iako je završio stolarski zanat, za Nikolinog dvadesetogodišnjeg unuka, Dalibora posla nema:
„Posla slabo, nema. Ovdje se radi poljoprivreda, stočarstvo i gledam na to kao na prespektivu jer jedino se od toga u budućnosti ovdje može da živi.“
Dalibor kaže da u Bosanskom Grahovu danas nema života za mlade:
„Ovdje vam je teško živjeti, nema zabave, nema posla, nema izlazaka, moraš ići 30 km do prve diskoteke. Ljudi kad završe školu većinom idu u Beograd, Banja Luka. Sve uglavnom odlazi. Ovdje ostaje jedino ko ima nešto da se radi.“
KAD KUĆA NIJE MOJA...
Na krajnjem zapadnom dijelu Federacije BiH, nekoliko kilometara udaljena od Bosanskog Grahova, nalazi se opština Drvar. Povratak domicilnog srpskog stanovništva je započeo 1997. godine, i to pretežno u ruralna područja. Danas se u opštinu Drvar vratilo 8.000 prijaretnih stanovnika. Njih nešto više od hiljadu je zaposleno. Početkom 2000. godine u Drvar se sa porodicom vratio Đuro Bajić:
„Život kao život je potežak, ali se živi. Malo je posla. Za mlade takoreći nikakva perspektiva, ali životari se.“
Đuro kaže da se u Drvaru obnovilo dosta kuća i zgrada, ali da je većina ljudi nezaposlena i da, kao mlad čovjek, ne vidi perspektivu za bolju budućnost:
Drvar, Foto: Selma Boračić
„Najpotrebiniji je, kao i svuda u svijetu, posao. I prava ljudska - ako si zaposlen da si prijavljen. Većina koji rade nisu prijavljeni, nisu osigurani.“
Još veliki broj izbjeglog stanovništva ima želju da se vrati u svoju bivšu opštinu, ali nemaju uslova prvenstveno iz ekonomskih razloga, nedostatka zaposlenja ili bavljenja drugim poslovima. Mile Marčeta, predsjednik Udruženja za povratak Drvačana, među prvima se vratio u Drvar:
„Šta ima svetije nego da se čovjek vrati svojoj kući, na svoje imanje i na svoju imovinu? Šta mi koristi tuđa kuća koja nije moja? Šta mi koristi tuđe imanje kad na njega nemam pravo?“
Mile je bio i prvi poslijeratni načelnik opštine Drvar. Njega je tadašnje hrvatsko stanovništvo fizički napalo i nanijelo mu niz ozljeda. Međutim, Mile kaže da je danas u Drvaru mnogo bolja sigurnosna situacija:
„Ali su povratnici u jednoj teškoj situaciji. Nisu učestvovali u privatizaciji, sve nam je oteto. Praktično imaju te gole kuće, zemlje i okućnica oko toga, a posla nema, tako da je život težak. Ako imate mlade ljude, ako imate porodice, ako imate ljudi koji su sopsobljeni, a nemaju nikakvih prinadležnosti, a sve je ugroženo. Znači, stočni fond, zanatstvo, sve ono što bi činilo radno mjesto to je ovdje više ugroženo nego u drugim mjestima. Možda je samo situacija u Bosanskom Grahovu u BiH teža nego što je u Drvaru.“
Ove dvije opštine su pripale Federaciji BiH. Nalaze se u Livanjskom kantonu, a Srbi čine većinsko stanovništvo. Prema državnoj strategiji planirano je okončanje povratka izbjeglih i raseljenih lica do 2014. godine.
Ove dvije opštine dobile su od državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice oko sedam miliona maraka za obnovu infrastrukture. To bi trebalo doprinijeti masovnijem povratku, te boljem načinu života za sve Grahovljane i Drvarčane.
Na samoj tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, omeđeno planinskim masivima Dinare i Šatora, svega 50-tak kilometara udaljeno od mora nalazi se Bosansko Grahovo. Najbrojniji stanovnici ove opštine prije rata bili su Srbi, međutim, zbog ratnih dešavanja izbjegli su. U Bosansko Grahovo vratila se tek trećina prijeratnog stanovništva. Među njima prvi se u Bosansko Grahovo vratio Nikola Mičić:
„Kako se nećeš vratiti gdje si rođen, gdje si ostavio zdravlje, ostavio snagu, ostavio uspomene, ostavio tradiciju, ostavio grobove, ostavio sve? Kako se nećeš vratiti? Moraš se vratiti.“
Teško je bilo na početku, priča Nikola:
„Ja kad sam došao petero tački odavle sam ja izbacio, iz ov sobe – dvoje stakla, a troje onoga drugoga smrada. Prislonio nešto ljestvice na vrata da mi ne bi ništa ušlo, znaš zimsko doba i tako eto. Nedostajalo je to što mi je žena umrla, pa sam ja sam, pa sam ja morao i okolo da radim i kad dođem onda da nešto spremim djetetu. A da mi je ona bila, mnogo bih lakše bilo.“
Nikolin sin i snaha sa porodicom došli su u Bosansko Grahovo 2002. godine. Snaha Milena je 19 godina radila u računovodstvu, a danas joj je, kako kaže, uža specijalnost muženje krava:
„Ja živim isključivo od poljoprivrede, uža struka samo krave, stočarstvo. To je od čega mi živimo. I muž mi je invalid 80 posto, ima nekih 220, 230 maraka invalidnine - i to je to.“
