Stranke koje su bile na vlasti u BiH protekle četiri godine uglavnom nisu ispunile svoja predizborna obećanja. Naročito kad je u pitanju provedba Platforme povratnika izbjeglih i raseljenih lica koja sadrži najvažnije zahtjeve ove populacije, na koju se političari nerijetko oslanjaju kao na veoma važno glasačko tijelo. Vladajuće stranke većinu zahtjeva nisu ispunili nikako, dok je manji dio tek djelomično zadovoljio zahtjeve i potrebe ove populacije.
Obećanje ludom radovanje - sve je što bi se moglo reći četiri godine nakon što su političari najavili 100.000 radnih mjesta za povratnike. Osjetio je to i Dalibor Mičić, iz okoline Drvara. Ima 20 godina, završen stolarski zanat - a posla ni na vidiku.
„Ljudi kad završe školu većinom idu u Beograd, Banju Luku. Sve uglavnom odlazi. Ovdje ostaje jedino ko ima našto kad se radi. Ovdje se radi poljoprivreda, stočarstvo. Jedino se od toga u budućnosti ovdje može da živi“, navodi Mičić.
Život povratnika i izbjeglih ionako je težak. Obmane političara su jedno, a život drugo. Gojko Pantić, jedan od organizatora povratka Srba u mostarsku regiju, opisuje kako danas povratnici zarađuju za život.
„Radi ih vrlo mali broj. Pretežno rade na sezonskim poslovima, na određeno vrijeme. Skoro niko nije prijavljen. Što se tiče tih 100.000 zaposlenih, daj Bože da se to ostvari na nivou BiH. To bi bila fantazija koju mogu samo ljudi sada da sanjaju“, kaže Pantić.
Ministarstvo za ljudska prava izbjeglice i raseljene na državnom nivou upravo u poljoprivredi vidi rješenje, pojašnjava sekretar Ministarstva Dragomir Kovač.
„U tom cilju izdvajamo u posljednje tri godine značajnija sredstva za obnovu stočnog fonda, za nabavku mehanizacije, za infrastrukturu, izgradnju puteva kako bi ti ljudi mogli lakše živjeti. Što se tiče njihove zastupljenosti u institucijama sistema, u javnoj upravi, u javnim preduzećima itd., tu je, nažalost, situacija identična u oba entiteta. Podatak je da je 1,5 posto povratnika zaposleno u javnim ustanovama i RS i Federacije. Isti slučaj je kad su u pitanju kantonalne uprave, opštinske uprave itd“, kaže Kovač.
Ionako manjina u mjestima gdje su se vratili, uz nedostatak posla život je mnogo teži. Predstavnik Udruženja za održivi povratak Podrinja Zijad Nuhanović razmišlja o tome šta bi bilo da su obećanja ispunjena.
„Bili bi ekonomski obezbijeđeni gotovo svi povratnici u BiH. Radi se o tome da bi se povratnici snalazili sami, školovali, omogućavali razvoj vlastitih biznisa. Prešli bi onu fazu pukog fizičkog življenja, i onda bi se moglo preći i na ono što se zove društveni život. Ljudi bi postali zapravo ljudi, ljudi koji bi mogli socijalno osigurati se, koji bi bili ravnopravni kao i ostali građani u BiH“, navodi Nuhanović.
Za koga glasati
Povratnici danas, kaže Nuhanović, više ne vjeruju političarima:
„Priča je definitivno beznadežna. To vidimo i ovih dana. Možemo da vidimo i koliko su povratnici zainteresovani da glasaju. Oni u ovom trenutku nemaju niti alternativu, a kako opet pokloniti glas onima koji su do sada vladali?“
Zaštitnici nacionalnih interesa dušebrižnički obmanjuju vlastiti narod. To su demonstrirali tako što su posao u državnim institucijama ili firmama zaposlili svega jedan posto povratnika, podržavajući istovremeno crno tržište rada.
Za razliku od njih, u Visokom komesarijatu UN za izbjeglice ne znaju za isprazna politička obećanja, ali znaju za potrebe povratnika.
