Ako želimo dobro državama na Balkanu, kao i članstvo u Evropskoj Uniji, moramo se čim prije posvetiti "čišćenju“ naših elektroenergetskih sistema, kaže za 'Zašto?' Igor Kalaba, koordinator za energetske politike za Jugoistočnu Evropu pri Mreži za klimatske akcije (CAN Europe) za 'Zašto?', i navodi mjere i aktivnosti koje moraju poduzeti EU i domaće vlasti nakon objavljivanja izvještaja o velikom ekološkom, zdravstvenom i ekonomskom štetnom uticaju termoelektrana na Zapadnom Balkanu u regionu ali i širom Evrope.
U izvještaju, koji je utorak predstavljen u Briselu, se kaže da su termoelektrane u državama Zapadnog Balkana u 2016. u zrak ispustile istu količinu sumpor dioksida kao i njih 15 puta više u Evropskoj uniji zajedno, što godišnje prouzrokuje skoro 4.000 preuranjenih smrti i više od 8.000 slučajeva bronhitisa kod djece, uz ukupnu finansijsku štetu koja se mjeri milijardama eura.
Izvještaj su objavile organizacije HEAL, Sandbag, CAN Europe, CEE Bankwatch, te organizacije članice Europe Beyond Coal kampanje.
Ugalj odlazi u zaborav?
Životna sredina i energija nisu u žiži interesovanja javnosti na Balkanu i u Evropskoj uniji, što ne treba da čudi – kršenje osnovnih ljudskih prava, korupcija i cijela lepeza političkih problema koji se otežu već decenijama dominiraju procesom pristupanja EU.
Zbog opasnosti od zamora u pristupanju (tzv. accession fatigue), ali i zbog unutrašnjih problema na istom polju unutar same EU, na pitanja u vezi sa zaštitom životne sredine se pri ocjenjivanju napretka u pristupanju EU često žmirilo na jedno oko.
Međutim, činjenica da 16 termoelektrana na Balkanu stvara istu količinu zagađenja kao 250 u EU, te da se veći dio tog zagađenja „izvozi“ u EU, morala bi da zabrine obje strane, budući da ovo godišnje uzrokuje 3.900 preranih smrti, 8.500 slučajeva bronhitisa kod djece i 11.5 milijardi eura štete. Posebno ako uzmemo u obzir da pored odbijanja da se ozbiljno posveti rješavanju problema zastarjelih termoelektrana, vlade Balkana planiraju izgradnju novih.
U međuvremenu, EU je odlučila svoje energetske sisteme učiniti ugljenično neutralnim do 2050. godine, pri čemu će prvi u zaborav otići upravo „najprljaviji“ – ugalj. Ovdje se više ne razmatra pitanje „Da li prekinuti upotrebu uglja?“, već kad to učiniti.
Plan za akciju
Ako želimo dobro državama na Balkanu, kao i članstvo u EU, odgovor je: čim prije se posvetiti „čišćenju“ naših elektroenergetskih sistema. Prvi koraci u ovom smjeru bi trebali biti:
1. Rješavanje trenutnih gorućih pitanja. Zemlje zapadnog Balkana moraju čim prije početi da sprovode obaveze preuzete kroz članstvo u Energetskoj zajednici, te ograničiti emisije iz termoelektrana na ugalj, u skladu sa Direktivom o velikim ložištima i Direktivom o industrijskim emisijama. Za ovo je potrebno ne samo instalirati adekvatnu tehnologiju, već istu i koristiti, budući da imamo slučajeve gdje se filteri čak isključuju budući da se tako prodaje više energije.
2. Životni vijek termoelektrane je 50 godina, a novac koji se troši na njihovu izgradnju je ogroman. Države moraju prekinuti sve planove za izgradnju novih termoelektrana, napraviti planove za gašenje postojećih, a novac preusmjeriti na energetsku efikasnost i obnovljive izvore energije, spremajući se za energetsku tranziciju. Troškovi izgradnje novih kapaciteta koji koriste obnovljive izvore energije dramatično padaju, a tržišni mehanizmi podsticaja (poput aukcija) pojeftinjuju energiju iz takvih kapaciteta širom Evrope, tako da je ona i konkurentnija.
