Glas Vođe važniji od glasa vlastite savjesti

Esad Bajtal

Predizborna kampanja ulazi u svoju završnicu. U uhu medijski bombardovane bh. javnosti opet ništa novo. Odzvanja samo eho bezbojnih bilbord pojmova: Pravda; Narod; Riječ; Budućnost; Poštenje; Snaga, Zauvijek ...

Bujica zvučnih, a praznih riječi, od kojih su, demagoški brižljivo, patetično krpljeni -zavodljivi izborni slogani. Odnosno, zvučna fasada iza koje, pod pričom o opštim, narodnim, bh. demagozi kriju svoje usko-stranačke i lične interese.

Takav, emotivno obojeni izborni vokabular moguć je samo u ekonomski slabim, politički nezrelim i plemenski razbijenim društvenim zajednicama. U njemu argumenta nema. Umjesto toga, ovaj vokabular računa na mentalno sljepilo, neobrazovanost masa i odsustvo kritičkog uma. I shodno tome, na mitski nivo svijesti, kao onaj psihosocijalni sklop na koji bh. demagozi računaju.

A tamo gdje je istinski politička misao zamagljena mitskom, tu se i sama realnost povlači pred demagoški sugeriranim doživljajem stvarnosti. Odnosno, pseudostvarnosti.

A kad retoričko natkrije ono stvarno, tada se istina gubi u magli idejne demagogije. Istina više nije ono što ljudi vide, nego ono što kao glasači žele da čuju. Tačnije, realnost više nije ono što jest, nego jest ono što demagozi kažu da jest. Dakle, gomila više vjeruje svojim ušima nego svojim očima.

Taj senzorni pomak od vizuelnog ka auditivnom, na kraju ispostavlja svoju pogubnu izbornu cijenu. U tom pomaku prepoznajemo rodno mjesto podaničke, demagogijom zavedene i idejno izmanipulirane glasačke svijesti. One svijesti koja više vjeruje Vođi, stranačkim medijima i besmislenim, nerealnim obećanjima, nego sebi samoj. U tome je tajna dvadesetogodišnje dominacije etno-logike. Uprkos nepotizmu, kriminalu i korupciji, uprkos siromaštvu, masovnoj gladi i ogromnoj bijedi bh. građana.

Kako se artikulira i odakle izvire ta po izborne rezulate porazna razlika između racionalno-kritičke, građansko-biračke svijesti, s jedne, i poslušne, etno-podaničke svijesti s druge strane?

Stvar je, očito, u različitom mentalnom sklopu birača i glasača.

Birači ne samo što gledaju nego i kritički sude o onom što vide oko sebe.

Za razliku od njih, glasači samo slušaju, i uprkos onome što jasno vide, nekritički pristaju na ono što čuju. Oni se u svom držanju ravnaju po (sl)uhu. U pitanju je njihova ljudska nezrelost, građanska nesamostalnost i djetinja nekritičnost, kojoj je glas Vođe važniji od glasa vlastite savjesti.

Upravo na tu kartu, kartu poslušnosti, koja više vjeruje svojim ušima nego svojim očima, igraju prepredeni nacionalni politikanti i vlastodržački ostrašćeni etno-demagozi.

Međutim, problem sa poslušnim glasačima nije u tome što ne znaju. Nego u tome što, (u svojoj zavedenosti) ne znaju da ne znaju. Otuda ona epidemiološka i neshvatljivo ponavljajuća učinkovitost bh. demagogije.

Od izbora do izbora.
Od lokalnih do opštih.
Od opštih do lokalnih.

Njoj zahvaljujući, danas postoje: etno-vlasti, etno-entiteti, etno-kantoni, etno-škole, etno-policije ... Ali, ništa od svega toga ne radi kako treba: ni vlast, ni entiteti, ni kantoni, ni policije.

Rade samo narodne kuhinje.
A i one sve slabije i slabije.

Štrajkovi potresaju etno-entitete, etno-kantone, etno-škole i etno-policije. Zbog zarađenih plaća kojih nema.

Istovremeno, etno-vlasti niti štrajkuju, niti šta rade.
Ali za razliku od slabo ili nikako plaćenog rada radnika, vlasti svoj nerad debelo naplaćuju.

Uprkos tome štrajkači glasaju.
Upravo za njih.

Za to vrijeme birači sjede kod kuće i pasivno čekaju rezultate izbora.

Kako to razumjeti?

Nikako!
Nema razumijevanja za nerazumljivo.

Da je živ, Ivo Andrić, čudom se čudeći, vjerovatno bi rekao:

Ljudi su u velikoj većini jadna stvorenja. Svoju sreću grade na varkama, a zlim očima gledaju oko sebe.

A onda bi zaključio:

Ja ne razumijem nečedan sjaj vaših očiju, i mislim da (u ovom času, E.B.), svi podjednako malo imamo razloga da se smijemo.