(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Boris Lalić je pisac iz Sarajeva. Ima manje od sto osamdeset centimetara, više od šezdeset kila, trideset i jednu godinu i pet objavljenih knjiga. Smrtno je ozbiljan, ali to se ne vidi jer ima komičan karakter. Jednako dobro se pronalazi u rečenicama kao što su: “...Sva je razlika između mene i njih u tome što sam ja od njih slobodniji, nepokorniji”, ili ona koja kaže: “Živio jednom jedan narod po imenu Tetreblionci, koji bijahu tako ludi da ne znađahu ni kuda idu.”
Subota, 29. juni
Osvanuo sam sa mislima o zmijskom otrovu. Litar poskokovog otrova košta šezdeset hiljada eura, tako mi je rečeno. Pod pretpostavkom da je to istina, treba okupiti lovce na poskoke, obučiti ih kako se muzu zmije, nabaviti zamrzivače sa tečnim azotom, povezati se sa vlasnicima ergela, sa apotekarima i sa farmaceutskom industrijom. Može od toga ispasti dobra priča.
Nisam imao puno vremena da razmišljam o tome, jer u jedan sam morao na posao. Sad sam opet prodavač knjiga, a danas sam prodavao u Mostaru. Do tamo sam išao sa Frenkijem, Kontrom i Indigom, koji su imali zakazan nastup na Mostar Summer festu. Tu noć s u još nastupali Mara iz Mostara, Kandža, Kodža i Nebojša i Partibrejkersi iz Beograda, te Vojko V iz Splita. Ja sam nastupao u ulozi knjižara. Prošle sedmice izašla mi je nova knjiga, “Koraci”, romansirana Frenkijeva biografija, za kojom trenutno vlada veliko interesovanje.
Da muzički festival nije najbolje mjesto za prodaju knjiga, u to sam se uvjerio sinoć. Centar pažnje bio je usmjeren ka bini sa izvođačima, a u pauzama između tačaka raja je išla na šankove i gledala u zabavljače koji hodaju na štulama i vrte vatre. Ispočetka sam se zabrinuo da sam džabe došao, ali brige su nestale čim su krenuli Partibrejkersi. Kad je krenula “Ono što pokušavam sad”, nije mi više bilo krivo što posao ne ide onako kako sam zamislio.
Poslije Brejkersa rokala je trojka koja je i mene dovukla, Frenkie, Kontra i Indigo. Atmosfera je dodatno porasla, dvije hiljade ljudi u publici podiglo je ruke tada, a jedini koji ih nije digao bio sam ja, koji sam stajao naslonjen na tezgu i razmišljao kako među takvim zaluđenim ljudima nema ništa od prodaje knjiga. Osjetio sam se toliko sigurnim u to da sam se prvo odmaknuo od knjiga, a onda i otišao od njih skroz, bliže bini, da profuram koncert kad već knjige ne mogu. Bio je to dobar potez, jer Frenki i Kontra su bili odlično raspoloženi, rokali su iz sve snage, što se onda prenosilo na publiku, tako da je sve skupa ličilo na ludnicu, kako i treba kad su muzički festivali.
Na kraju nastupa Frenki se zahvalio publici i skrenuo im pažnju na mene s knjigama u posljednjoj trgovki u nizu. Požurio sam tada da se vratim, a tamo je pored kofera već čekalo nekoliko mušterija, za kojim dođe još drugih lijepih mušterija, tako da ostvariše i moje intimne prodavačke želje. .
Nedjelja, 30. juni
Odmah nakon buđenja spremili smo se i krenuli za Tuzlu, gdje je Frenki snimao spot za pjesmu “Symphony”, koju je nedavno snimio sa Sarajkom Majsijom. Iako sam imao opciju da izađem u Sarajevu, koje je na pola puta između Tuzle i Mostara, nastavio sam sa Frenkijem, a iz razloga što mi je rekao da će se spot snimati na bazenu.
Kad smo stigli, otišli smo na ručak kod Frenkijevih roditelja. Tu je bio i Asko, Frenkijev brat izu Njemačke, koji je uzeo dvadeset knjiga. Njemu su to naručili naši ljudi iz Njemačke.
