Stanovnici sela Lukomir, a riječ je uglavnom o starijim ljudima, ovih dana napuštaju svoje domove. Oni mlađi, već su se ranije odlučili na sigurniji život, možemo reći srećom – jer njihovi roditelji i rodbina sada imaju gdje da prezime.
Žitelji najvišeg bosanskohercegovačkog sela, (koje se nalazi na 1500 m nadmorske visine) na planini Bjelašnici, već treću godinu odlaze uoči zime zbog sasvim izvjesne snježne izolacije od ostatka svijeta. Da to ne bude tako, bilo bi dovoljno da povremeno prođe grtalica do sela i sigurnije telefonske veze. Nije mnogo i nije nemoguće, ali oni koji treba da čuju, očito ne haju. Tako da će i ove zime Lukomir staviti ključ u katanac, a seljani otići u tuđe domove.
Naša ekipa je bila u selu, u kojem su stambeni objekti proglašeni nacionalnim spomenikom i gdje se nalaze stećci iz 14. i 15. vijeka, i zatekla preostalih pet-šest stanovnika koji se spremaju za odlazak. Svi se prezivaju Čomor. Pored Čomora, u selu još samo žive Masleše, a oni su već otišli.
„Ona je ovdje život svoj iznijela. Njoj ovdje najljepše i najdraže bilo. U nje su djeca pomrla, sedmero djece i čo'ek. I kome ona da iđe? Ona je izgubila svu želju, ali, eto, sad mora ić'. Ima sad dolje brat joj, ali znaš, tuđa je kuća tuga golema“ - tako nas je, u možda najtužniju lukomirsku priču, uvela Hatidža, inače energična žena, puna životne radosti.
Već treću zimu stanovnici Lukomira napuštaju svoje domove, jer je život pod snijegom, u ovom najvišem bosanskohercegovačkom selu, postao opasan. Uprkos tome, osamdesetpetogodišnja Nura, o čijem smo životu čuli par detalja na početku ove priče, veli:
„Voljela bih ovdje da ću umrijet', kod svoje djece. Ali nema, odoh. Da ima ko tamo, ne bih ja krenula. Da samo ima jedan. Nema nikoga, to će sve krenut'.“
Možemo li uopšte zamisliti šta znači ova zimska seoba stanovnika Lukomira? Sigurno NE spremiti kofer i dva sendviča za put! Bračni par Ismet i Hatidža, objašnjavaju:
„Gonimo ovce, a krave vozimo. Kamionima. I pješke. Ne idemo na Igman, idemo gore, na Mrtvanje.“
„Ma ne zna ti ona gdje je to.“
„Ne idemo na Igman.“
„Ima prečac, prema Pazariću.“
„Nekih sedam sati se ide, pješke.“
Ne plaše se ovi ljudi ni teškog života, ni rada u polju, ni velikih snjegova – bilo ih je i ranije, ali su bili bolji uslovi, drugačije okruženje. U zimske seobe krenuli su iz straha za vlastiti život i život svoje djece. Ismet navodi neke od razloga:
„Zaboli mene – da moj sin gubi glavu da ide ovamo, da mi lijekove donosi ili da me spašava. E, to nas boli. Nikakve pomoći da nam pomognu, da put nam progrnu. Pa ostaj'o bi narod ovdje. Šta ću ja kad zapa'ne snijeg? Kud? Šta? Samo moreš mrijet'.“
Ipak, ne tako davno, u Lukomiru se lijepo moglo živjeti i zimi, priča nam Mina:
„Ali je sve bilo. Bilo je naroda. Ovdje je fino i ljeti i zimi, da ima omladine. I može se ovdje živjeti. I sve može. Što god posiješ, može se naći.“
Prije rata, u Lukomiru je bilo četrdesetak domaćinstava. Sa velikim snjegovima, do unazad nekoliko godina, na kraj su izlazili tako što bi združenim snagama do sela napravili prtinu. Pripremili bi sve što je bilo potrebno da se prezimi. Za stoku sijeno, za kuću sve neophodne namirnice. Naprosto, nisu imali potrebe za odlazak u grad.
