Mnoge zemlje regiona nisu ostvarile značajne koristi u saradnji sa Kinom, ali su neke od njih završile sa sumnjivim i kontroverznim investicijama ili infrastrukturnim projektima, ocjenjuje predsjednica nevladine organizacije ESTIMA iz Skoplja Ana Krstinovska.
To je dovelo do opreza dijela zemalja regiona, ističe Krstinovska u u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.
No taj oprez prati i prilagođvanje Pekinga, koji se sada više usmjerava na saradnju sa lokalnim vlastima, akademskom zajednicom, medijima i nevladinim organizacijama.
Krstinovska je stručnjak za međunarodne odnose, s posebnim fokusom na odnose između Kine, Evropske unije i zemalja regiona.
Kina manje dobrodošla u zemljama regiona
RSE: Kako biste opisali položaj Kine u zemljama regiona Zapadnog Balkana?
Krstinovska: Situacija se razlikuje od zemlje do zemlje.
S jedne strane imamo tri članice NATO – Albaniju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju, koje rade na izgradnji otpornosti na kineski uticaj i sve više usklađuju stavove sa Evropskom unijom i NATO-om. Naučile su, barem na centralnom nivou, da angažman sa Kinom može donijeti ekonomske koristi, ali da nosi i određene rizike, pa vlade moraju ostati oprezne.
Kosovo nema diplomatske odnose, jer ga Kina nije priznala kao nezavisnu državu, ali je pogođeno onim što Peking radi indirektno i na međunarodnom nivou.
Bosna i Hercegovina se muči da formuliše državnu politiku prema Kini a podjela nadležnosti u toj zemlji daje polugu Pekingu da ostvari direktan pristup sa nižim nivoima vlasti - entitetima i kantonima.
Na kraju, Srbija je postala strateško središte Kine u regionu, jer je i dalje spremna da napravi 'dodatni korak' u pogodovanju njihovim interesima radi obezbjeđivanja poslovnih dogovora. Takođe, podržava Kinu na međunarodnom nivou - npr. u Ujedinjenim nacijama ili odbijanjem da se uskladi sa sankcijama EU - da bi održala blagonaklonost Pekinga po pitanju Kosova.
RSE: U odnosu na period od prije pet ili deset godina, da li su se ovi odnosi promijenili? I šta je na te odnose najviše uticalo?
Krstinovska: Da, naročito u poređenju sa situacijom od prije 10 godina, kada su sve ove zemlje (izuzev Kosova) bile željne da sarađuju sa Pekingom u okviru platforme za saradnju Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope ili inicijative "Više od 6.000 kilometara puta karavana od Kine sa Azijom i dijelovima Evrope iz XIX vijeka, danas je zamišljen kao projekt koji bi povezao Kinu i 65 država i međunarodnih organizacija, čime bi se moglo na bazi privrednih interesa uvezati 4,4 milijarde ljudi. U centru projekta stoji Kina. Frazu je prvi put upotrebio kineski lider Si Đinping u govoru pred Parlamentom Indonezije 2013. godine. Promovišući politiku globalnog ekonomskog uvezivanja Đinping je predložio tri koraka, počevši sa utvrđivanjem sfera zajedničkog interesa, završno sa "uživanjem plodova rada". Već tada je Evropu, uz SAD, označio kao dobrodošle. Segment unutar ovog velikog koncepta, barem kada je o Starom kontinentu riječ, mogao bi biti "17+1". Uvezuje Kinu sa zainteresovanih 17 država Evrope, prvi put okupljenih zapravo prije Đinpingovog govora u Indoneziji, 2012. u Poljskoj. Ključni samit odigrao se 12. aprila 2019. u Dubrovniku. Domaćin skupa bio je Li Kećang, premijer Kine od 2013. godine, koji je u svom govoru targetirao pitanje regulative kao ono koje se u budućnosti neće postavljati. "Unaprjeđivaćemo saradnju na osnovu utvrđenih pravila", rekao je Kećang pokušavajući da otkloni zebnje zapadnih partnera zbog kineske sklonosti da "preskaču" lokalna pravila. Kada je o Evropi riječ inicijativa je do sada okupila uglavnom države nekadašnjeg komunističkog bloka, poput Hrvatske, Slovenije, Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske, Rumunije, Bugarske, te tri baltičke države koje su nekada bile dio Sovjetskog Saveza.".
