Spomenici kulture svjedočanstvo su ljudske povijesti i razvoja. I pored toga ih se politizira, dodaje im se predznak nacionalnog, pa ih se onda isključivo tako i štiti.
Otkud ta stalna potreba da se dokazuje da jedan spomenik kulture pripada, više ili manje, nekom narodu? Zašto je toliko bure u Beogradu izazvala preporuka Izvršnog savjeta UNESCO-a da se Kosovo primi u članstvo ove agencije za obrazovanje, nauku i kulturu svjetske organizacije? Da li se kroz spomeničku baštinu pokušavaju mijenjati i neki povijesni događaji? Kako su se četiri države na Balkanu uspjele dogovoriti i zajedno nominirati stećke za uspis na Listu svjetske kulturne baštine - istražujemo u temi tjedna.
Izvršni odbor UNESCO-a podržao je u srijedu preporuku za prijem Kosova u članstvo te organizacije. Konačna odluka biće donijeta na Generalnoj konferenciji u novembru. Kosovske vlasti tvrde da će to doprinjeti boljoj zaštiti kulturnog naslijeđa, dok Beograd smatra da će ono biti ugroženo. Više detalja ima Amra Zejneli u tekstu "Članstvo Kosova u UNESCO unaprijediće poziciju srpskog nasleđa".
Širom Srbije je danas, sa jedne strane, niklo - prema nekim procjenama - oko 300 spomenika četničkom vođi Draži Mihailoviću, sa druge, i dalje ostaju neobilježena ili gotovo nevidljivim tablama obilježena mjesta fašističkih logora u Beogradu, uključujući i Staro sajmište na kome još nije počela gradnja obećanog memorijalnog centra, a neka partizanska stratišta se pretvaraju u mjesta za svadbena veselja, kafane i slično. Sa treće strane, nižu se primjeri nemara prema spomenicima kulture koji nisu u direktnoj ideološkoj upotrebi. Sve to daje za pravo onima koji skreću pažnju da je odnos prema kulturnom naslijeđu u funkciji trenutne vladajuće politike i ideologije. Na djelu je revizija povijesti vidljiva i kroz spomeničku kulturu, pokušaj vlasti da kroz rehabilitaciju nosilaca desničarskih ideologija koji su se kompromitirale kolaboracijom sa fašističkim okupatorom u Drugom svjetskom ratu, osigura sebi povijesni kontinitet. Pri tome, treba, istine radi, reći da to nije prva ideološka revizija povijesti u 20. stoljeću, vidljiva kroz odnos prema kulturnoj baštini - navode sugovornici Branke Mihajlović u priči "Nemar prema spomenicima kulture i ideološka upotreba politike sećanja".
Prije nekoliko mjesecije završen je dugotrajan i mukotrpan rad na izradi dosijea nominacije srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika stećaka u registar svjetske kulturne baštine. Istina, potrebni su još neki tehnički detalji kako bi se posao priveo kraju. No, važno je da su četiri zemlje - Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, u kojima ima stećaka, shvatile da se radi o civilizacijskom i kulturnom naslijeđu, te da ih se ne treba politizirati. Pojedinosti donosi Budo Vukobrat u tekstu "Nerespektovanje kulturnih dobara motivacijom nacionalnog preporoda".
Crkveni desant na Rumiju, devastacija Ostroga, retuširanje povijesti uništavanjem ili falsificiranjem spomenika kulture - neki su od primjera politizacije kulturne baštine u Crnoj Gori koja se odigrava pred našim očima uz odobravanje države. O uzrocima ovakvog odnosa prema neprocjenjivom nasljeđu Jasna Vukičević je razgovarala sa Slobodanom Mitrovićem, arhitektom iz Budve. To je grad koji je privatniku prodao Citadelu, čiji je Stari grad naružen divljom gradnjom, a srednjevjekovni bedemi okićeni novokomponiranim ikonama i povijesnim falsifikatima.