Nekoliko stotina radnika širom BiH, od Banje Luke, preko Tuzle i Viteza, do Mostara, u četvrtak je svoja prava potražilo na ulici.
Neki su stupili u generalni štrajk i prekinuli proizvodnju, poput mostarskog Žitoprometa koji će hljeb proizvoditi samo za bolnice, dječije vrtiće i staračke domove.
Za ostale ga neće biti, jer ga ni radnici Žitoprometa, koji su već sedam mjeseci bez plate a devet bez uplaćenih doprinosa, ne mogu kupiti sebi, kaže Mario Karačić, predsjednik Vijeća uposlenika Žitoprometa.
„Socijalna situacija je nikakva. Ljudi nemaju za platiti struju, za prehraniti se. To je žalosno. Svi se snalazimo nekako, ali teško, vrlo teško“, navodi Mario Karačić.
Kolika je nebriga poslijeratne vlasti za radnike i fabrike u BiH govori i primjer upravo mostarskog Žitoprometa čiji radnici tvrde da nikada od osnivanja ove firme, prije 64 godine, nije bilo teže.
Žitoprometov mlin je još od decembra prošle godine ugašen, a umjesto da kupuje sirovine, firma kupuje gotovo brašno, pa radnici sumnjaju u kriminal rukovodstva.
„Kupuje se gotovo brašno. Znači kupuje se preko druge, treće ruke, bogzna koje, a imamo mlin i mi koji možemo zarađivati, a to se ne radi. Znači da ima neko profit zato što se ne melje ovdje naše žito. Ovo je sad došlo do dna. Ovo je prva godina otkad je Žitoprometa da je nestalo sirovina žita prije tri mjeseca“, navodi Karačić.
Entitetskim linijama podijeljene su i nekadašnje velike bh. firme. poput Energoinvesta, Famosa i Hidrogrdanje, a neke od njih su nakon rata privatizovane, što je označilo i njihov definitivan kraj.
Zbog toga su se i radnici “Hidrogradnje” iz Istočnog Sarajeva odlučili na proteste u Banjoj Luci, jer im većinski vlasnik, “Integral inžinjering”, iz Laktaša duguje od 12 do 48 plata.
Predsjednik Sindikalne organizacije “Hidrogradnje” Željko Milisavljević, govoreći u ime 250 radnika, ističe:
“Naš problem je nastao onda kada smo počeli da tražimo naša prava, upošljavanje i naknade, nakon čega je većinski vlasnik počeo da ubjeđuje javnost da nismo ni kadrovski ni organizaciono sposobni da izvodimo radove. Zar nije tačno da nemamo kadrovski i organizaciono sposobne ljude? To potvrđuju i naša djela širom svijeta.“
Razjedinjenost i nesloga
Gotovo su svakodnevni ovakvi protesti širom BiH, ali na njima se rijetko okupi više od stotinjak ljudi. Iako više od polovine bh. stanovništva živi vrlo skromno, suočeno sa golim opstankom, a više od pola miliona ljudi je nezaposleno, još uvijek nije bilo masovnih okupljanja i protesta.
Tek sporadična okupljanja dosadašnja vlast vidjela je kao pojedinačne incidente, bez stvarne opasnosti da se pretvore u socijalni bunt, a toga su svjesni i radnici koji svoja prava i danas traže na ulici. Radnik Hidrogradnje Istočno Sarajevo Mirko Stjepanović kaže:
Štrajk glađu radnika Feroelektra, 2010.„I ta naša razjedinjenost i malo nesloga i malo razbacanost po terenu, po radnim jedinicama, jer mi smo nekada imali Ugljevik, imali Višegrad, imali Foča, Gacko, Derventa, i to je ta naša nevolja da ne možemo svi. Da smo na okupu svi, mislim ipak da bi veći efekat bio nego ovako.“
Ostajali su radnici u BiH bez posla i zbog svoje nacionalnosti, poput Srba i Bošnjaka u mostraskom Aluminijumu, koji se godinama pokušavaju vratiti na posao.
U četvrtak je oko 300 radnika, uglavnom bošnjačke nacionalnosti okupljenih u Udruženju obespravljenih radnika Vitezita iz Viteza, najavilo štrajk glađu ukoliko do 6. marta ne budu ispiujeni njihovi zahtjevi, a to su uvezivanje radnog staža, te odlazak u penziju radnika koji su ispunili uslove, ili povratak na posao onih koji su nezakonito otpušteni.
Da li će u BiH radništvo i radnička klasa nadjačati naciju i nacionalno, na svoj način objašnjava prof. sarajevskog Univerziteta Nerzuk Ćurak:
„Ja zagovaram privilegiran status za radništvo u onoj mjeri u kojoj je ova država privilegirana za nacionaliste. Dakle, to je vrlo korekatn zahtjev. Sad je pitanje kako. Zašto bi Bošnjaci, Hrvati i Srbi bili privilegirani u odnosu na radnike? Evo zašto ne bi trebali biti privilegirani: zato što upravo su radnici koji svojim platama i svojom proizvodnjom nove vrijednosti omogućuju plate za Bošnjake, Srbe i Hrvate, dok Bošnjaci, Srbi i Hrvati uopće ne mogu proizvesti novu vrijednost za radnike. Dakle, oni se moraju udružiti kao radnici da bi proizveli novu vrijednost.“
Poseban apsurd bh. svakodnevnice i uzaludnog radničkog vapaja u pomoć je činjenica da BiH danas i nema vlasti kojoj bi se zahtjevi mogli uputiti.