Danas postoji visok stepen 'ustezanja' u nekim zemljama, posebno kada je riječ o inicijativama za saradnju koje su strateške ili osjetljivije.
Geopolitičkom otuđenju nekih zemalja u velikoj mjeri doprinijeli su polarizacija Kine i Amerike, koja je počela u prvom mandatu predsjednika Donalda Trampa, pandemija, rastuća opreznost i nepovjerenje EU prema Kini, kao i članstvo Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO-u.
Ovu promjenu su olakšali i uglavnom asimetrični bilateralni odnosi - mnoge od ovih zemalja nisu ostvarile značajne koristi u saradnji sa Kinom, a neke od njih su završile sa sumnjivim i kontroverznim investicijama ili infrastrukturnim projektima.
RSE: Nedavno ste, koristeći primijer Srbije, ocijenili da vlasti pokušavaju da ojačaju prokinesku orijentaciju stanovništva. Šta, s jedne strane Beograd, a s druge Peking, imaju od toga... prije svega geopolitički?
Krstinovska: Za Kinu je važno - kako na domaćem tako i na globalnom nivou - da pokaže da dobija javnu podršku za svoju viziju i inicijative širom svijeta, čak i u Evropi.
Ta podrška se 'prevodi' u legitimitet za poslovne dogovore i infrastrukturne projekte za kineske kompanije, omogućavajući im da prodru na regionalno i na kraju evropsko tržište.
Ne zaboravimo da je ista kompanija koja je izgradila Pupinov most u Beogradu - CRBC, kasnije dobila tender za izgradnju autoputa Bar-Boljare u Crnoj Gori i Pelješkog mosta u Hrvatskoj.
S druge strane, ova legitimnost je neophodna i Vladi Srbije, jer su mnogi njeni sporazumi sa Kinom netransparentni, kontroverzni ili podrivaju dobro upravljanje – uključujući rudnike u Boru ili željezničku stanicu u Novom Sadu.
Akademski krugovi slabo upućeni na rizike u saradnji
RSE: Na bezbjednosnoj konferenciji To be secure (2BS) u Budvi ukazali ste da Kina sada usmjerava uticaj sa državnog na niži, lokalni nivo. Zašto mislite da je to tako? I da li to donosi više uspjeha?
Krstinovska: Kina je promijenila pristup i prilagodila se novoj geopolitičkoj realnosti. Prepoznajući da su neke vlade postale manje prijemčive prema kineskim inicijativama za saradnju, pomjerila je svoje prioritete ka onima koji nisu pod kontrolom vlade, zaobilazeći tako zvanične kanale i odobrenja koja su ranije tražili.
Pa su počeli direktno i intenzivnije da sarađuju sa lokalnim vlastima, akademskom zajednicom, medijima, čak i nevladinim organizacijama.
To su 'lako dostupni ciljevi', jer većina njih imaju male, ali bitne finansijske potrebe kojima Kina može lako da udovolji, koje traže mogućnosti za međunarodnu saradnju i obično imaju ograničene informacije o potencijalnim rizicima.
To koristi Kini da održi i ojača svoju meku moć i poboljša pozitivnu percepciju o sebi među raznim akterima, što zauzvrat i na duži rok može utcati na podsticanje veće saradnje i promjena politika na zvaničnom nivou.
RSE: Da li ste uočili kineski uticaj u obrazovanju? Pitam vas ovo zato što je, na primjer, američki Stejt department izrazio zabrinutost zbog saradnje crnogorskog državnog univerziteta sa jednom kineskom institucijom.
