Profesor međunarodnog prava Hasan Balić, nekadašnji sudija Vrhovnog suda RBiH, te zajedno sa doc. dr. Ismetom Alijom autor knjige Međunarodni sud pravde BiH protiv Srbije i Crne Gore, ocjenjuje za naš radio kako je izjava danskog sudije u Haškom tribunalu da su njegove kolege donijele oslobađajuće presude pod političkim pritiscima poraz za pravdu, te cijeni kako BiH ne bi trebala odustati od tužbi protiv Srbije i Hrvatske za agresiju i genocid kako bi žrtve barem odštetom dobile satisfakciju za pretrpljenu bol.
RSE: Profesore Baliću, mnogi posljednje presude Haškog tribunala tumače kao podlijeganje političkim pritiscima. Čak je i danski sudija u Haškom tribunalu Frederik Harhoff izjavio da su pojedine njegove kolege bile izložene političkim pritiscima za oslobađanje optuženih za ratne zločine navodeći oslobađajuće presude u slučaju hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, kao i generala Momčila Perišića, šefa nekadašnje Službe državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića, i njegovog pomoćnika Franka Simatovića. Kako vi objašnjavate izricanje drastično različitih drugostepenih u odnosu na prvostepene presude?
Balić: Nije to uobičajeno, ali je zabilježeno i u historiji pravosuđa i pravnoj literaturi. U najmanju ruku to nije prijatno za pravdu. Drugo je kad otvori žalbeno vijeće pretres, pa izvede dokaz – onda može da donese drugačiju presudu. Ili ako utvrdi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice, ali da je na njih pogrešno primjenio materijalno pravo. Takav propust se ne može dogoditi u pravilu na nivou suda i sudija kakvi su ovi u Haškom tribunalu. Prema tome, ako jedan sudija takvog renomea kaže da su njegove kolege pod pritiskom sudile, onda je to propast i prava i pravde i morala.
RSE: Može li to utjecati onda na kredibilitet Haškog tribunala u konačnici cjelokupno?
Profesor Balić u razgovoru sa novinarkom RSE
Balić: Može. Ove oslobađajuće presude licima koje ste naveli sa razlogom su izazvale zabrinutost, zabrinutost moralnog dijela čovječanstva. Kome će se onda žrtva obraćati ako neće sudu? I ko će joj dati i obrazloženje i satisfakciju ako neće sud?
RSE: Ako u tom kontekstu posmatramo i presudu u predmetu BiH protiv Srbije, da li je tužba BiH iz današnje perspektive nepovratno izgubljen proces?
Balić: U članu 61 Statuta Međunarodnog suda pravde izričito je navedeno da strane u postupku, a to su u našem slučaju BiH i Srbija i Crna Gora, ukoliko nisu zadovoljne presudom, imaju pravo da u subjektivnom roku, šest mjeseci od dana saznanja za novu činjenicu, ili 10 godina objektivni rok od dana objavljivanja presude mogu podnijeti zahtjev za reviziju. Ozbiljno je sad pitanje hoće li ona iskoristiti šansu i podnijeti zahtjev za reviziju.
RSE: Ali, profesore, gledajući iz pravnog ugla, možete li reći da se BiH za ovaj prvi predmet dovoljno pripremila?
Balić: Sticaj nesretnih okolnosti je išao protiv BiH. Znate, ako ste vi strana u postupku u jednom seoskom premetu gdje se raspravlja o među, pa na jedno ročište dovedete jednog advokata, na drugo drugog, na treće trećeg, onda će sud reći da ste vi neozbiljna strana. Mi nismo neuka strana, ali smo bili neiskusna strana. I što je najgore, sticaj nesretnih okolnosti je bio usmjeren protiv nas. Mi smo počeli tužbu i raspravu sa jednim timom, a onda je taj tim promijenjen, napustio nas je, i onda smo mi skrpili drugi tim. Da nesreća bude veća, naš ministar vanjskih poslova bude zatvoren. Dakle, može li se veća blamaža desiti jednoj državi od one koja se desila Bosni i Hercegovini?
RSE: U slučaju da drugostepena presuda Jadranku Prliću i ostalima u tom procesu bude potvrđena, hoće li žrtve imati pravo tužiti susjede i tražiti eventualnu nadoknadu štete?
Balić: Postavlja se pitanje zašto BiH nije tužila Hrvatsku za agresiju i genocid. Tu odlučuje država, odlučuje politika – jer i ova tužba nije se mogla pokrenuti bez države. I zahtjev za reviziju ne može se pokrenuti bez države. Međutim, mi smo u prednosti. Mi imamo već punomoć, imamo punomoćnika i sad treba samo da nastavimo da do kraja dovedemo spor. A neovisno od presude Prliću i njegovoj grupi, hoće li ona biti pravosnažna ili neće, postoji dovoljno činjenica iz kojih bi sud mogao protumačiti da je Hrvatska izvršila agresiju i genocid nad Bošnjacima u ratu 1992.- 1995. godine. Jer krivnja je bitna, a onda dolazi građanska i druga odgovornost. I ne može se amnestirati Hrvatska od prava da nadoknadi štetu žrtvama.
