(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Amila Hrustić Batovanja je idejna kreatorica i koautorica knjige #ŽeneBiH, ilustrirane knjige o izuzetnim ženama BiH. Vjeruje u snagu umjetnosti i revolta. Magistrica je produkt dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Perfekcionistkinja, na oca. Feministkinja i zagovornica ženske solidarnosti. Art direktorica sklona idejama sa emocijom. Neumorno radoznala. Ljubiteljica životinja i zime. Koautorica pješačkog mosta Festina lente u Sarajevu. Posljednje četiri godine živi u Pragu i čeka vikend da se naspava.
Subota, 9.3.
Sinoć sam u Umjetničkoj galeriji BiH prisustvovala promociji knjige #ŽeneBiH i izložbi ilustracija iz knjige na kojoj sam u posljednjih godinu dana radila sa prijateljicama Mashom i Hatidžom. Doručkujem, gledam fotografije sa izložbe i vidim mnoge drage ljude koje u gužvi sinoć nisam uspjela sresti i pozdraviti, te neke od suvremenica iz knjige poput Feride Duraković, Zilke Spahić Šiljak, Vildane Selimbegović… Konačno sam imala priliku upoznati Nadu Ler Sofronić, koja je bila oduševljena svojom ilustracijom na izložbi, kao i cjelokupnom idejom. To ću pamtiti kao jedan od najljepših trenutaka večeri.
Dobile smo odlične reakcije na izložbu i knjigu, i danas sam posebno sretna i ponosna na zajednicu koja se okupila oko #ŽeneBiH. Ponosna sam i na Mashu i Hatidžu; na naše porodice koje su nas jako malo viđale tokom proteklih godinu dana i pružale nam ogromnu podršku; na ilustratorice koje su učestvovale u kreiranju ove knjige; na naše suvremenice iz knjige; na ljude koji su nas podržali tokom crowdfunding kampanje za izdavanje knjige; na Britansku ambasadu koja je odlučila biti naš partner u organizaciji izložbe na roditelje koji su doveli dječicu na izložbu; kao i na način na koji smo svi zajedno obilježili 8. mart.
Pakiram kofer. Otac i ja odlazimo kod Hatidže, brzo pijemo kafu i odlazimo na aerodrom jer se već danas vraćam u Prag. Na aerodromu se susrećem sa Mashom, koja mi donosi komad tople zeljanice koju joj je mama napravila. Zajedno polijećemo prema Beču, gdje provodimo nekoliko sati na aerodromu. Jedem zeljanicu na gateu, i odgovaramo na poruke, upite i komentare na profilima #ŽeneBiH na društvenim mrežama i mailu. I dalje pristižu odlične reakcije i fotografije sa izložbe.
U Pragu me dočekuje kiša, ali i sreća na osam nogica - moji psi. Preuzimam ih iz hotela, odlazim kući, pravim kafu, uključujem veš mašinu i montiram video sa jučerašnje izložbe do kasno u noć. Pomišljam na onu dobro poznatu: Ženin posao nikada nije završen. (A woman's work is never done.)
Nedjelja, 10.3.
Sinoć sam po povratku pronašla časopis "Talas" u poštanskom sandučiću, koji mi je Boris Maksimović poslao. U jednom od tekstova čitam kako su kreativne osobe vrlo često radoznale i često ih njihovo oduševljenje različitim iskustvima čini djetinjastim u očima drugih, iako se radi o odraslim ljudima.
Masha dolazi kod mene i donosi neke stvari iz Sarajeva. Igra se sa psima, a ja privodim kraju video. Među snimcima vidim zabilježen i trenutak kada sam razgovarala sa mojim bivšim profesorom crtanja sa Akademije likovnih umjetnosti Asimom Đelilovićem, koji je pohvalno komentirao ilustracije iz knjige, i samu sebe, kako se kontrolišem da ne skočim od sreće zbog njegovog komentara, tu na snimku, a i sada dok montiram.
U bh. vijestima talog društva strikes again - četničko okupljanje u Višegradu i zazivanje krvave Drine. Ovo su trenuci kada bih isključila internet ostatku svijeta, od sramote da se ne pročuje kako se fašizam glorificira u BiH na očevid javnosti.
