Alen Muhić je imao devet godina kada je saznao da Advija i Muharem nisu njegovi biološki roditelji i da je njegov otac silovao njegovu biološku majku. Dan kada je saznao i sada nosi traumu. A sve je počelo dječjom svađom.

"U kojoj je meni rečeno da sam četničko kopile, da sam nađen pored kontejnera", priča Alen u podcastu Glasom mladih. Nije znao ni šta znače te riječi, ali kaže da ga rječnik i ton glasa dovodi do zaključka da se radi o nečemu lošem.

"Plačući sam išao kući i bacio sam se ocu na ruke i ispričao mu šta sam čuo i šta mi je taj dječak rekao, onda su mi oni tada ispričali čitavu istinu koju nisam razumio dugo godina poslije."

Njegova biološka majka silovana je 1993. godine u Foči, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Foča je mjesto u kojem su se desili neki od najgorih seksualnih zločina zbog kojih je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju seksualno ropstvo proglasio zločinom protiv čovječnosti.

"Foča je tlo na kojem samo može da se vrišti", rekla je nedavno u razgovoru za RSE Midheta Kaloper Oruli, predstavnica Udruženja žrtava rata "Foča 92–95".

"Voljeli bi da se nikada i nigdje u svijetu ne ponovi da na takvom malom tlu budu silovane djevojčice, djevojke i žene od 77 godina."

No, Alenova priča počinje i traje u Goraždu, gradiću tridesetak kilometara dalje. Tu se rodio, tu ga je usvojio domar bolnice Muharem Muhić i njegova supruga Advija. U istoj bolnici gdje je rođen, Alen je upoznao i svoju suprugu. I danas tu radi.

Prisjećajući se dana kada je saznao istinu o svom porijeklu Alen kaže da se od tog momenta nikada nije ni osjećao da je usvojen.

"Mama je rekla koliko god ljudi govorili da mi nisu oni roditelji, oni mene vole", priča Alen i dodaje da su za njega Advija i Muharem njegovi biološki roditelji.

Biološki roditelji

Odrastanje uz roditelje i sestre okružen ljubavlju i iskrenošću, jedna su strana života Alena Muhića. Sa druge je i borba u traženju smisla, pomirenje sa svojim porijeklom i nastojanje da se ne živi u tišini. A šutnja najviše boli, kaže Alen.

"Mi smo morali da šutimo, nismo bili priznavani nikada. Ali, ja sam opet pričao, pa sam se izborio nekako za sebe i kada sam otac tri sina u sretnom braku, zdravstveni sam radnik, radim u urgentnom centru, u bolnici u kojoj sam se rodio, gdje sam ostavljen, u kojoj sam usvojen, gdje radi moj otac posvojitelj Muharem Muhić."

Iako iz poštovanja prema roditeljima nije previše zadirao u prošlost, ipak je želio upoznati biološke roditelje. U dvadeset i prvoj godini je saznao da mu otac živi u Foči, otišao mu je na vrata, a on je sve negirao.

"Iako postoji DNK koji se radio 2006. godine, gdje je potvrđeno da je on moj biološki otac, on to i dan danas negira."

No, Alen kaže da se sa tim pomirio i da je godinama živio sa saznanjem da mu je biološki otac silovao majku, ali da je oslobođen ratne optužbe zbog nedostatka dokaza.

"On je za mene i dalje ratni zločinac i ja sam sa tom pričom završio. Posvetio sam se porodici, posvetio sam se svom privatnom životu, ali posvetio sam se najviše na tome da pomognem ljudima kojima je potrebna pomoći."

Majku, koja živi van BiH, je upoznao 2016. godine nakon promocije filma "Stupica nevidljivog djeteta" koji govori o njegovom životu. Susret, koji je do tada bio njegova najveća životna želja, opisuje kao stres i šok.

"Ja sam na njenom licu, pored svega što mi je ispričala, kroz suze i kroz taj bijes, kroz tu traumu, ti na njenom licu vidiš da je to jednostavno žena koja je dugo i puno patila. Da je to žena koja u jednom momentu se smije, u drugom momentu plače, u jednom momentu bi da me zagrli i u drugom momentu ne želi očima da me vidi."

Danas nije u kontaktu sa biološkom majkom. Ona je udata i ima svoju porodicu, a Alen kaže da je sve nakon susreta počelo da utiče na njega i njegovu porodicu i da ga čini nervoznim.

"Očekivao sam da će to biti mnogo više od upoznavanja, međutim nije to. Opet sam došao u situaciju nade, da se nadam za nešto."

Ipak, dodaje da njegova biološka majka nije zaslužila da bude osuđivana ili da njena djeca nju osuđuju što ga je ostavila u ratu. Stavljao se, pojašnjava, stotinu puta u njenu poziciju i sam ne zna da li bi "smio usvojiti tuđe dijete, a kamoli svoje dijete koje me podsjeća na traumu."

"Nekad mislim da je bolje što me je ostavila, jer sam opet odgajan u porodici koja mi je ponudila ljubav i topao dom."

'Ja sam Alen'

O njegovom životu snimljena su dva filma, a sve ono što je nosio sa sobom, istinu o vlastitom začeću, životnu borbu i traženje smisla, pretočio je u knjigu "Ja sam Alen". Danas svoju priču dijeli kako bi druga djeca, koja dijele njegovu sudbinu, znala da nisu sama. Da nisu nevidljiva. Knjigu je, kaže, odlučio da napiše kao vodič kako pomoći sam sebi, ali i kao svojevrsni priručnik za psihologe.

"Da pomogne psiholozima, da znaju na koju stranu se krećemo, o čemu ne želimo ili ne smijemo da razgovaramo, šta to nas potiskuje, zbog čega se bojimo osuda zajednice i samim tim želim da svako dijete zna da nije samo i želim da svako dijete zna na koji način treba da pomogne samom sebi, jer nama ne može pomoći niko osim sami sebi."

U Bosni i Hercegovini nema podataka o broju djece koja su rođena nakon ratnog silovanja.

Zahvaljujući naporima Alena Muhića, Ajne Jusić i druge djece rođene nakon ratnog silovanja, Bosna i Hercegovina danas ima zakonske okvire koji ih priznaju kao civilne žrtve rata u Federaciji BiH i Brčko distriktu.

"Nažalost, nismo još uvijek u Republici Srpskoj, zato što oni još uvijek negiraju da postoje ta djeca."

Alen dodaje da prema podacima njihovog udruženja "Zaboravljena djeca rata" postoji oko 20.000 djece rođene činom ratnog silovanja. Neki od njih žive u BiH, međutim, i u drugim zemljama poput Crne Gore, SAD, skandinavskim zemljama, pa i Srbiji.

"I neka djeca od njih ne znaju da su nastale iz ovakvog čina ratnog silovanja i da su im majke prošle seksualno nasilje u toku rata u Bosni i Hercegovini."

Jedan glas može pomoći sto ljudi, međutim šutnja ne može pomoći nikome, kaže Alen i dodaje da se o ovome treba govoriti kako bi se dala podrška žrtvama, ali i kako bi se borili protiv stigmatizacije i osude.

"Hiljade žena je silovano u toku, eto sa sve tri strane, dakle, i to je strašno. Strašno što se o tome šuti i što je ova kategorija civilnih žrtava rata već odavno zaboravljena. Pogotovo djeca."

Procjenjuje se da je tokom rata u Bosni i Hercegovini od 20.000 do 50.000 žena preživjelo silovanje.

Rat, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, je razlog zbog kojeg je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju seksualno nasilje priznao kao zločin protiv čovječnosti.