Ljudi, kaže Ismet, nisu bili bolesni. Iako se nikad nije desilo da neko umre tokom zime, imali su plan. Ismet se možda našalio, a možda i nije, ali u svakom slučaju zvuči snalažljivo:
„Ako umre neko, tako smo se zdogovorili, imaju oni smetovi – znate li što su smetovi? – ako umrem ja il' neko drugi, nema veze, mi ćemo njega zakopat' u taj smet. Zaledi se. Isto u mrtvačnici bude. Kad iskopni, onda ga kopamo.“
Bez obzira na izoliranost ovog sela, čini se da su ovdašnje žene, mnogo prije nego one iz gradske civilizacije 21. vijeka, izborile pravo i na muški i na ženski posao. Dobro, na stranu malo ironije, ali zaista, možda se čini da Ismet, kojeg u selu još zovu glumac, drži sve konce u svojim rukama. Međutim, njegova supruga Hatidža, vrlo je jasna:
„U nas su vazda ženske više radile nego muškarci ovdje. Jesu, bogami. Muškarci su bili lijeni, nijesu šćeli radit'. Žene su ovdje vazda radile.“
„Ona to po sebi, gdje je ona radila, veli...“ – šali se Ismet.
„Nije, slabo su muškarci ovdje radili, pitaj ti njih.“
Bjelašničko selo Lukomir pripada opštini Konjic, na koju su ogorčeni kao i na načelnika.
„Nije načelnik doš'o nikad.“
Dvije godine Lukomir je bez rasvjete seoskog puta, grtalica do sela nikad nije prošla, ponekad su stanovnici sedmicama bez telefona. To je sve na šta se žale, i to tek onda kad ih upitate.
Raspoloženi, nasmijani i otvoreni, ovi zdravi i dobri ljudi, šale se i na svoj i na tuđi račun. Oni vole život takav kakav jeste, ne svađaju se s njim. Čak i to što preko zime moraju napustiti svoje domove, ne može ih slomiti niti pretvoriti u očajnike. Oni vole svoje selo i ne žele da idu.
Mina ima kuću i odlične uslove za život u Sarajevu, a u Lukomiru joj je kuća u kojoj je rođena i gdje je napravila malenu 'Ljetnu' baštu - kad ko dođe da ima gdje popiti kafu, okrijepiti se i pojesti šta od domaće hrane. Evo šta ona kaže:
„Vjerovala il' ne, da mi je žao kad krenem odavde jer sam ovdje zdrava. Kad dolje sađem, vazda me nešta boli.“
Ima selo Lukomir hiljadu i jednu priču. Od bajkovitih krajolika na kojima bi pozavidjeli producenti Gospodara prstenova, preko stećaka koji svjedoče o prvim Lukomirljanima u 14. i 15. vijeku, pa do stambenih objekata koji su proglašeni nacionalnim spomenicima.
Posebnost i šarm svim lukomirskim pričama daju žitelji ovog sela, koji su prava rijetkost pozitivne energije i životne radosti u današnjem bh društvu. Ovo je bila njihova zimska, tužna, priča.
Žitelji najvišeg bosanskohercegovačkog sela, (koje se nalazi na 1500 m nadmorske visine) na planini Bjelašnici, već treću godinu odlaze uoči zime zbog sasvim izvjesne snježne izolacije od ostatka svijeta. Da to ne bude tako, bilo bi dovoljno da povremeno prođe grtalica do sela i sigurnije telefonske veze. Nije mnogo i nije nemoguće, ali oni koji treba da čuju, očito ne haju. Tako da će i ove zime Lukomir staviti ključ u katanac, a seljani otići u tuđe domove.
Naša ekipa je bila u selu, u kojem su stambeni objekti proglašeni nacionalnim spomenikom i gdje se nalaze stećci iz 14. i 15. vijeka, i zatekla preostalih pet-šest stanovnika koji se spremaju za odlazak. Svi se prezivaju Čomor. Pored Čomora, u selu još samo žive Masleše, a oni su već otišli.
„Ona je ovdje život svoj iznijela. Njoj ovdje najljepše i najdraže bilo. U nje su djeca pomrla, sedmero djece i čo'ek. I kome ona da iđe? Ona je izgubila svu želju, ali, eto, sad mora ić'. Ima sad dolje brat joj, ali znaš, tuđa je kuća tuga golema“ - tako nas je, u možda najtužniju lukomirsku priču, uvela Hatidža, inače energična žena, puna životne radosti.