Vjetar jako duva i nanio je gomilu smeća i lišća ispred zgrade. Na češkim portalima piše da jačina vjetra doseže 125 km/h i da se ne preporučuje izlazak vani.
Ponedjeljak, 11.3.
Mart je mjesec kada pripremam sve papire za plaćanje poreza, penzionog i zdravstvenog osiguranja, što za mene predstavlja noćnu moru, jer mi se čini da mi uvijek za nešto nedostaje još neki papir, neka češka verzija kopije CIPS-ove prijave mjesta boravka, ne starije od tri mjeseca. Bosanska trauma.
Sa kolegama odlazim na pauzu za ručak, jedemo hačapuri i supu od paradajza u gruzijskom bistrou. Razgovaramo o izložbi #ŽeneBiH u Sarajevu i o tome šta se dešavalo na poslu dok sam bila u Sarajevu.
Vraćam se ranije sa pauze, kako bih na društvenim mrežama objavila prodajna mjesta za knjigu u Sarajevu i Banjaluci, i poslala mailove svima koji su poslali upite za knjigu.
Na mobitelu mi se prikazuje notifikacija koja kaže da je član Predsjedništva Željko Komšić predložio spisateljicu Martinu Mlinarević za ambasadoricu BiH u Češkoj, gdje je pitanje ambasadora, odnosno ambasadorice neriješeno već četiri godine. Čitam komentare na internetu: “Slikala se polugola, a sad bi u diplomatiju? Ustašinca! Šta, sad svi zaboravljamo da je bila kolumnistica Poskoka? Ona je naša heroina, žena lavica! Ko je ona? Kako piše protiv Hrvata, mogla bi ostati i bez druge sise! Prvi pametan Komšićev potez! Drolja prodana balijska!...”
Izlazim sa psima u šetnju. Ispred nas dječak na električnom romobilu pada na glavu, a njegova dva prijatelja ga snimaju mobitelom i ismijavaju zbog nespretnosti u manevrisanju romobilom. U pošti preuzimam pošiljke, kupujem toplo pecivo, tofu paštetu i paradajz i večer provodim odgovarajući na mailove za #ŽeneBiH i upite za prodajna mjesta.
Utorak, 12.3.
Cijeli dan pripremam storyboarde za Czech tourism - Brno, Karlovy Vary, Hradec Králové i mnogo, mnogo dvoraca… Radujem se snimanju ovih reklama i što ću posjetiti sve ove lokacije. Na putu do posla sam uspjela preslušati nekoliko novih izdanja na Spotifyu. Ništa mi se nije svidjelo. Možda malo nova stvar od Black Keysa, ali nije ništa bogzna.
Ulazim u neki granap da kupim vodu. Na kasi vidim nešto što izgleda kao paketić trave. Tako je i brendiran - kao trava. Čak i miriše kao trava - nije mi bilo mrsko da pomirišem. Na vratima je svijetleća reklama “Weed shop”. Iza mene na kasi red Britanaca, svaki u korpi nosi nešto što je nazvano češki apsint, šta god to bilo. Fascinirana sam kakav sve tourist trap “popuše” turisti u ovom gradu.
Srijeda, 13.3.
Dan mi je započeo tako što sam u ruksak stavila tetrapak sojinog mlijeka od vanilije, za koje sam shvatila da je otvoreno tek kada sam osjetila da su mi leđa mokra i slipava. Vadim mobitel iz džepa. Mokar je. Na ekranu poruka druga Ondřeja, pita hoćemo li u subotu na koncert.
Sa kolegama i kolegicama odlazim na ručak, naručuju “čevabčiče”, kako kažu Česi, koje im poslužuju sa pomfritom i pita hljebom posutim paprikom. To još nisam vidjela. Ja jedem salatu i slušam kako razgovaraju o tome kako nisu sigurni na koji način postupiti sa svojom djecom koja se ne odvajaju od mobitela i igrica, te kako u nekim školama roditelji insistiraju da se djeci ne oduzima mobitel tokom nastave, kako bi imali mogućnost da ih kontaktiraju u svakom trenutku.
