Ana Brakus diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Feministica je, LGBT aktivistica i urednica portala Libela.org. Posebno ju zanima sve ono što ju najviše nervira, a sve to stane u jednu riječ – politika.
Subota, 2. travnja
Sinoć se na Zrinjevcu okupilo nekoliko tisuća ljudi koji su zabavom i smijehom protestirali protiv gušenja slobode govora, izražavanja, a nije pretjerano reći i drugačijeg življenja.
Najupečatljiviji dojam na mene ostavio je osjećaj sigurnosti u masi. Zaista to rijetko imam, a zanimljivo kako je prisutan upravo u masi onih od kojih se većina protivi raznoznim pojačanjima "sigurnosnih mjera" jer prednost daje istinskom uvažavanju različitosti i prihvaćanju ljudskog dostojanstva kao ultimativne vrijednosti.
Danas vidim kako je za vrijeme trajanja prosvjeda pročitano na Dnevniku Nove TV kako je Ministarstvo kulture reagiralo na napad na novinara Antu Tomića, evo što su rekli: "Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ".
Zlatko Hansabegović, ministar kulture, koji ustaše naziva "herojima, mučenicima i šehidima" i za kojega je "anifašizam floskula" za svakoga s minimalnim sposobnostima dekodiranja poruka rekao je kako je Ante Tomić svojim pisanjem to što mu se dogodilo zaslužio.
Prisjetimo se, dakle, svi i sve ostale da kada nas negdje mlatnu zbog "izgovorene i/ili pisane riječi" i "ovoga slučaja". Prisjetimo se i pisma koje je Kolinda Grabar Kitarović uputila prije nekoliko tjedana Miloradu Pupovcu sa sličnom porukom, a onda i primijetimo da ministar samo nastavlja utabanim putem.
S obzirom na vijesti iz Haaga od protekloga tjedna gdje je zaključeno, između ostalog, da je Šešelj svojim govorima "podizao moral, a ne pozivao na neimanje milosti", možda je ministar samo htio podići moral svojih trupa.
Nedjelja, 3. travnja
Provela sam jutro na trećem regionalnom Transpoziju, četverodnevnom okupljanju trans, inter i rodno varijantnih osoba, ali i njihovih bližnjih. O različitom doživljaju sigurnosti između LGB i T iz akronima LGBT, čak u Zagrebu gdje će se ove godine održati 15. Povorka ponosa, sasvim dovoljno govori i to što su svi dijelovi programa održani na tajnoj lokaciji.
Raspisivanje promišljanja o političkoj platformi koja je u suprotnosti s tajnim lokacijama i skrivanjem oduzelo bi previše prostora. U konačnici bi i tako završila na pitanju za koje smatram da je prerijetko postavljano i generalno neprihvaćeno jer zvuči banalno – a što da sam to ja? A da sam to ja, možda bih htjela na četiri dana razmišljati samo o tome kako osnažiti sebe i druge dijeljenjem iskustava, možda bih samo htjela crpiti podršku iz atmosfere podržavanja i skupiti snage za javno, aktivno djelovanje.
U ostatku dana odluka je pala na isključenje iz svijeta. Nije me pretjerano tangirao ni Ladislav Ilčić u Nedjeljom u dva, a ni išta drugo. Samo sunce i pauza.
Ponedjeljak, 4. travnja
Dan je počeo pjesmom Davida Bowiea na radiju, a s obzirom na to da sam znala da me čeka cjelodnevno bavljenje administracijom, papirima, tablicama i svime onime što je potrebno za predaju natječajne dokumentacije, moram priznati da me to jako razveselilo.
Sve je otišlo toliko daleko da je News Bar, satirički portal, danas objavio u potpunosti istinitu vijest. Naime, opljačkano je sjedište MUP-a. Policiji je ukradeno 280.000 eura i zlato.
Ideja za večer bila je popiti neko pivo ili nešto takvo u gradu s ljudima koji me vesele. Ispostavilo se da ne može biti tako jednostavno. U Kinu Europa odjednom se pojavila cijela hrpa ljudi zainteresirana za istinu o Jasenovcu prema viziji Jakova Sedlara.
Među zainteresiranima pojavio se i biskup Košić, Josip Jurčević, Branko Borković, ali i ministar koji je na toj poziciji ostao najkraće u hrvatskoj povijesti – Mijo Crnoja. Napetost među njima odavala je dojam da se čeka još netko, a logika je nalagala da je to ni više ni manje nego ministar kulture, Zlatko Hasanbegović. U konačnici se i on pojavio, a onda smo porazgovarali.
Prilika je to koja se ne propušta. Ovdje izdvajam njegov komentar na događaj opisan u subotu – ministar, naime, ne osjeća nikakvu odgovornost prema tekstovima koje je pisao, a gdje naziva ustaše "mučenicima, herojima i šehidima", štoviše, misli da su tekstovi Ante Tomića puno utjecajniji, a za njegove se ne bi ni znalo da ih "mediji nisu otkrili". Tvrdi i da je "zabluda" da su mediji povezani s Ministarstvom kulture.