Već treću zimu stanovnici Lukomira napuštaju svoje domove, jer je život pod snijegom, u ovom najvišem bosanskohercegovačkom selu, postao opasan. Uprkos tome, osamdesetpetogodišnja Nura, o čijem smo životu čuli par detalja na početku ove priče, veli:
„Voljela bih ovdje da ću umrijet', kod svoje djece. Ali nema, odoh. Da ima ko tamo, ne bih ja krenula. Da samo ima jedan. Nema nikoga, to će sve krenut'.“
Možemo li uopšte zamisliti šta znači ova zimska seoba stanovnika Lukomira? Sigurno NE spremiti kofer i dva sendviča za put! Bračni par Ismet i Hatidža, objašnjavaju:
„Gonimo ovce, a krave vozimo. Kamionima. I pješke. Ne idemo na Igman, idemo gore, na Mrtvanje.“
„Ma ne zna ti ona gdje je to.“
„Ne idemo na Igman.“
„Ima prečac, prema Pazariću.“
„Nekih sedam sati se ide, pješke.“
Ne plaše se ovi ljudi ni teškog života, ni rada u polju, ni velikih snjegova – bilo ih je i ranije, ali su bili bolji uslovi, drugačije okruženje. U zimske seobe krenuli su iz straha za vlastiti život i život svoje djece. Ismet navodi neke od razloga:
„Zaboli mene – da moj sin gubi glavu da ide ovamo, da mi lijekove donosi ili da me spašava. E, to nas boli. Nikakve pomoći da nam pomognu, da put nam progrnu. Pa ostaj'o bi narod ovdje. Šta ću ja kad zapa'ne snijeg? Kud? Šta? Samo moreš mrijet'.“
Ipak, ne tako davno, u Lukomiru se lijepo moglo živjeti i zimi, priča nam Mina:
„Ali je sve bilo. Bilo je naroda. Ovdje je fino i ljeti i zimi, da ima omladine. I može se ovdje živjeti. I sve može. Što god posiješ, može se naći.“
Prije rata, u Lukomiru je bilo četrdesetak domaćinstava. Sa velikim snjegovima, do unazad nekoliko godina, na kraj su izlazili tako što bi združenim snagama do sela napravili prtinu. Pripremili bi sve što je bilo potrebno da se prezimi. Za stoku sijeno, za kuću sve neophodne namirnice. Naprosto, nisu imali potrebe za odlazak u grad.
Ljudi, kaže Ismet, nisu bili bolesni. Iako se nikad nije desilo da neko umre tokom zime, imali su plan. Ismet se možda našalio, a možda i nije, ali u svakom slučaju zvuči snalažljivo:
„Ako umre neko, tako smo se zdogovorili, imaju oni smetovi – znate li što su smetovi? – ako umrem ja il' neko drugi, nema veze, mi ćemo njega zakopat' u taj smet. Zaledi se. Isto u mrtvačnici bude. Kad iskopni, onda ga kopamo.“
Bez obzira na izoliranost ovog sela, čini se da su ovdašnje žene, mnogo prije nego one iz gradske civilizacije 21. vijeka, izborile pravo i na muški i na ženski posao. Dobro, na stranu malo ironije, ali zaista, možda se čini da Ismet, kojeg u selu još zovu glumac, drži sve konce u svojim rukama. Međutim, njegova supruga Hatidža, vrlo je jasna:
„U nas su vazda ženske više radile nego muškarci ovdje. Jesu, bogami. Muškarci su bili lijeni, nijesu šćeli radit'. Žene su ovdje vazda radile.“
„Ona to po sebi, gdje je ona radila, veli...“ – šali se Ismet.
„Nije, slabo su muškarci ovdje radili, pitaj ti njih.“
Bjelašničko selo Lukomir pripada opštini Konjic, na koju su ogorčeni kao i na načelnika.
„Nije načelnik doš'o nikad.“
Dvije godine Lukomir je bez rasvjete seoskog puta, grtalica do sela nikad nije prošla, ponekad su stanovnici sedmicama bez telefona. To je sve na šta se žale, i to tek onda kad ih upitate.
Raspoloženi, nasmijani i otvoreni, ovi zdravi i dobri ljudi, šale se i na svoj i na tuđi račun. Oni vole život takav kakav jeste, ne svađaju se s njim. Čak i to što preko zime moraju napustiti svoje domove, ne može ih slomiti niti pretvoriti u očajnike. Oni vole svoje selo i ne žele da idu.
Mina ima kuću i odlične uslove za život u Sarajevu, a u Lukomiru joj je kuća u kojoj je rođena i gdje je napravila malenu 'Ljetnu' baštu - kad ko dođe da ima gdje popiti kafu, okrijepiti se i pojesti šta od domaće hrane. Evo šta ona kaže:
„Vjerovala il' ne, da mi je žao kad krenem odavde jer sam ovdje zdrava. Kad dolje sađem, vazda me nešta boli.“
Ima selo Lukomir hiljadu i jednu priču. Od bajkovitih krajolika na kojima bi pozavidjeli producenti Gospodara prstenova, preko stećaka koji svjedoče o prvim Lukomirljanima u 14. i 15. vijeku, pa do stambenih objekata koji su proglašeni nacionalnim spomenicima.
Posebnost i šarm svim lukomirskim pričama daju žitelji ovog sela, koji su prava rijetkost pozitivne energije i životne radosti u današnjem bh društvu. Ovo je bila njihova zimska, tužna, priča.