Šef me pita da li planiram ići na neki “konkretan” godišnji, sada kada smo izdale knjigu, jer sam prošlogodišnji godišnji odmor, a dobar dio i ovogodišnjeg, potrošila na rad na knjizi i popratnim aktivnostima za #ŽeneBiH. Ovo me podsjetilo na to kako je zanimljivo to što dosta ljudi misli kako imamo nekoga ko nam u ovome pomaže, priprema sadržaje, planira, dizajnira, prelama, organizira, piše, unosi u tabele, sprema ugovore, nabavlja koverte, kontaktira štamparije, odlazi u poštu, pakira, odgovara na mailove, na poruke na društvenim mrežama, komentare, kako istražuje za nas, ili nam pomaže na bilo koji drugi način.
10:55 navečer, stiže mail:
Draga Masha, draga Amila, draga Hatidža,
Upravo gledam fotke sa izložbe i promocije. Malo je reći da mi se jako, jako dopala i knjiga i izložba i ukupna vanserijska atmosfera te neobične osmomartovske večeri u sarajevskoj Umjetničkoj galeriji.
Udarile ste bogme žestoku šamarčinu trivijalizaciji i banalizaciji Međunarodnog dana žena i udahnule ste Osmom martu nešto od njegovog autentičnog smisla.
Vaš projekat je urađen hrabro, profesionalno i sa puno smisla za istinske liberterske vrijednosti i sa puno empatije prema ženama koje su teškom borbom oblikovale svoje vrijeme, a kojima uvijek prijeti da budu izbrisane iz kolektivne memorije.
Oduševljena sam sadržinom, porukom i posebnom estetikom onoga što ste prezentirale. Bravo drage moje djevojke!
Pozdravlja vas jedna od 50 iz vaše šarene, ljupke i elegantne knjige,
vaša Nada Ler Sofronić
Četvrtak, 14.3.
Iz Umjetničke galerije BiH nam javljaju da postoji interes da se izložba produži. Ova informacija mi je obilježila i uljepšala ovaj dan. Ovo je odličan pokazatelj da želja za ovakvom vrstom znanja zaista postoji u bh. društvu, da ljudi žele otići u galeriju, i gledati i čitati o ovim ženama. Posebno me raduje da škole i roditelji dovode djecu na izložbu i da su djeca jako zainteresirana.
Agencijski sastanak. Razgovaramo o strateškom pozicioniranju firme, o tome kako klijentima trebamo dati ono što im treba, a ne ono što žele, koja je razlika između arogancije i samopouzdanja, te kako graditi povjerenje kod klijenta. Direktor za kraj objavljuje da sam, zajedno sa mojim timom, osvojila new business pitch. Šampanjca, kaže, nema, ali ima pivo.
Čitam "Art Matters" od Neila Gaimana. Šubi ima podvijen rep od jučer i brine me. Nedavno je imala operaciju koljena i još uvijek se ne oslanja u potpunosti na tu šapicu. Moram zvati veterinara.
Petak, 15.3.
Sretan rođendan, Laura! Na današnji dan je 1891. godine rodjena Laura (rođ. Luna Levi) Papo Bohoreta - spisateljica, književnica i prevoditeljica koja se smatra prvom feministkinjom u BiH. Rođena je u siromašnoj jevrejskoj porodici kao prva od sedmero djece. U vrijeme kada je živjela nije postojao feminizam kakvog danas poznajemo, stoga se u kontekstu tog vremena feministički angažman odnosi na buđenje svijesti žena, njihovo osnaživanje, podršku da se školuju i ne bave samo kućanskim poslovima, da se interesiraju za umjetnost, te da razvijaju svoju ličnost. Upravo zahvaljujući obrazovanju, Laura je uspjela sama podići i odgojiti svoje sinove, jer joj je muž bio smješten u psihijatrijsku ustanovu zbog psihičkih poteškoća (najvjerovatnije zbog PTSP-a nakon Prvog svjetskog rata). Sinove su joj ustaše odveli i ubili još na putu prema Jasenovcu - zbog čega je i umrla, shrvana bolom.
Svakog petka kažem da ću za vikend “naspavati” ono što nisam stigla tokom radne sedmice i još mi nije uspjelo. Sutra planiram na koncert, a voljela bih posjetiti i botaničku baštu, ako ne bude padala kiša. Sa prijateljicom Petrom se pokušavam uganjati već neko vrijeme da joj uručim knjige koje je naručila tokom naše crowdfunding kampanje. Puštam "Prettiest Virgin", neka vikend započne.
Facebook Forum