Utorak, 5. travnja
Nakon objave intervjua s ministrom Hasanbegovićem, cijeli dan su pristizale neke reakcije. Moram priznati da je to ono što mi je najviše obilježilo današnji dan.
Filozofski fakultet u Zagrebu mogao bi uskoro potpisati suradnju s Katoličko bogoslovnim fakultetom. Takva bi suradnja sasvim sigurno donijela jednima više štete, a drugima više koristi. Prodekanica koja se tome usprotivila na javnoj tribini održanoj u poznatoj dvorani D7 više nije prodekanica.
Dekan Previšić toliko je siguran u samoga sebe i u to da nam se svima, zajedno sa (sada već bivšom) prodekanicom Galić može rugati u facu da je za Jutarnji list izjavio da je prodekanica smijenjana jer je u svojemu kabinetu preglasno puštala glazbu.
Poskupljuje dopunsko zdravstveno osiguranje, malo za početak, a kasnije tko zna.
Uporno sami sebi govorimo da nas ništa više ne može iznenaditi, a iznenađeni smo svakog dana. U ovome trenutku zaista nije moguće procijeniti kolika količina uništenja će im biti dovoljna, hoće li ijedna.
Srijeda, 6. travnja
Toplo je. Zagreb se polako zeleni, a s time počinje i moje omiljeno doba godine u ovome gradu. Nije to neka lažna utjeha jer je s tim zaista lakše. Barem meni.
Danas je na Filozofskom fakultetu nakon nekoliko godina ponovno organiziran plenum. Preko 800 ljudi okupilo se i na kraju višesatne rasprave glasalo protiv klerikalizacije obrazovanja. Ovih dana spominje se i ponovna mogućnost blokade. Otužna je vijest da je većina Odsjeka pri fakultetu glasala za pripojenje. Otužna, ali i očekivana.
Na tribini koju je organizirala incijativa Kulturnjaci 2016. pričalo se o relativizaciji ustaštva i sveprisutnom izjednačavanju totalitarizama s ciljem opravdavanja endehazije. Posebno je simpatično zaključeno kako produkcija i uporna reciklaža laži u našem društvu prolazi bez pretjerano velike osude ili propitivanja, a Jakovina je, krajnje ironično, objasnio da je to zato što "ako si veliki Hrvat" ono što kažeš "nije laž".
Četvrtak, 7. travnja
Vjerovali ili ne ključni argument filma "Jasenovac – istina", ispostavilo se, lažan je. Lovro Krnić za Lupigu otkrio je kako je Jakov Sedlar, doslovce, izmislio naslovnicu Vjesnika. Film je najvaljivan kao "dokumentarni film koji će promijeniti povijest" i, eto, obećano – ispunjeno.
Ministar zdravlja Dario Nakić koji ovih dana najavljuje poskupljenje dopunskog zdravstvenog osiguranja i slične poteze u smjeru privatizacije zdravstva morao je, jadan, s obzirom na nekoordiniranost Vlade, sam provaliti nešto za što se nada da će skrenuti pozornost s toga pa je tako najavio – porez na slatkiše.
Večernje opuštanje izgledalo je tako da s Mateom pričam o tome tko je u hrvatskoj politici koji slatkiš – odredili smo tko je ona užasna "šok žvaka" popularna u Splitu prije 15-ak godina, tko je suha napolitanka koja te zavara kad si u gostima, izgleda dobro, a onda... katastrofa, tko je ona prevara od Slatke tajne i slično.
Petak, 8. travnja
Suočen s tekstom koji je jučer objavila Lupiga, o fabriciranju dokaza za opravdanje svojih teza, Jakov Sedlar u razgovoru s Anom Benačić za N1 rekao je, između ostalog, kako "nije čitao ispod naslova", ali i da je materijal korišten u filmu dobio od "lopova iz Beograda".
Zatvara se izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu, one zarobljene tamo u ovome trenutku preselit će u Porin i Ježevo. Uvjeti za život u tim prostorima bit će minimalni.
Još je jučer predsjednik Turske zaprijetio kako neće provesti svoj dogovor sa Europskom unijom ukoliko ona ne ispuni obećanja – financijska pomoć od šest milijardi eura i ukidanje viza za Turke i Turkinje do lipnja. Čista trgovina ljudima. Za čije sudbine gotovo nikoga nije briga. Za čije sudbine nitko u europskoj kuli sagrađenoj velikim dijelom na njihovoj patnji i eksploataciji nitko ne želi preuzeti odgovornost.
Ako su ikada i znali, ljudi su danas zaboravili biti ljudi. Ja ne znam zbog čega, ali iz nekog razloga, unatoč svemu vjerujem da se može, da možemo bolje.
Koliko god ponekad maštam da nas sve zajedno izbriše nekakav velik meteorit, ja iskreno vjerujem da je moguće drugačije. Pravednije, slobodnije, solidarnije.