3. Ambiciozni nacionalni planovi za energiju i klimatske promjene. Sve države članice Energetske zajednice su podržale smjernice za izradu Integrisanih planova za energiju i klimu, po kojim će do kraja 2020. godine predstaviti svoje planove. Oni predstavljaju putokaz ka ispunjavanju ciljeva za smanjenje emisija gasova staklene bašte, povećanje energetske efikasnosti i udjela obnovljivih izvora energije do 2030. godine, a koji će biti dogovoreni ove godine. Vlade planove moraju uskladiti sa planovima EU i oni trebaju biti putokaz ka potpuno dekarbonizovanim energetskim sistemima u regiji, koji će biti u skladu sa EU.
Energetska efikasnost
Evropska unija treba da podrži svoje buduće članice, primarno svojim primjerom sa naprednim i ambicioznim energetskim i klimatskim politikama, ali i tako što će poslati jasne signale da je članstvo u Energetskoj zajednici i ispunjavanje tamo definisanih obaveza ključno za pristupanje EU.
U pregovorima sa kandidatima za članstvo također se mora nedvojbeno ukazati da u EU mjesta ima samo za države koje su spremne da se priključe energetskoj tranziciji. Da bi ovaj signal bio jasan, sve finansijske institucije koje su pod uticajem EU moraju u potpunosti obustaviti bilo kakve investicije u fosilne izvore energije na Balkanu.
Koje su koristi ove energetske tranzicije? Ovim pitanjem najčešće završavam prezentacije u kojima govorim o ovoj temi, iako se čini degutantnim, budući da se radi o spašavanju ljudskih života u lokalnim zajednicama koje žive u blizini termoelektrana i trpe nezamislive nivoe zagađenja vazduha, zemljišta i vode, ili koji su izloženi emisijama o kojima smo govorili u našoj posljednjoj analizi.
Pored ovih primarnih koristi, tu su i višestruki finansijski benefiti koji se ogledaju u činjenici da su obnovljivi izvori energije danas jeftiniji od uglja (posebno ako uzmemo u obzir stvarnu cijenu uglja koja se ogleda u šteti po zdravlje, životnu sredinu i klimu, te po nekim procjenama rasta cijene od 30 posto nakon uvođenja taksi na emisije CO2). Energetska efikasnost štedi novac svima, a obnovljivi izvori energije i energetska efikasnost svaraju nova radna mjesta i potiču razvoj ekonomije.
Stihijska ili planska tranzicija?
Šta je potrebno da bismo na Balkanu prešli na ovakav oblik energije? Primarno, potrebno je smjesta prestati ulagati u zastarjele i prljave tehnologije, a taj novac preusmjeriti u energetsku efikasnost i obnovljive izvore energije.
Da bi ovakvi sistemi bili održivi, neophodno je raditi na povezanosti regionalnih električnih tržišta, budući da se tako garantuje ne samo stabilnost, već se snižavaju i troškovi, jer su pojedinačno naša tržišta premalena za ozbiljnija ulaganja i razvoj.
Na kraju, ova tranzicija mora biti i pravična prema društvu, tako da države moraju imati dobro osmišljene planove razvoja za regije koje svoj trenutni opstanak temelje isključivo na termoelektranama i rudnicima uglja. Umjesto da energetika bude omča oko vrata našem zdravlju, privredi i okolini, energetska tranzicija je prilika da energetiku učinimo izvorom neophodnog privrednog razvoja i unapređenja uslova života.
Tranzicija je neminovna, pitanje je samo da li će se dogoditi stihijski, kao što su se na Balkanu događale prethodne tranzicije koje su osiromašile mnoge, ili planski i u korist svih građana i građanki regije.
