Nepoznat je ukupan broj djece bez roditeljskog staranja koja žive u BiH. Jedan od razloga jeste nepostojanje jedinstvene baze podataka o broju ove djece. Prema podacima kojima raspolažu centri za socijalni rad, procjenjuje se da u BiH živi između tri i četiri hiljade djece bez roditeljskog staranja. Polovina ih je smještena u ustanove socijalne zaštite, a ostala djeca nalaze se u hraniteljskim porodicama.
Kulen Vakuf. Centar za djecu “Duga”. Za 24 mališana bez roditeljskog staranja jedini je dom. Direktor Admir Lješčanin upozorava da se u protekle dvije godine broj djece povećava.
Raseljena deca u bosni, arhivska fotografija
„Djeca u Centar ’Duga’ dolaze ili iz kantonalne bolnice u Bihaću, kada majke nakon poroda ne mogu da preuzmu brigu o djeci, ili nam ta djeca dolaze iz familija, ili zbog bolesti majke ili zbog nasilja u porodici - kada majka napusti porodicu i onda ne može da se brine o djeci, a otac ne želi da preuzme brigu“, kaže Lješčanin.
Centar za djecu “Duga” prihvata djecu do šeste godine života. Lješčanin ističe da je program rada prilagođen uzrastu djece.
„Posebnu pažnju u našem odgoju dajemo na pet tačaka. Radi se o hranjenju, o kupanju, o presvlačenju djece, šetnji i o kontakt osobi, što znači da mi ne požurimo da nahranimo dijete da bismo imali vremena da se igramo, nego na jedan adekvatan način obavimo to hranjenje, tako da njegovateljica koja radi i grupi ima dovoljno vremena da se posveti hranjenju svakog djeteta, ili presvlačenju i sl.“, navodi Lješčanin.
Iako postoji već jedanaestu godinu, Centar “Duga” opstaje zahvaljujući isključivo stranim i domaćim donacijama. Iz državnog budžeta nisu dobili ni marku, što je sramotno, smatra Lješčanin.
„Mi kada kupimo lijek za dijete, bez obzira što imamo sve te saglasnosti za izvođenje našeg projekta, mi i na taj lijek plaćamo porez. Kada kupimo kruh za dijete, i na to plaćamo porez, tako da čak ni toga nismo oslobođeni, a kamoli nečega drugog“, kaže Lješčanin.
Malo bolje stanje vlada u prihvatnoj zajednici “Mala škola” u Varešu. Namijenjen je za djecu od rođenja, pa do punoljetstva. Osim što imaju osnovne uslove za život, djeca u ovoj ustanovi uključena su u predškolski i školski sistem obrazovanja, kaže direktorica “Male škole” Snježana Pavić.
„Prije svega je cilj da se djeca osjećaju tu kao kod kuće“, navodi Snježana Pavić.
Za svako dijete unutar vareške “Male škole” Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona izdvaja po 500 KM mjesečno, što, prema riječima direktorice Pavić, nije dovoljno, ali je korisno.
„Možemo reći da je to stvarno sam kap u moru od onoga koliko je potrebno za jedan ovakav život u ustanovi, tako da ono što se ne može pokriti onim što dobivamo od strane države i Ministarstva, to pokrivamo uglavnom od dobrote dobrih ljudi“, kaže Snježana Pavić.
U dva SOS dječija sela koja postoje u BiH smješteno je više od 250 djevojčica i dječaka. S obzirom da je odrastanje u SOS selima osmišljeno prema porodičnom modelu brige, za mališane se brinu SOS majke. Nakon 18. rođendana djeca napuštaju SOS porodice, ostaju sama i tada počinju njihovi pravi problemi. Prema riječima koordinatorice za brigu o mladima SOS Kinderdorf-a u BiH Aide Ganović, djeca iz svih odgojno-prihvatnih ustanova nakon punoljetstva bivaju prepuštena sama sebi:
„Najčešći problemi sa kojima se susreću su nedostatak posla, nerijšeneo stambeno pitanje, nedovoljan nivo obrazovanja tako da nisu konkurentni na tržištu, nedovoljno razvijene socijalne vještine kojima bi mogli da stvore neku socijalnu mrežu u kojoj bi se mogli snaći i u kojoj bi mogli da opstanu. I to je ono gdje trebaju neka sistemska rješenja, gdje treba promjena zakonodavnog okvira“, kaže Ganović.
