BiH: Još 2.700 porodica čeka na svoj dom

Godinama nakon rata i značajnih finansijskih sredstava koja su Bosna i Hercegovina i međunarodna zajednica izdvojile za tu namjenu, proces održivog povratka je daleko od uspješnog završetka. Pretpostavlja se da u kolektivnim centrima danas živi oko 5.000 osoba, iako u Uniji za održivi povratak tvrde da je riječ o mnogo većem broju.

Iako je Vijeće ministara BiH nedavno utvrdilo Prijedlog okvirnog sporazuma o finansiranju projekta zatvaranja kolektivnih centara i alternativnog smještaja do 2017. godine, u Uniji za povratak nisu optimistični da postoji volja da se priča ovih ljudi riješi. Za veliki broj mladih, ovi centri ostaju jedini dom kojeg poznaju.

Adem Golić imao je osam godina kada je stigao u izbjegličko naselje kod Živinica. Ne sjeća se života u Srebrenici gdje je rođen. Sve njegove radosti i žalosti vezane su za kolektivni smještaj u kojem je odrastao, oženio se i oformio porodicu.

"Ovdje je život iz dana u dan. Boriš se samo da preživiš. A želje su ostale postrani, o tome više ne razmišljamo. Samo preživi. Danas radi ako ima, ako nema, gledaćeš kako ćeš i kuda ćeš. A gdje se vidim za 10 godina? Ne znam, ne razmišljam tako daleko. Mnogo je ljudi koji su u goroj situaciji od nas - nemaju da jedu, po kontejnerima gledaju", kaže on.

U kolektivnom smješataju u Živinicima živi i Ademov brat Amir Golić. Odrastao bez doma, sanja o poslu, krovu nad glavom i redovnom dječijem doplatku:

"Živimo u jako teškim uslovima. U početku su vlada i predstavnici tih ministarstava za izbjegla i raseljena lica pokušavali da pomognu, međutim, u zadnje vrijeme niko ne obraća pažnju na nas. Živimo jako teško. Niko ne radi nigdje, snalazi se kako ko može - na crno", ističe Amir Golić.

U kolektivnom centru Tasovčići, kod Čapljine, Radmila Sučić sa peteročlanom porodicom živi od 1993. godine. Iako je Radmila među prvima nakon rata aplicirala za povratak, njen dom do danas nije obnovljen. O životu izbjeglice u vlastitoj zemlji kaže:

"Odem i zaradim 20 maraka danas da bih kupila vreću brašna da imam mjesec dana, sutra šećer. Nekad me zovnu, nekad ne zovnu. U pomoć ja ne vjerujem. Dvadeset godina pomoći nikakve. Ne vjerujem u nikakvu pomoć. Mi smo iz Travnika, nisu nam obnovili, već smo namjeravali uraditi svojim sredstvima nešto, ali i sada smo dobili odbijenicu od federalnog ministarstva, ne znam zašto."

Kolektivni centar Tasovčići jedan je od onih najdugovječnijih u Bosni i Hercegovini. U kampu je još uvijek 181 osoba koje imaju status interno raseljenih, pretežno iz srednje Bosne. U kampu ima oko dvadesetoro djece koja su tu rođena.

"To su montažne kućice sa jako slabom izolacijom. Postavljene su 1992. godine. Zimi je užasno hladno, ljeti jako vruće. Na dvadeset kućica ide jedno kupatilo. U jednom kupatilu su tri tuš kabine i tri kabine sa wc školjkama", navodi voditeljica kampa Tasovčići Zorica Šutalo.

Devetnaest godina nakon rata u Bosni i Hercegovini zvanično postoji 121 kolektivni centar sa oko 2.700 porodica. Vijeće ministara BiH nedavno je utvrdilo Prijedlog okvirnog sporazuma o zajmu između Razvojne banke Vijeća Evrope i Bosne i Hercegovine za finansiranje projekta zatvaranja kolektivnih centara i alternativnog smještaja do 2017. godine. Planirani radovi trebali bi obuhvatati izgradnju najmanje 2.600 stambenih jedinica u 82 zgrade, koje će biti rekonstruirane, izgrađene ili kupljene. Ukupni troškovi projekta su 104 miliona eura.

"Vijeće ministara je prije 15-ak dana prihvatilo taj sporazum i uputilo ga na verifikaciju Predsjedništvu BiH. Mi smo stvorili preduvjete da se BiH zaduži za 60 miliona eura u cilju rješavanja 121 kolektivnog centra. Poznate su lokacije i općine gdje će biti izgrađeni ti socijalni stanovi i gdje će prognanici, koji su u kolektivnim centrima, konačno naći svoj smještaj. Ovim projektima nije obuhvaćen neki oblik trajnog zapošljavanja", kaže Damir Ljubić, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH, kaže kako se radi o važnom projektu, za koji se nada da će biti implementiran.

"S druge strane, nismo zadovoljni jer sama implementacija i trošenje tog novca ne ide željenom dinamikom, odnosno ne ide u korist onih koji su aplicirali i koji to očekuju. Ta administracija je vrlo, vrlo složena", smatra Zukić.

Za veliki broj ljudi kolektivni centri ostaju jedini dom kojeg poznaju. I, poput naših sagovornika sa početka priče, vjeru u povratak i posao davno su izgubili. Ostaje nada da će dobiti barem jedno - siguran krov nad glavom za svoje porodice.