Aryeh Neier, predsjednik Instituta Otvoreno društvo i osnivač Human Rights Watcha, objavio je za Project Syndicate analizu vala nasilja koji se događa u islamskom svijetu zbog filma koji na nedoličan način progovara o proroku Muhamedu.
Nasilni napadi na američka diplomatska predstavništva diljem Sjeverne Afrike i Bliskog istoka su ponovno aktualizirali pitanje: kako reagirati kada Amerikanci i ostali zapadnjaci na provokativan način progovaraju o nečemu što drugi smatraju da je omalovažavanje ili vrijeđanje boga i vjere.
Iako je napad na američki konzulat u Benghaziju, u kojem su ubijeni ambasador Christopher Stevens i još trojica službenika, možda i bio pažljivo planiran, kako je State Department sugerirao, očito je da su ubojice iskoristile priliku i bijes koji je potaknut protu-muslimanskim filmom proizvedenim u SAD.
Bilo je sličnih epizoda u posljednjih nekoliko godina u kojima je percepcija uvrede dovela do prijetnje nasiljem ili stvarnim ubojstvima, počevši s objavljivanjem „Sotonskih stihova“ Salmana Rushdija prije dvadeset godina, pa do objavljivanja karikatura proroka Muhameda u danskim novinama Yullands-Posten.
U Nizozemskoj je ubijen redatelj Theo Van Gogh u znak odmazde za njegov film „Pokoravnje“ u kojem kritizira položaj žene u islamu.
Čak i neki koji su branili slobodu izražavanja u takvim slučajevima mogu joj postati neskloni.
Film koji pokreće nerede u Kairu, Benghaziju, Sanu, i drugdje, je grub i okrutan i očito mu je cilj bio da izazove ogorčene reakcije. Ipak, prosudba književnog ili umjetničkog djela ne bi trebala biti osnova za donošenje odluka o slobodi izražavanja.
Sklonost nekih da nasilno reagiraju na omalovažanje ne može biti kriterij za nametanje ograničenja u slobodi izražavanja u SAD, Velikoj Britaniji, Danskoj, Nizozemskoj ili bilo gdje drugdje.
Demonstranti u Afganistanu pale američku zastavu u znak protesta protiv anti-islamskog filma, 14. rujan 2012.
Važno je razlikovati blasfemiju od govora mržnje. Ono što je sporno u govoru mržnje i čini ga kažnjivim u zemljama širom svijeta, jest namjera da se njime potiče diskriminacija ili nasilje protiv pripadnika pojedine nacionalne, rasne, etničke ili vjerske grupe.
.
Čak i u SAD gdje je sloboda izražavanja revnosno zaštićena takvo podsticanje može biti procesuirano i kažnjivo ako pokreće nasilje ili druga nepoželjna ponašanja.
Nasuprot tome, u slučajevima blasfemije nije filmski autor onaj koji je izravno poticao na diskriminaciju ili nasilje.
To su oni koji su nasilno reagirali prema određenom stavu, bilo protiv umjetnika, bilo protiv vladinih dužnosnika (u ovom slučaju američkih) koji po njihovom mišljenju nisu spriječili omalovažavanje.
Naravno, nemoguće je biti siguran što će pobuditi takav bijes. No, to jest slučaj s videom koji je pokrenuo aktualne prosvjede u gradovima diljem Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Bijes, čini se, nije spontan, već je dio lokalne ili regionalne politike. To ne umanjuje odgovornost onih koji se tako ponašaju, ali njihovi nasilni postupci ne smiju biti opravdanje da se ograniči sloboda izražavanja.
Što se onda treba uraditi? Jedini pravi odgovor je onaj koji je stigao iz američke ambasade u Kairu, a u kojem je osuđen film, i u kojem je rečeno da američka vlada osuđuje one koji vrijeđaju tuđa vjerska uvjerenja. I državna tajnica Hillary Clinton je rekla da je film "odvratan i za svaku osudu."
Ipak, to nije bilo dovoljno da se od nasilja odvrate oni koji su tražili priliku za napad na američki konzulat u Benghaziju. Oni iskoristili svaku drugu priliku za nasilje.
Jednostavno osuđivati film neće mnogo značiti onima koji vjeruju da je nemoguće da jedna tako moćna vlast, kao što je američka, ne može zabraniti prikazivanje filma.
Iako je saopćenje iz ambasade SAD u Kairu postalo meta političkog kritike, ono ipak svjedoči o poštovanju američkih vrijednosti. Naime, osuda filma ne znači uvođenje cenzure. I dok odbacuje cenzuru, američka vlada se ne bi trebala odreći prava da govori razumno i da osudi ono što je provokacija koja je očito za cilj imala izazvati takve tragične posljedice.