Zdravstveno osiguranje je još jedan u nizu problema sa kojima se suočavaju sve ustanove koje brinu o djeci bez roditeljskog staranja. Naime, djeca koja su rođena u jednom, a smješetna u određenu ustanovu u drugom kantonu ne mogu se liječiti tamo gdje žive.
Na području Federacije BiH prava djece regulisana su temeljnim Zakonom o socijalnoj zaštiti. Međutim, kao i većina zakona, ni ovaj se ne provodi, smatra šef Odsjeka za zaštitu porodice i djece federalnog Ministarstva rada i socijalne politike Miroslav Mauhar.
„I ona prava koja imaju, usljed raznoraznih razloga koji su evidentni u BiH ne provode se, tako da se još više otežavaju okolnosti vezana za provođenje prava ovih ranjivih kategorija, naročito djece bez roditeljskog staranja“, navodi Mauhar.
Položaj djece koja spadaju u ranjive kategorije društva normativno je bolje uređen u Republici Srpskoj. Strategija unapređenja socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja u RS je već usvojena, a njom je predviđena i novčana pomoć za djecu, kaže direktor Javnog fonda za dječiju zaštitu Momir Popić.
„Mi u RS imamo Zakon o dječijoj zaštiti kojim je regulisano da djeca bez roditeljskog staranja primaju određene naknade bez imovinskog cenzusa. Oni primaju po 100 KM do 19 godina, odnosno sve dok su na redovnom školovanju“, kaže Popić.
Na nivou države ne postoji niti jedan zakon koji reguliše dječiju zaštitu, a postojeći zakoni nisu u poptunosti usklađeni sa odredbama Konvencije o pravima djece. Od 2002. godine napravljeno je devet različitih strategija i akcionih planova za zaštitu djece, međutim, niti jedna od njih se ne provodi.
Kulen Vakuf. Centar za djecu “Duga”. Za 24 mališana bez roditeljskog staranja jedini je dom. Direktor Admir Lješčanin upozorava da se u protekle dvije godine broj djece povećava.
„Djeca u Centar ’Duga’ dolaze ili iz kantonalne bolnice u Bihaću, kada majke nakon poroda ne mogu da preuzmu brigu o djeci, ili nam ta djeca dolaze iz familija, ili zbog bolesti majke ili zbog nasilja u porodici - kada majka napusti porodicu i onda ne može da se brine o djeci, a otac ne želi da preuzme brigu“, kaže Lješčanin.
Centar za djecu “Duga” prihvata djecu do šeste godine života. Lješčanin ističe da je program rada prilagođen uzrastu djece.
„Posebnu pažnju u našem odgoju dajemo na pet tačaka. Radi se o hranjenju, o kupanju, o presvlačenju djece, šetnji i o kontakt osobi, što znači da mi ne požurimo da nahranimo dijete da bismo imali vremena da se igramo, nego na jedan adekvatan način obavimo to hranjenje, tako da njegovateljica koja radi i grupi ima dovoljno vremena da se posveti hranjenju svakog djeteta, ili presvlačenju i sl.“, navodi Lješčanin.
Iako postoji već jedanaestu godinu, Centar “Duga” opstaje zahvaljujući isključivo stranim i domaćim donacijama. Iz državnog budžeta nisu dobili ni marku, što je sramotno, smatra Lješčanin.
„Mi kada kupimo lijek za dijete, bez obzira što imamo sve te saglasnosti za izvođenje našeg projekta, mi i na taj lijek plaćamo porez. Kada kupimo kruh za dijete, i na to plaćamo porez, tako da čak ni toga nismo oslobođeni, a kamoli nečega drugog“, kaže Lješčanin.