SVE UGLAVNOM ODLAZI
Milena je zadovoljna životom u Bosanskom Grahovu. Kaže kako ima dvije neostvarene želje koje se ne mogu kupiti novcem:
„Da ja vidim pun grad. To mi nedostaje prvo, a to ne može ni čarobni štapić. Sad ovdje u nas ima sedam, osam momaka koji su prešli 20 godina, nedostaje mi da se oni požene i da imaju dječicu. Ni to ne može. Tek poslije svega toga dolazi ona materijalna strana.“
Najveći broj radnika bio je zaposlen u drvno-preradživačkom kombinatu i preduzeću za uzgoj i eksploataciju drveta. Međutim, danas ova fabrika ne radi. U Bosanskom Grahovu je tek nekoliko desetina ljudi zaposleno. Većina ih se bavi poljoprivredom i stočarstvom. Naš sagovorniik sa početka priče, Nikola Mičić, kaže da se solidno može živjeti od prodaje voće i povrća, te od uzgoja stoke:
„Ništa nije ostalo da se nije prodalo. Ja zamjerim tim ljudima što su se zbili u čaršiju, zamijenili noć i dan. Ja govorio idite tamo. Drži jednu kozu, nešto ćeš privrijediti, neku ćeš korist imati. A ja nisam taj. Stogao sam i lješnjike ubrati, i šipaka, i kruščica, i drenjina, i svega – parohija velika, nađeš nešto. Tako da se može ko hoće.“
U Bosanskom Grahovu su obnovljene mnoge kuće, ali dvije trećine stanovništva i dan-danas živi bez struje. Mladi ljudi se ne vraćaju. Dom kulture, srušen i nagrižen zubom vremena, stoji kao skelet u centru grada. Iako je završio stolarski zanat, za Nikolinog dvadesetogodišnjeg unuka, Dalibora posla nema:
„Posla slabo, nema. Ovdje se radi poljoprivreda, stočarstvo i gledam na to kao na prespektivu jer jedino se od toga u budućnosti ovdje može da živi.“
Dalibor kaže da u Bosanskom Grahovu danas nema života za mlade:
„Ovdje vam je teško živjeti, nema zabave, nema posla, nema izlazaka, moraš ići 30 km do prve diskoteke. Ljudi kad završe školu većinom idu u Beograd, Banja Luka. Sve uglavnom odlazi. Ovdje ostaje jedino ko ima nešto da se radi.“
KAD KUĆA NIJE MOJA...
Na krajnjem zapadnom dijelu Federacije BiH, nekoliko kilometara udaljena od Bosanskog Grahova, nalazi se opština Drvar. Povratak domicilnog srpskog stanovništva je započeo 1997. godine, i to pretežno u ruralna područja. Danas se u opštinu Drvar vratilo 8.000 prijaretnih stanovnika. Njih nešto više od hiljadu je zaposleno. Početkom 2000. godine u Drvar se sa porodicom vratio Đuro Bajić:
„Život kao život je potežak, ali se živi. Malo je posla. Za mlade takoreći nikakva perspektiva, ali životari se.“
Đuro kaže da se u Drvaru obnovilo dosta kuća i zgrada, ali da je većina ljudi nezaposlena i da, kao mlad čovjek, ne vidi perspektivu za bolju budućnost:
„Najpotrebiniji je, kao i svuda u svijetu, posao. I prava ljudska - ako si zaposlen da si prijavljen. Većina koji rade nisu prijavljeni, nisu osigurani.“
Još veliki broj izbjeglog stanovništva ima želju da se vrati u svoju bivšu opštinu, ali nemaju uslova prvenstveno iz ekonomskih razloga, nedostatka zaposlenja ili bavljenja drugim poslovima. Mile Marčeta, predsjednik Udruženja za povratak Drvačana, među prvima se vratio u Drvar:
„Šta ima svetije nego da se čovjek vrati svojoj kući, na svoje imanje i na svoju imovinu? Šta mi koristi tuđa kuća koja nije moja? Šta mi koristi tuđe imanje kad na njega nemam pravo?“
Mile je bio i prvi poslijeratni načelnik opštine Drvar. Njega je tadašnje hrvatsko stanovništvo fizički napalo i nanijelo mu niz ozljeda. Međutim, Mile kaže da je danas u Drvaru mnogo bolja sigurnosna situacija:
„Ali su povratnici u jednoj teškoj situaciji. Nisu učestvovali u privatizaciji, sve nam je oteto. Praktično imaju te gole kuće, zemlje i okućnica oko toga, a posla nema, tako da je život težak. Ako imate mlade ljude, ako imate porodice, ako imate ljudi koji su sopsobljeni, a nemaju nikakvih prinadležnosti, a sve je ugroženo. Znači, stočni fond, zanatstvo, sve ono što bi činilo radno mjesto to je ovdje više ugroženo nego u drugim mjestima. Možda je samo situacija u Bosanskom Grahovu u BiH teža nego što je u Drvaru.“
Ove dvije opštine su pripale Federaciji BiH. Nalaze se u Livanjskom kantonu, a Srbi čine većinsko stanovništvo. Prema državnoj strategiji planirano je okončanje povratka izbjeglih i raseljenih lica do 2014. godine.
Ove dvije opštine dobile su od državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice oko sedam miliona maraka za obnovu infrastrukture. To bi trebalo doprinijeti masovnijem povratku, te boljem načinu života za sve Grahovljane i Drvarčane.