Krstinovska: Bojim se da je ta zabrinutost samo 'grebanje po površini'.
Akademska zajednica je jedno od novih važnih područja prodora Kine, ne samo u Crnoj Gori, već i u cijelom regionu Zapadnog Balkana i Evropi. Za razliku od Zapadnog Balkana, u Evropi već postoji svijest i neke inicijative za zaštitu akademskih sloboda i uvođenje mjera zaštite koje se odnose na saradnju sa Kinom.
Upravo to trenutno pokušavamo da uradimo u ESTIMA-i, fokusirajući se prvo na Sjevernu Makedoniju. Sljedećeg mjeseca izlazi velika empirijska studija koja pokazuje izuzetno nisku informisanost akademskih krugova o specifičnim rizicima saradnje sa kineskim kolegama, uključujući i mogućnost da njihova istraživanja koriste kineske vojne institucije.
Umjesto toga, preovlađujući i prilično naivan stav je da saradnja sa Kinom donosi samo koristi.
Iz regiona o trošku Kine
RSE: Nedavno ste rekli da sa povlačenjem Glasa Amerike i problemima na Radiju Slobodna Evropa treba očekivati još veći talas kineskih pokušaja saradnje sa domaćim medijima. Zašto ste izdvojili baš te medije?
Krstinovska: Zato što su bile/jesu ozbiljne i kredibilne medijske kuće koje rade priče koje su dobro istražene i zasnovane na činjenicama. Nažalost, nekim odlukama nove administracije predsjednika Trampa, one sada ili prestaju da postoje ili se bore za opstanak.
To generalno stavlja novinare u situaciju ranjivosti na ponude kineskih državnih medija koji žele da prošire svoje prisustvo u regionu.
Tamo gdje postoji nepopunjen prostor na medijskoj sceni, kineski mediji će biti u poziciji da ga popune svojim propagandnim izvještavanjem, dodatno oblikujući javno mnjenje, ne samo o Kini već i o drugim pitanjima od njihovog interesa u regionu.
RSE: Istakli ste da bivši zvaničnici i političari takođe doprinose širenju kineskog uticaja. Nedavno je, npr. u Kini boravio Dritan Abazović, koji je prethodno, dok je bio premijer, tražio pomoć od evropskih partnera u spasavanju od kineskog zajma za autoput. Koja je svrha takvih posjeta?
Krstinovska: Ne mogu konkretno da komentarišem tu posjetu. Ali generalno, Kina nastoji da održi dobre odnose sa bivšim visokopozicioniranim političarima koji još uvijek imaju određeni uticaj na politiku i društvo kako bi širila i pojačala svoje poruke.
U tu svrhu, takvi bivši zvaničnici se često tretiraju na 'privilegovan' način, nude im se putovanja u Kinu, pokloni i publicitet. To vidimo kod bivših srpskih, makedonskih i bosanskih zvaničnika.
RSE: Kako dio političke, akademske i medijske zajednice u regionu pristaje na sliku Kine koja im se predstavlja, a zatim promoviše tu zemlju po povratku, bez pominjanja stanja ljudskih prava i sloboda u toj zemlji?
Krstinovska: U regionu imamo tendenciju da budemo preplavljeni domaćim i regionalnim problemima, tako da globalne brige nemaju uvijek odjek kod lokalne publike.
Vidimo veoma pragmatičan pristup - različiti akteri se uglavnom fokusiraju na vidljive aspekte kineskog prisustva, pretežno investicije, infrastrukturne ili projekte meke moći, poput Instituta Konfučije.
Prema istraživanjima ESTIMA-e, veoma je ograničeno znanje o kineskom političkom sistemu, ljudskim pravima i medijskoj politici.
Apstraktniji aspekti globalnog otiska Kine ostaju prilično nepoznati široj publici Zapadnog Balkana.
Čak i inicijativu "Pojas i put" neki ljudi prepoznaju samo kao koncept – ali ne i šta je njena svrha.