Na lokaciju spota, koja se nalazila u Gornjoj Tuzli, stigli smo oko tri. Tamo nas je dočekala hrpa tehničara, šminkera i organizatora, na čelu sa rediteljem Adnanom Huremovićem. Sve su to bili radni ljudi između kojih je stajao prazan bazen, pun lijepe mlake vode. Sačekao sam da Frenki prvi uđe u vodu jer njega su tu svi znali, pa onda ušao i ja.
Dok smo se kupali, tehničari su isprobavali mašinu za dim, s kojom su u jednom momentu pretjerali toliko da je bazen izgledao kao da se zapalio. Kad se dim razišao, na ivici bazena ugledao sam pet prelijepih djevojaka, koje ćete moći vidjeti na spotu, a sve njih je onda izgledom zasjenila Majsija, kada je izašla iz kuće sređena kao najfinija američka gospođa. Došla je asistentica reditelja da nam kaže kako moramo napustiti bazen za potrebe idućeg kadra.
Uskoro i Frenkija odvedoše na spremanje. Nije ga bilo dobrih četrdeset i pet minuta, a onda je izašao obučen kako se inače ne oblači, u košulju, pantalone i cipele. Nije mu to loše stajalo, iako je bilo neobično vidjeti ga takvog. U suton je snimao scenu na terasi, repovao u pratnji djevojačkog gudačkog trija ispod bijelog kaveza.
Poslije toga stali su se skupljati statisti, predviđeni za večernje scene na bazenu. Tu je došlo i puno meni znanih ljudi, tako da se čitav posao pretvorio u mješavinu zabave i rada. Kad je noć pala, iz kuće je izašlo četiri od onih pet prelijepih djevojaka, sada obučene i našminkane tako da su bile još ljepše. Nakon što smo snimili nekoliko scena, iz kuće izađe i peta djevojka. Obučena potpuno drugačije nego njene drugarice, ona je predstavljala otjelovljenu muziku, o čemu pjesma “Symphony” i govori.
Poslije toga smo snimali još par sati, svaku scenu po pet puta, tako da su nas do kraju sviju zabolile noge.
U krevet sam legao oko pola dva i do pola tri gledao film o tasmanijskom đavolu, koji otkriva da njegova užasna dernjava zapravo ne znači da je lud i krvožedan, nego takav stvor, stalno se dernja, stvoren takav. Ima i ljudi takvih, samo oni mene više podsjećaju na majmune, nego na tasmanijske đavole, koji ovih dana kao vrsta prolaze kroz jako težak period, napala ih nekakva strašna boleščura koja ih tamani kao nekoć kuga ljude.
Ponedjeljak, 1. juli
Kad sam u Tuzli, kafu pijem u Slobodi, gdje se također prodaje Frenkijeva i moja nova knjiga. Lijepa vijest dočekala nas je kod konobara, koji nam reče da se u proteklih sedam dana prodao toliki broj knjiga da ih treba donijeti još. Tuzla voli Frenkija, a primijetio sam da je i meni ugled tamo znatno porastao u posljednjih mjesec dana. Ne smeta mi to i zato moram povesti računa da se lijepo počešljam i lijepo ponašam kad god sam tamo.
Za Sarajevo smo krenuli oko podne i stigli malo iza tri. Kako sam i čitavu sedmicu prije ove o kojoj pišem proveo u putovanjima, osjetio sam radost povratka kući, sreću što ponovo vidim grad u kom se osjećam sigurno kao moj cuko ispred naše zgrade.
U kuću sam ušao da ostavim stvari i odmah otišao na kafu, među svoje stare dobre komšije. Preko njih sam doznao da je vlast dala 200 000 KM nekakvom sumnjivom udruženju, da je voz u Pazariću satrao nekog jadnog čovjeka, da se ponovo sudi nesavjesnom vozaču koji je počinio duplo ubistvo, te još razne druge užase, koje sam sve saslušao sa velikim zadovoljstvom, jer preko njih sam vidio da su mile moje komšije u top formi i da se za vrijeme mog odsustva ništa nije promijenilo.
Kad mi je bilo dosta tih priča, stavio sam slušalice u uši i posvetio se čitanju, kojim se nisam stigao nikako baviti proteklih dana. Uvijek čitam po nekoliko knjiga odjednom, a ovaj put sam imao Volterovog “Kandida”. Davno sam ga čitao prije toga i više sam zaboravio bio kako je to vesela i oštroumna knjižica. Meni su drage sve knjige koje prikazuju ratove kao nešto što je, uz sve svoje užase, smiješno koliko je glupo. Meni je presmiješno i to što je svrha rata mir.