„Nisam upoznat sa tim obećanjem, ali znam da je zaposlenje za povratnike jedan od najtežih problema u BiH. Ali zaposlenje je inače u BiH veliki problem. Mislimo da manjinski povratak ima dodatni teret i za njih je mnogo teže da se zaposle i u javnom i privatnom sektoru. Najteže povratnicima je danas da obezbijede da su im porodice ekonomski stabilne. Pitanja s kojima su se susretali ranije, poput sigurnosti, su rješena. Ali zaposlenje je i dalje teško i povratnici žive od poljoprivrede, ili na crnom tržištu rada - jer naći pravi posao uglavnom je nemoguće“, kaže Skot Paul.
Prema istraživanju Unije za održivi povratak, upravo je nezaposlenost glavni uzrok zbog koga se ljudi ne vraćaju. Nema radnih mjesta na koja ova populacija može aplicirati, a ne poštuje se ni odluka o konstitutivnosti naroda koja je jedina šansa raseljenim licima i povratnicima za rad u javnom sektoru. Svjestan je toga i Gojko Pantić, ali odgovora nema:
„Mislim da su državne institucije prebukirane, jer svi vjerovatno imaju viška, a ne da nove zapošljavaju. Međutim, ne poštuje se ni onaj kriterij iz Ustava i zakona kad je u pitanju nacionalna struktura, da se bar to izbalansira.“
I Kovač priznaje da su obećanja od 100.000 zaposlenih povratnika bila nerealna. No, ako svi segmenti državne uprave učestvuju povratnicima se, kaže, može pomoći.
„Nijedna od opština, nijedan kanton, a nešto manje i entiteti, doduše oni još uvijek izdvajaju značajnija sredstva, ne izdvajaju sredstva ni za povratak, ni za ekonomsku održivost tih ljudi koji se vraćaju. Jedino sa nivoa države putem Ministarstva za ljudska prava se izdvajaju značajnija sredstva i za zapošljavanje tih ljudi. Ukoliko se ne promijeni ukupan ambijent, politički i ekonomski, to je nerealno. Ukoliko na tom planu budemo svi zajedno radili, mislim da možemo napraviti značajnije rezultate“, kaže Kovač.
Povratnici znaju da su prevareni. U obećanja više ne vjeruju. S druge strane, prema analizi ostvarenja Platforme izbjeglih i raseljenih lica koju je Unija radila, pokazalo se da predstavnici općina i stranaka uopšte ne vide problem. Iz njihove perspektive situacija je dobra. Sit gladnom ne vjeruje.
Obećanje ludom radovanje - sve je što bi se moglo reći četiri godine nakon što su političari najavili 100.000 radnih mjesta za povratnike. Osjetio je to i Dalibor Mičić, iz okoline Drvara. Ima 20 godina, završen stolarski zanat - a posla ni na vidiku.
„Ljudi kad završe školu većinom idu u Beograd, Banju Luku. Sve uglavnom odlazi. Ovdje ostaje jedino ko ima našto kad se radi. Ovdje se radi poljoprivreda, stočarstvo. Jedino se od toga u budućnosti ovdje može da živi“, navodi Mičić.
Život povratnika i izbjeglih ionako je težak. Obmane političara su jedno, a život drugo. Gojko Pantić, jedan od organizatora povratka Srba u mostarsku regiju, opisuje kako danas povratnici zarađuju za život.
Život povratnika i izbjeglih ionako je težak. Obmane političara su jedno, a život drugo.
„Radi ih vrlo mali broj. Pretežno rade na sezonskim poslovima, na određeno vrijeme. Skoro niko nije prijavljen. Što se tiče tih 100.000 zaposlenih, daj Bože da se to ostvari na nivou BiH. To bi bila fantazija koju mogu samo ljudi sada da sanjaju“, kaže Pantić.
Ministarstvo za ljudska prava izbjeglice i raseljene na državnom nivou upravo u poljoprivredi vidi rješenje, pojašnjava sekretar Ministarstva Dragomir Kovač.
„U tom cilju izdvajamo u posljednje tri godine značajnija sredstva za obnovu stočnog fonda, za nabavku mehanizacije, za infrastrukturu, izgradnju puteva kako bi ti ljudi mogli lakše živjeti. Što se tiče njihove zastupljenosti u institucijama sistema, u javnoj upravi, u javnim preduzećima itd., tu je, nažalost, situacija identična u oba entiteta. Podatak je da je 1,5 posto povratnika zaposleno u javnim ustanovama i RS i Federacije. Isti slučaj je kad su u pitanju kantonalne uprave, opštinske uprave itd“, kaže Kovač.