Pet mjeseci nakon izbora vlast na nivou Federacije i države BiH nije formirana, pa tužnije od činjenice da radnici, borci i penzioneri svoj minimalne plate, penzije i naknade traže na ulici je to što ih traže ispred insitucija u kojima niko ne sjedi.
Neki su stupili u generalni štrajk i prekinuli proizvodnju, poput mostarskog Žitoprometa koji će hljeb proizvoditi samo za bolnice, dječije vrtiće i staračke domove.
Za ostale ga neće biti, jer ga ni radnici Žitoprometa, koji su već sedam mjeseci bez plate a devet bez uplaćenih doprinosa, ne mogu kupiti sebi, kaže Mario Karačić, predsjednik Vijeća uposlenika Žitoprometa.
„Socijalna situacija je nikakva. Ljudi nemaju za platiti struju, za prehraniti se. To je žalosno. Svi se snalazimo nekako, ali teško, vrlo teško“, navodi Mario Karačić.
Kolika je nebriga poslijeratne vlasti za radnike i fabrike u BiH govori i primjer upravo mostarskog Žitoprometa čiji radnici tvrde da nikada od osnivanja ove firme, prije 64 godine, nije bilo teže.
Žitoprometov mlin je još od decembra prošle godine ugašen, a umjesto da kupuje sirovine, firma kupuje gotovo brašno, pa radnici sumnjaju u kriminal rukovodstva.
„Kupuje se gotovo brašno. Znači kupuje se preko druge, treće ruke, bogzna koje, a imamo mlin i mi koji možemo zarađivati, a to se ne radi. Znači da ima neko profit zato što se ne melje ovdje naše žito. Ovo je sad došlo do dna. Ovo je prva godina otkad je Žitoprometa da je nestalo sirovina žita prije tri mjeseca“, navodi Karačić.
Entitetskim linijama podijeljene su i nekadašnje velike bh. firme. poput Energoinvesta, Famosa i Hidrogrdanje, a neke od njih su nakon rata privatizovane, što je označilo i njihov definitivan kraj.
Zbog toga su se i radnici “Hidrogradnje” iz Istočnog Sarajeva odlučili na proteste u Banjoj Luci, jer im većinski vlasnik, “Integral inžinjering”, iz Laktaša duguje od 12 do 48 plata.
Predsjednik Sindikalne organizacije “Hidrogradnje” Željko Milisavljević, govoreći u ime 250 radnika, ističe:
“Naš problem je nastao onda kada smo počeli da tražimo naša prava, upošljavanje i naknade, nakon čega je većinski vlasnik počeo da ubjeđuje javnost da nismo ni kadrovski ni organizaciono sposobni da izvodimo radove. Zar nije tačno da nemamo kadrovski i organizaciono sposobne ljude? To potvrđuju i naša djela širom svijeta.“
Razjedinjenost i nesloga
Gotovo su svakodnevni ovakvi protesti širom BiH, ali na njima se rijetko okupi više od stotinjak ljudi. Iako više od polovine bh. stanovništva živi vrlo skromno, suočeno sa golim opstankom, a više od pola miliona ljudi je nezaposleno, još uvijek nije bilo masovnih okupljanja i protesta.
Tek sporadična okupljanja dosadašnja vlast vidjela je kao pojedinačne incidente, bez stvarne opasnosti da se pretvore u socijalni bunt, a toga su svjesni i radnici koji svoja prava i danas traže na ulici. Radnik Hidrogradnje Istočno Sarajevo Mirko Stjepanović kaže:
Ostajali su radnici u BiH bez posla i zbog svoje nacionalnosti, poput Srba i Bošnjaka u mostraskom Aluminijumu, koji se godinama pokušavaju vratiti na posao.
U četvrtak je oko 300 radnika, uglavnom bošnjačke nacionalnosti okupljenih u Udruženju obespravljenih radnika Vitezita iz Viteza, najavilo štrajk glađu ukoliko do 6. marta ne budu ispiujeni njihovi zahtjevi, a to su uvezivanje radnog staža, te odlazak u penziju radnika koji su ispunili uslove, ili povratak na posao onih koji su nezakonito otpušteni.
"Radnici svojim platama i proizvodnjom nove vrijednosti omogućuju plate za Bošnjake, Srbe i Hrvate, dok Bošnjaci, Srbi i Hrvati uopće ne mogu proizvesti novu vrijednost za radnike", kaže profesor Ćurak.
Da li će u BiH radništvo i radnička klasa nadjačati naciju i nacionalno, na svoj način objašnjava prof. sarajevskog Univerziteta Nerzuk Ćurak:
„Ja zagovaram privilegiran status za radništvo u onoj mjeri u kojoj je ova država privilegirana za nacionaliste. Dakle, to je vrlo korekatn zahtjev. Sad je pitanje kako. Zašto bi Bošnjaci, Hrvati i Srbi bili privilegirani u odnosu na radnike? Evo zašto ne bi trebali biti privilegirani: zato što upravo su radnici koji svojim platama i svojom proizvodnjom nove vrijednosti omogućuju plate za Bošnjake, Srbe i Hrvate, dok Bošnjaci, Srbi i Hrvati uopće ne mogu proizvesti novu vrijednost za radnike. Dakle, oni se moraju udružiti kao radnici da bi proizveli novu vrijednost.“
Poseban apsurd bh. svakodnevnice i uzaludnog radničkog vapaja u pomoć je činjenica da BiH danas i nema vlasti kojoj bi se zahtjevi mogli uputiti.
Pet mjeseci nakon izbora vlast na nivou Federacije i države BiH nije formirana, pa tužnije od činjenice da radnici, borci i penzioneri svoj minimalne plate, penzije i naknade traže na ulici je to što ih traže ispred insitucija u kojima niko ne sjedi.