U sumrak sam sjeo na biciklo da idem odnijeti knjige ljudima po Sarajevu. Šema dostave išla je od Švrakina, preko Čengić Vile, Hrasnog i Skenderije do Baščaršije. Sve sam to dogovorio nakon što sam popio dvije kafe, koje me prevariše da pomislim kako nisam umoran i kako mogu.
U Hrasnom mi je postalo jasno da sam pretjerao, tako da sam bio prinuđen otkazati posljednje dvije dostave. Bojim se da sam pretjerao sa molitvama bogovima, izgleda da se primilo na sve strane i da sada posla ima više nego što mogu stići.
Kući sam stigao mrtav umoran. Jedva sam smogao snage da još malo čitam Kazanovine memoare. Nasmijao me njegov opis, kad kaže za jednog bogatog i moćnog čovjeka: “Iako je bio tako star da je prestao mariti za žene, volio je da ga one oblijeću.” Još sam upamtio šta je Kazanovu naučio nekakav čovjek u Firenci: “Ako želiš rasplakati ljude, onda moraš i sam plakati, ali ako ih želiš nasmijati, onda se sam ne smiješ smijati.” Kad sam ugasio svjetlo, sjetio sam se - ako me sjećanje ne vara - da je baš Volter svojevremeno osporio i ismijao naučno djelo Đakoma Kazanove.
Utorak, 2. juli
Jutro sam proveo istražujući tržište zmijskog otrova. Saznanja su bila poražavajuća. U Bosni nisam našao nijedno preduzeće da se time bavi. Sve što sam našao jeste da ima jedna firma u Hrvatskoj koja se time bavila, ali nema više licence da proizvodi protuotrov. Imaju i nekakvi u Srbiji, ali daleko mi je to. Otrov je lako kvarljiva roba. Dići ću ruke od te lude zamisli.
Na jedno mjesto sam morao nositi CIPS prijavu boravka, a putem sam sreo Eminu iz Buybook-a, koja sada piči gradom na električnom skuteru. Iako Bookstan, festival knjige u organizaciji izdavačke kuće Buybook, počinje tek sutra, Emina mi je rekla da su tezge sa knjigama postavljene još juče, te da je akcija krenula već danas. Potrkali smo se, ona na skuteru, ja na biciklu. Skuter je bio startniji, ali pretekao sam je do kraja staze.
Kao i svake godine, dobio sam svoje mjesto na Bookstan štandu. Čim sam otvorio kofer, grupa omladinaca, privučena odličnim kaverom koji je za “Korake” napravio Bojan Stojčić, prišla je da vidi novu knjigu. Dok sam objasnio o čemu se radi, zaboravio sam na prijavu i tako zakasnio da je odnesem. Ne bi mi to bilo toliko krivo da nisam obećao kako ću je donijeti još juče.
Kad sam već na to zakasnio, uzeo sam malu pauzu da popijem hladno pivo u hladu moje omiljene kafe-galerije u gradu , a koja se zove isto kao ja - “Boris Smoje”. Pivo sam pio sa prijateljicama, od kojih je jedna bila posebno vesela jer je počela raditi na novom poslu.
Odatle sam napravio još jednu dostavu, kod Vijećnice, a u ovom slučaju nisu otišli “Koraci”, nego prijašnja knjiga što sam je objavio zajedno sa Markom Matolićem iz Orašja, naslov “Čudo na Miljacki / Odabrane priče iz prisoja i osoja”.
Dogovarao sam se sa Sidranom da idem s njim na književno veče u Mostar, ali ništa nisam vidio kad idemo. Ima i programa na Bookstanu kog bih volio pogledati, a moram i knjige prodavati. Valjda ću se nekako ukomponovati da sve stignem.
Auto me zafrkava, slabo vuče do dvije hiljade obrtaja, ne smijem se više usuditi s njime van grada, a tek je došlo od majstora. Ranije je kvačilo hvatalo na pola, sad tek pretkraj, a gasu treba dvije-tri sekunde da pročepi i povuče. Bilo da je lamela, bilo da su dizne, mrtav sam kako god. Mislim da su dizne, ali me ne bi iznenadilo ni da je lamela, a ni to da je oboje.
Sve što je na ovom svijetu divno, korisno i lijepo istovremeno, kao naprimjer auta, sve je to prokleto skupo.