Ionako manjina u mjestima gdje su se vratili, uz nedostatak posla život je mnogo teži. Predstavnik Udruženja za održivi povratak Podrinja Zijad Nuhanović razmišlja o tome šta bi bilo da su obećanja ispunjena.
„Bili bi ekonomski obezbijeđeni gotovo svi povratnici u BiH. Radi se o tome da bi se povratnici snalazili sami, školovali, omogućavali razvoj vlastitih biznisa. Prešli bi onu fazu pukog fizičkog življenja, i onda bi se moglo preći i na ono što se zove društveni život. Ljudi bi postali zapravo ljudi, ljudi koji bi mogli socijalno osigurati se, koji bi bili ravnopravni kao i ostali građani u BiH“, navodi Nuhanović.
Za koga glasati
Povratnici danas, kaže Nuhanović, više ne vjeruju političarima:
"Možemo da vidimo i koliko su povratnici zainteresovani da glasaju. Oni u ovom trenutku nemaju niti alternativu, a kako opet pokloniti glas onima koji su do sada vladali?", pita predstavnik Udruženja za održivi povratak Podrinja Zijad Nuhanović.
„Priča je definitivno beznadežna. To vidimo i ovih dana. Možemo da vidimo i koliko su povratnici zainteresovani da glasaju. Oni u ovom trenutku nemaju niti alternativu, a kako opet pokloniti glas onima koji su do sada vladali?“
Zaštitnici nacionalnih interesa dušebrižnički obmanjuju vlastiti narod. To su demonstrirali tako što su posao u državnim institucijama ili firmama zaposlili svega jedan posto povratnika, podržavajući istovremeno crno tržište rada.
Za razliku od njih, u Visokom komesarijatu UN za izbjeglice ne znaju za isprazna politička obećanja, ali znaju za potrebe povratnika.
„Nisam upoznat sa tim obećanjem, ali znam da je zaposlenje za povratnike jedan od najtežih problema u BiH. Ali zaposlenje je inače u BiH veliki problem. Mislimo da manjinski povratak ima dodatni teret i za njih je mnogo teže da se zaposle i u javnom i privatnom sektoru. Najteže povratnicima je danas da obezbijede da su im porodice ekonomski stabilne. Pitanja s kojima su se susretali ranije, poput sigurnosti, su rješena. Ali zaposlenje je i dalje teško i povratnici žive od poljoprivrede, ili na crnom tržištu rada - jer naći pravi posao uglavnom je nemoguće“, kaže Skot Paul.
Prema istraživanju Unije za održivi povratak, upravo je nezaposlenost glavni uzrok zbog koga se ljudi ne vraćaju. Nema radnih mjesta na koja ova populacija može aplicirati, a ne poštuje se ni odluka o konstitutivnosti naroda koja je jedina šansa raseljenim licima i povratnicima za rad u javnom sektoru. Svjestan je toga i Gojko Pantić, ali odgovora nema:
„Mislim da su državne institucije prebukirane, jer svi vjerovatno imaju viška, a ne da nove zapošljavaju. Međutim, ne poštuje se ni onaj kriterij iz Ustava i zakona kad je u pitanju nacionalna struktura, da se bar to izbalansira.“
I Kovač priznaje da su obećanja od 100.000 zaposlenih povratnika bila nerealna. No, ako svi segmenti državne uprave učestvuju povratnicima se, kaže, može pomoći.
„Nijedna od opština, nijedan kanton, a nešto manje i entiteti, doduše oni još uvijek izdvajaju značajnija sredstva, ne izdvajaju sredstva ni za povratak, ni za ekonomsku održivost tih ljudi koji se vraćaju. Jedino sa nivoa države putem Ministarstva za ljudska prava se izdvajaju značajnija sredstva i za zapošljavanje tih ljudi. Ukoliko se ne promijeni ukupan ambijent, politički i ekonomski, to je nerealno. Ukoliko na tom planu budemo svi zajedno radili, mislim da možemo napraviti značajnije rezultate“, kaže Kovač.
Povratnici znaju da su prevareni. U obećanja više ne vjeruju. S druge strane, prema analizi ostvarenja Platforme izbjeglih i raseljenih lica koju je Unija radila, pokazalo se da predstavnici općina i stranaka uopšte ne vide problem. Iz njihove perspektive situacija je dobra. Sit gladnom ne vjeruje.