Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Kako se izborna trka u Bosni i Hercegovini približava danu odluke (nedjelja, 7. oktobra), logično je da se u toj završnici potežu i potencijalno najjači aduti, podrška istaknutih javnih ličnosti, i to je kontekst u kojem treba razumjeti i poruku filmskog reditelja Emira Kusturice „građanima i seljacima u Republici Srpskoj“ posredstvom novinske agencija Srna „da se prvo sjete Banjaluke od prije petnaest godina i uporede je sa ovom danas, da imaju veća primanja od Rumuna, da prebroje kilometre modernih saobraćajnica, da prebroje bolnice koje su napravljene, i da shvate kako je to napravio domaćin Milorad Dodik i njegovi ljudi“.
To što Kusturica uoči ovih izbora entuzijastično podržava Dodika i njegovu stranku moglo bi u površnom tumačenju da se gleda i kao rijedak primjer političke dosljednosti: njih dvojica bili su, u različitim ulogama, u istom timu i u „prvim demokratskim izborima“ u Bosni i Hercegovini 1990. godine: Dodik je bio kandidat na listi reformskih snaga Ante Markovića, a Kusturica jedan od najistaknutijih među umjetnicima, piscima, intelektualcima i drugim javnim radnicima koji su svesrdno podržavali Markovića kao posljednju nadu za očuvanje Jugoslavije. Kusturica je lično donio u novinsku kuću Oslobođenje i iz vlastitog džepa u kešu platio izborne oglase Markovićevih reformista.
- Dodika i Kusturicu niko ne smije pitati gdje su dozvole i pare
- Brzo i lako: Državne pare za Kusturičin Andrićgrad
Markovićevi rezultati kao posljednjeg predsjednika jugoslovenske vlade – s obuzdavanjem inflacije, stabilizacijom vrijednosti dinara prema njemačkoj marki i značajnog porasta primanja stanovništva – mogli su se uoči tih izbora 1990. godine gledati i kao ispunjeno obećanje „boljeg života“ ali u zemlji osuđenoj na raspad prevagnuli su strahovi i svrstavanje u stranke isključivo nacionalnog predznaka.
Tako i Kusturičina dosljednost u podršci Dodiku ipak odslikava totalni zaokret u političkom opredjeljenju reditelja, od podrške reformistima u očuvanju zajedničkog u Jugoslaviji 1990. do podrške politici etničke isključivosti i „očuvanja Republike Srpske“ kao ključnog kriterija u izborima 2018. u kontekstu u kojem se njenom etničkom čišćenju i istrebljenju nesrpskog stanovništva opština osuđenih na pripadanje tom entitetu daje privid evropske političke „regionalizacije“.
Čak i ako „očuvanje Republike Srpske“ iz Kusturičine poruke „seljacima i građanima“ tog entiteta jeste nacionalni prioritet, i seljaci i građani bi – glasajući u nedjelju – trebalo da se zapitaju: da li politika sukobljavanja unutar zemlje i s međunarodnim partnerima prije vodi očuvanju ili ekonomskim sankcijama i političkoj izolaciji.
Sa sličnim dilemama suočava se i hrvatsko i bošnjačko izborno tijelo kad je već zemlja, po dejtonskom dizajnu, podijeljena na tri.
U hrvatskom slučaju – pod svakome razumljivim pozivom na „jednakopravnost“ i „legitimno predstavljanje“ i pod prijetnjom „kaosa“ u državi, izborna kampanja vladajuće nacionalne partije, uz međunarodno lobiranje Hrvatske u drastičnom nepoštovanju integriteta susjedne države, vođena ja sa zahtjevom za izmjene izbornog zakona koje bi oživjele i legitimizarale međunarodno osuđeni ratni projekt „Herceg-Bosne“. U glasanju za hrvatske predstavnike u državnim organima, od Predsjedništva države do federalnog i državnog parlamenta, koristan kriterij mogao bi biti izbor između konfrontacije i harmonizacije u odnosima s federalnim partnerima i sposobnost da se – uz poštovanje svih stvarnih vitalnih interesa hrvatskog naroda – zajedno radi na promociji zajedničkih vitalnih interesa kakvi su članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji nasuprot održavanju aparthejda u školskom sistemu i drugim javnim službama.
Bošnjaci, u odlučivanju o tome ko će najbolje predstavljati njihove nacionalne interese, mogu da se oslone na nekoliko ključnih kriterija: recimo – šta su partije i ličnosti koje se nadmeću za njihov glas uradile do sada (ako su zadovoljni stanjem u zemlji – onda će glasati za sadašnje partije na vlasti); koje partije i ličnosti imaju kapacitet i kredibilitet da stvaraju unutrašnje i međunarodne pretpostavke povratka na put euroatlantskih integracija; ima li neko ko može povesti sistematsku borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala a da nema „oraha u džepu“ u vidu ličnog korištenja pogodnosti tranzicijske ekonomije ...
Neke od kriterija za odlučivanje o tome kome povjeriti ulogu ustavno „prvoga u Bošnjaka“ – budućeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine – ponudila je debata trojice kandidata na federalnoj TV (Džaferović-SDA, Radončić-SBB i Bećirović-SDP).
Ona je podsjetila na afere gurnute pod tepih kao što je „nestanak“ gotovo 50 odsto od oko 3,5 milijardi dolara donacija u poratnoj Bosni i Hercegovini; namješteni i ponovljeni tenderi za dodjelu lokacija i poslova; zapošljavanje članova porodica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća na poslove u javnim preduzećima pod stranačkom kontrolom; odbijanje da se u provjeri porijekla imovine počne od političara – od toga koliki su im prihodi a kolika imovina; gorak okus ostavilo je uvlačenje šehida u izbornu kampanju sa diskvalifikacijom kandidata koji „nemaju šehida u svojoj kući“ do licitacije sa „200.000 šehida“ kao da i 100.000 ne bi bilo 100.000 previše ...
Birač, naravno – zastrašivan prijetnjama i samom opstanku države – teško da može kritički gledati na verbalnu konfrontaciju u kojoj, recimo, Radončić stavlja u istu ravan projekte „otcjepljenja“ ili „trećeg entiteta“ sa idejom „fildžan-države“, a Džaferović insistira kako niko ne traži fildžan-državu: to može biti tačno kao što je tačno da je pristajanja SDA na partnerstvo sa SDS i HDZ neminovno vodilo podjeli države.
Izbor pred biračima 2018. je: konfrontacija ili harmonizacija.
Facebook Forum