Srijeda, 3. juli
Ustao sam sa idejom da odmah idem na Bookstan i čitav dan provedem pored knjiga, ali nije mi to pošlo za rukom, jer dok sam se umivao kroz glavu mi je prošlo da sam ja ipak prvo pisac, tek onda knjižar. Zato sam napravio kafu i uzeo da čitam knjigu, prvo malo to. Htio nastaviti “Kandida”, ali s obzirom na moju trenutnu situaciju, uzeo sam Don Kihota, jer njegovi plemenitost i životni stav mi trenutno više pašu nego Kandidovi. Vitez od Tužne Spodobe nije me iznevjerio ni ovaj put, a čitao sam epizodu kad je porazio lavove i tako postao Vitez od Lavova.
Na putu prema štandu s knjigama dobio sam poziv od Sidrana, koji je već bio sa vozačem, krenuli po mene da idemo u Mostar. Predaleko od kuće, u šorcu, sa biciklom i dvadeset knjiga na gepeku, nisam imao izbora nego da izradim. Pomislio sam ranije da će me zvati i učinio grešku što nisam tada nazvao ja njega. Srećom, Sidran je imao razumijevanja za mene, zna i on da prodajem knjige i da je Bookstan u tom smislu izvanredna prilika, nije se naljutio što sam se ponio tako neobazrivo.
Na tezgu sam stigao u lošem raspoloženju i nezadovoljstvu samim sobom, što je onda iščezlo kad su mi mladi prodavači sa štanda predali kovertu u kojoj su bile pare od knjiga što su ih oni prodali dok me nije bilo. Dao sam im dio, a posao je krenuo tako kako je i počeo.
U neka doba došao je i Frenki, tako da su neki imali priliku dobiti knjigu s njegovim potpisom. Prije nego je otišao, dao sam mu da ispotpisuje deset primjeraka, jer koliko sam do sada mogao opaziti - ljudima je knjiga malo slađa kad na prvoj stranici ima potpis autora.
Do deset sati sam bio tu, pa otišao da se vidim s prijateljicom. Sjedili smo u jednom mračnom parku, gdje se ne vidi koliko je sati i gdje je začas bilo tri sata. Tri ujutru, a treba napisati dnevnik za Slobodnu Evropu. Odmah sam skočio na biciklo i najvećom brzinom otpedalao na Alipašino.
Četvrtak, 4. juli
Jutros sam pošao na kafu s namjerom da dovršim Kandida, ali nisam čitao jer sam u kafiću sreo komšiju Zenu, s kojim se uvijek fino ispričam. Nas interesuju iste stvari, samo s različitih strana, tako da imamo puno zajedničkih tema, koje osvjetljavamo svaki sa svoje strane. Nekad se ne složimo oko nekih detalja, ali uglavnom se slažemo, a pričamo o lijepim stvarima, što je meni najbitnije.
Poslije toga išao sam na Bookstan, gdje sam stigao još kasnije nego juče, sada zbog oluje. Obradovao sam se kad sam vidio da su sve knjige na štandu ostale netaknute kišom, te da nema valovitih korica. Kiša je rastjerala narod s ulica i atmosfera je bila kao stvorena za čitanje.
Započeo sam “Vječnika” od Nedžada Ibrišimovića.
Ostao sam zadivljen sa onim što sam tamo pročitao, što samom pričom, što briljantnim stilom, koji je toliko autentičan da me podsjeća na druge pisce samo po intenzitetu zanosa koji mi pruža. Vidjećemo šta će biti poslije, počela je da valja.
Došli su mi Anja i Nedim. Naišlo je i par mušterija, koje su na pravi način upotpunile veče, a na kraju je došao Edo da zašnjira šator, koji me počastio pićem tu na klupi. Htio je počastiti još jednim, ali odbio sam jer sam morao pisati.
Pisao sam ovaj dnevnik i razmišljao kako neću zadugo pristati na nešto slično, ne zato što ne bih smio, nego zato što nije lako voditi dnevnik. Previše je tu jednog te istog da bi se pripovijedalo. Usto, čito, prodavo knjige, piso, spavo, tako je to kod mene svaki dan.
Petak, 5. juli
Ustao sam i pripremio sve da snimim ovo što sam pisao. Danas planiram prodavati knjige, a u neka doba će doći i Frenki, a biće i vrijeme ljepše, pa se nadam da će posao ići bolje.
Facebook Forum