Dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini, teme pomirenja i dijaloga itekako su aktuelne.
U zemlji u kojoj i dan-danas ima incidenata sa etničkom ili vjerskom pozadinom, u kojima najčešće učestvuju mladi ljudi, koji su rođeni tek poslije rata ili ga se uopšte ne sjećaju, postavlja se pitanje koliko ima iskrenog dijaloga i suočavanja sa onim što se dogodilo između 1992. i 1995. godine.
Upravo kroz javnog govorenje o najosjetljivijim temama, radi suočavanja sa istinom i pomirenja, organizacija CRS, uz podršku Američke agencije za međunarodni razvoj - USAID - provodi projekat pod nazivom “Moja priča: Izaberimo mir zajedno”, što je dio šireg programa naslovljenog “PRO-budućnost”.
Tako su ovih dana u Mostaru mladima o onome što su proživjeli pričali trojica bivših logoraša, sa tri različite strane u bh. sukobu.
Janko Samouković živi u Višegradu, a prije rata je živio u Pazariću kod Sarajeva. Kada je rat počeo, imao je 23 godine. Bivši je logoraš.
“Ja sam bio u logoru Silos u Tarčinu. Ja sam bio 35 dana u Silosu, s tim što su neki ljudi, recimo moj otac je bio bukvalno čitav rat, čak nekolika mjeseci poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma.”
Zdenko Šupuković dolazi iz Žepča u srednjoj Bosni.
“Ja sam bio zarobljen u logoru u Maglaju, u zgradi Teritorijalne odbrane ili MUP-a. Ja sam bio punih 255 dana ili nepunih devet mjeseci”.
Bivši logoraš je i Amir Omerspahić, koji sada živi u Sarajevu, a tokom rata je bio u logoru u Srbiji.
“U Srbiji sam bio do 29. januara '96. Bio sam šest mjeseci. Poslije Dejtona, 1996. sam pušten.”
Svoja svjedočenja o danima provedenim u logorima tokom rata trojica bivših logoraša prenose širom BiH, kako bi se javnost, a posebno mladi, upoznali sa strahotama i posljedicama koje rat donosi.
To je ideja projekta pod nazivom “PRO-budućnost”, kojeg provodi organizacija Catholic Relief Services, uz podršku američkog USAID-a. Posredstvom metode javnog govorenja, kroz iskustva bivših logoraša, želi se provesti iskreni dijalog koji će voditi ka pomirenju. Nacionalni koordinator na projektu “PRO-budućnost”, Siniša Sajević, objašnjava:
“Mi ovdje se ne bavimo niti procesuiranjem ratnih zločina niti se bavimo određenim pravnim pitanjima, ali sigurno da želimo otvoriti bolna pitanja. To su pitanja koja sve nas sigurno se tiču”.
A za Amira Omerspahića vrijeme provedeno u srbijanskom logoru svakako jeste bolno pitanje. Kaže da je rat na njega ostavio trajne posljedice.
“Ja sam imao 17 godina kad je rat počeo. I moja je poenta to da ukažem omladini šta rat donosi, da rat ne donosi ništa dobro, da samo donosi posljedice i patnju do kraja života”.
Zato se projektom kroz javna govorenja naslovljena “Moja priča: Izaberimo mir zajedno”, kaže Siniša Sajević, želi ukazati:
“I to je poruka koja kaže da stradanje i bol sigurno ne bira niti krvna zrnca niti boju kože niti etničku pripadnost i da su najveći stradalnici prethodnog rata građani Bosne i Hercegovine”.
To iz svoje pozicije potvrđuju i trojica bivših logoraša - Janko Samouković, Amir Omerspahić i Zdenko Šupuković. O krivici, pojedincu i narodima, Samouković govori:
“Možda postoje neki ljudi kojima ja, sad da kažem, možda nisam oprostio, ali isto ništa mu ne bi loše, sutra da dođem u situaciju, ja mu ne bi vratio. Ne želim osvetu, to je problem. To je, ustvari, suština. Nikad nisam bio ljut na čitav narod, taj narod od kojeg sam ja, je li - kako kažemo mi svi – stradali smo od nekog naroda. Mi smo stradali od pojedinaca iz nekih naroda”.
Zdenko Šupuković naglašava:
"Svi oni ljudi koji su radili u ratu neke zločine, koji nisu primjereni ljudima, imaju ime i prezime. Znači, ne može jedan narod odgovarati za pojedince”.
Amir Omerspahić dodaje:
“Mi smo jedna mala kap vode u moru, ali mi činimo koliko mi možemo s naše strane, jer ipak je razlika kad dođu ovdje tri čovjeka koja su bila u tri različita logora, pa kad vide da nema mržnje među nama, jer mi smo žrtve. Žrtva nema imena nacionalnosti, žrtva je žrtva. Mi smo ostali ljudi koji i dalje smo ljudi ne dijele ljude na Srbe, Hrvate i Bošnjake, nego dijelimo ljude samo na dobre i loše ljude”.
Da su priča o pomirenju i iskreni dijalog itekako potrebni, svjedoči i stanje u kojem se bh. društvo nalazi, 20 godina po okončanju rata. Bivši logoraš Zdenko Šupuković kao primjer navodi Žepče, sredinu u kojoj on živi:
“Naše društvo je još uvijek podijeljeno. Ja živim u gradu gdje se to još uvijek osjeti. Imamo dvije škole pod jednim krovom, imaju dvije nacionalnosti koje faktički imaju malo dodira. Znači, treba na osnovu toga ljudima pričati šta se može desiti ako dođe ponovo do nekih sukoba. Ustvari, ovo radimo da do toga više nikad ne dođe”.
