Svaki put kada žele izaći van, Mirko Bošnjak i njegova 16-godišnja kćerka Magdalena moraju proći kroz mukotrpne pripreme. Magdalena je rođena sa cerebralnom paralizom i tridesetak stepenica koje je dijele od spoljnog svijeta za nju predstavljaju nepremostivu prepreku, a sve teže padaju i njenom ocu.
“Umorim se dok je iznesem, dok prohodam sa njom, pa dok se vratim i unesem je u stan. Nakon toga, pravim ručak, spremam, čistim, perem…”, kaže Mirko.
Improvizirani nosač, napravljen od remena i konopca, jedina je pomoć koju Mirko ima na raspolaganju kako bi Magdalenu odnio do kolica koja se nalaze u prizemlju zgrade.
Međutim, ovaj samohrani otac često mora odustati od planirane šetnje, jer svakim danom ima sve manje snage, dok su prazna obećanja bila jedini odgovor na njegove molbe da dobije stan u prizemlju.
“Znao sam po deset dana i više da ne izađemo, jer me zabole leđa i onda ne mogu dok me to ne prođe i ne popijem koju tabletu. Uložio sam i molbu da mi se uzme ovaj stan i da dobijem neki niže a da, ukoliko je veći, razliku otplatim na rate… Obećali su svi, i općina i stranke, ali od toga nije bilo ništa”, priča Mirko.
Mirko i Magdalena Bošnjak nisu jedini stanovnici Novog Travnika koji u 21. stoljeću sanjaju samo o mogućnosti slobodnog kretanja. I 43-godišnji Dženan Krnjić je zbog distrofije mišića već godinama u invalidskim kolicima i mnogo puta je morao ostati u stanu na drugom katu, jer osim supruge nije bilo nikoga da mu pomogne.
“Bila je scena da sam imao krv u morkaći i nisam imao koga zovnuti da mi pomogne. Svakoga koga sam zvao nije mogao i ja sam morao ovdje dva sata sjediti dok nisam pronašao nekoga da mi pomogne da siđem u ambulantu. I skoro svaki put moram platiti nekome da mi pomogne. Nije to puno, sedam do deset KM, ali platiti moram”, kaže Dženan.
Osim što mora plaćati ukoliko želi izaći van, Dženan je imao loša iskustva i sa onima kojima je u opisu radnog mjesta upravo da pomažu drugima.
“Išao sam u ambulantu da mi izvade krv i sestrica me je pitala zašto nju zovem da izađe vani, jer je to njoj problem i zašto ne idem kod privatnika. Znači ja sa 403 KM primanja treba još da privatniku plaćam nalaze…Jednostavno, gdje god da krenem svuda su barijere”, kaže Dženan.
Jedino rješenje za Dženana Krnjića, te Mirka i Magdalenu Bošnjak, u ovom trenutku je specijalni lift u njihovim zgradama koji bi im, kako kažu,omogućio bolji život.
“Želim da izađem u prirodu, jer dok sam mogao hodati stalno sam bio u prirodi i to mi toliko nedostaje, ali ne znam šta da radim”, kaže Dženan.
“Tačno bi mi osvanulo. Mogao bih iznositi Magdalenu vani i ujutro i navečer… Uvijek bih mogao prošetati s njom, a to njoj puno znači”, ističe Mirko.
Međutim, oni novca za lift nemaju, ali se nadaju da će biti prikupljen zahvaljujući inicijativi koju je pokrenulo Udruženje “Osmjeh” iz Novog Travnika.
“Dobili smo sve građevinske dozvole i svu dokumentaciju, a oba lifta bi trebala koštati ukupno 80.000 KM. Uradili smo projektni prijedlog kako bi aplicirali na javne pozive i kod stranih donatora, a planirali smo pozvati i građane, pokrenuti humanitarne telefone, konecerte i priredbe”, kaže predsjednik Udruženja Luka Ilinković.
Arhitektonske barijere samo su jedan u moru problema sa kojima se svakodnevno suočavaju osoba sa invaliditetom u BiH. Većina njih živi u izuzetno teškim uvjetima i veoma često su im jedini prihodi invalidnine koje pokrivaju tek manji dio njihovih troškova.
Da ove osobe žive na rubu siormaštva potvrdilo je i istraživanje koje je u Srednjobosanskom kantonu provela koalicija koja okuplja osobe sa invaliditetom.
“Trećina njih živi sa samo 300 KM mjesečno a znamo da je za zdravlje i kvalitetan život potrebno mnogo više”, naglasila je koordinatorica Koalicije Biserka Božić.