Malo bolje stanje vlada u prihvatnoj zajednici “Mala škola” u Varešu. Namijenjen je za djecu od rođenja, pa do punoljetstva. Osim što imaju osnovne uslove za život, djeca u ovoj ustanovi uključena su u predškolski i školski sistem obrazovanja, kaže direktorica “Male škole” Snježana Pavić.
„Prije svega je cilj da se djeca osjećaju tu kao kod kuće“, navodi Snježana Pavić.
Za svako dijete unutar vareške “Male škole” Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona izdvaja po 500 KM mjesečno, što, prema riječima direktorice Pavić, nije dovoljno, ali je korisno.
„Možemo reći da je to stvarno sam kap u moru od onoga koliko je potrebno za jedan ovakav život u ustanovi, tako da ono što se ne može pokriti onim što dobivamo od strane države i Ministarstva, to pokrivamo uglavnom od dobrote dobrih ljudi“, kaže Snježana Pavić.
U dva SOS dječija sela koja postoje u BiH smješteno je više od 250 djevojčica i dječaka. S obzirom da je odrastanje u SOS selima osmišljeno prema porodičnom modelu brige, za mališane se brinu SOS majke. Nakon 18. rođendana djeca napuštaju SOS porodice, ostaju sama i tada počinju njihovi pravi problemi. Prema riječima koordinatorice za brigu o mladima SOS Kinderdorf-a u BiH Aide Ganović, djeca iz svih odgojno-prihvatnih ustanova nakon punoljetstva bivaju prepuštena sama sebi:
„Najčešći problemi sa kojima se susreću su nedostatak posla, nerijšeneo stambeno pitanje, nedovoljan nivo obrazovanja tako da nisu konkurentni na tržištu, nedovoljno razvijene socijalne vještine kojima bi mogli da stvore neku socijalnu mrežu u kojoj bi se mogli snaći i u kojoj bi mogli da opstanu. I to je ono gdje trebaju neka sistemska rješenja, gdje treba promjena zakonodavnog okvira“, kaže Ganović.
Zdravstveno osiguranje je još jedan u nizu problema sa kojima se suočavaju sve ustanove koje brinu o djeci bez roditeljskog staranja. Naime, djeca koja su rođena u jednom, a smješetna u određenu ustanovu u drugom kantonu ne mogu se liječiti tamo gdje žive.
U dva SOS dječija sela koja postoje u BiH smješteno je više od 250 djevojčica i dječaka. S obzirom da je odrastanje u SOS selima osmišljeno prema porodičnom modelu brige, za mališane se brinu SOS majke. Nakon 18. rođendana djeca napuštaju SOS porodice, ostaju sama i tada počinju njihovi pravi problemi
Na području Federacije BiH prava djece regulisana su temeljnim Zakonom o socijalnoj zaštiti. Međutim, kao i većina zakona, ni ovaj se ne provodi, smatra šef Odsjeka za zaštitu porodice i djece federalnog Ministarstva rada i socijalne politike Miroslav Mauhar.
„I ona prava koja imaju, usljed raznoraznih razloga koji su evidentni u BiH ne provode se, tako da se još više otežavaju okolnosti vezana za provođenje prava ovih ranjivih kategorija, naročito djece bez roditeljskog staranja“, navodi Mauhar.
Položaj djece koja spadaju u ranjive kategorije društva normativno je bolje uređen u Republici Srpskoj. Strategija unapređenja socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja u RS je već usvojena, a njom je predviđena i novčana pomoć za djecu, kaže direktor Javnog fonda za dječiju zaštitu Momir Popić.
„Mi u RS imamo Zakon o dječijoj zaštiti kojim je regulisano da djeca bez roditeljskog staranja primaju određene naknade bez imovinskog cenzusa. Oni primaju po 100 KM do 19 godina, odnosno sve dok su na redovnom školovanju“, kaže Popić.
Na nivou države ne postoji niti jedan zakon koji reguliše dječiju zaštitu, a postojeći zakoni nisu u poptunosti usklađeni sa odredbama Konvencije o pravima djece. Od 2002. godine napravljeno je devet različitih strategija i akcionih planova za zaštitu djece, međutim, niti jedna od njih se ne provodi.