Ibrahim Al-Marashi je profesor moderne arapske istorije na Univerzitetu San Marcos u Kaliforniji. On je godinama proučavao dokumenta iračkog režima koja su američke službe konfiskovale u dva navrata, tokom Zalivskog rata (1991.) i u vrijeme zapadne intervencije u Iraku (2003.godine).
U nastojanju da rekonstruiše labirint iračkih obavještajnih službi koje su nadgledale jedna drugu, Al-Marashi je pored ostalog nailazio i na dopisnice sa standardnim tekstom – zahvalnicom građaninu koji je revnosno obavio svoj posao – doušnika.
O iračkoj obavještajnoj službi, sličnostima i razlikama između Iraka i Sirije razgovarali smo sa Al-Marashijem prilikom njegovog boravka u sjedištu Radija Slobodna Evropa u Pragu.
Al-Marashi: Kada je riječ o tome kako su iračke službe radile monitoring medija, moj utisak je najprije da su ti izvještaji bili veoma detaljni. Svaki članak ili komentar u kojem je spomenut Irak bio je preveden. To je naročito bilo izraženo tokom krize iz 90-ih godina i 2003. godine kada se Irak nalazi u fokusu pažnje svjetskih medija, ali na osnovu svih tih izvještaja može se rići da su mediji bili centralno pitanje iračkih službi sigurnosti, kako zbog vojne prijetnje Iraku, tako i zbog toga što je režim Sadama Huseina želio da bude pobjednik u propagandnom ratu i da pridobije simpatije svjetske javnosti.
Al-Marashi: Praktično je od ranih 70-ih bila bliska saradnja između iračkih službi i KGB-a, da bi se ta saradnja pojačala u kasnim 70-im i ranim 80-im, kada imamo KGB agente prisutne u Iraku u svojstvu konsultanata i savjetnika koji pomažu rekonstrukciju iračkih službi. Tu imamo veoma blisku vezu.
Žilavost sirijskog režima
Al-Marashi: Pored činjenice da u obje zemlje imamo istu političku opciju, i u Siriji i u Iraku prije intervencije, imamo kompleksnu mrežu obavještajnih službi, nadgledanje građana, obje zemlje su kreirale svoje bezbjednosne službe po ugledu na sovjetske službe i uz direknu pomoć KGB-a, i u obje zemlje su lideri pripadnici manjinske grupe, u slučaju Sadamovog režima, na vlasti su bili predstavnici ruralne sunitske manjine, u slučaju Sirije na vlasti je pretežno ruralna Ši'itska grupa avalita kojoj pripda i predsjednik. Najčešće, kada su na vlasti, pripadnici neke manjine se osjećaju nesigurno i za njih su izuzetno važne obavještajne službe pomoću kojih drže vlast.
Al-Marashi: Vidjeli smo da je Asadov režim prilično otporan na pucanje. Nedavno ubistvo bliskih Asadovih saradnika, prije nekoliko sedmica, moglo je biti ta točka pucanja, ali to se nije dogodilo. Izdaja gardijskog generala je mogla biti prekretnica, ali ni prebjeg elitnog oficira sirijske armije nije slomio režim. Izgleda da se ta vlast još dosta čvrsto drži. To je režim koji je izdržao 17 mjeseci oružane pobune. Pobunjenici još uvijek nemaju oslobođenu teritoriju unutar Sirije. U izvjesnom smislu podsjeća na Libiju. Do promjene bi moglo doći ukoliko bi došlo do intervnecije iz zraka, kao u Libiji. Zračni udari bi mogli uzdrmati vlast, ali izgleda da je vlast u Damasku doista žilava.
Al-Marashi: Sadam i otac Bašara Al-Asada su na neki način bili slični. Jer su obojica bili autokrate koji se snažno oslanjaju na tajne službe i pomoću njih ostaju na valsti. Otac Bašara Al-Asada je bio bolji strateg i bolje je koristio razne taktike u čuvanju vlasti u odnosu na Sadama. Hafez Al-Asad je bio dobar igrač šaha. Sadam nije igrao šah. Ali ono što sada vidimo u Siriji, to je da sinu nedostaje smisao za političke strategije koji je imao njegov otac. Bašar Al Asad nije dorastao svom ocu.
Revolt protiv straha i kontrole
Al-Marashi: Ja bih događaje na Bliskom istoku opisao kao revolt protiv emanacije straha. To je i revolt protiv društva apsolutne kontrole. Taj je talas zahvatio arapski svijet više nego neko proljeće, kako je to izgledalo u jednom dosta kratkom periodu. Ako gledamo stvarne događaje, pobuna protiv vlasti koja izaziva strah je pobuna protiv policijske države. To je istovremeno pobuna protiv vlasti koja sve beneficije i sve monetarne olakšice čuva samo za lojalne i režimu bliske građane. Ljudi žele da prilikom zapošljavanja imaju svi jednake šanse. Dosta im je života u durštvu u kojem su stalno pokradeni. Žele pravedniju raspodjelu društvenog dohotka, mogućnost napredovanja po sposobnostima a ne isključivo po tome u kakvoj je porodičnoj vezi pojedinac s predsjednikom ili s nekim iz vladajuće elite.
Al-Marashi: Ironija je u tome što su Egipćanima neophodne sigurnosne službe kojih su se htjeli riješiti. Kratkotrajna prijetnja haosom je uvjerila ljude u važnost bezbjednosti. Nedavni događaji na Sinaju poslali su snažnu poruku. Neke od tih starih službi su aktivirane da zaštite ljude od eksplozija, kidnapovanja i drugih oblika nasilja. U toj situaciji nema pobjedničke solucije. Slično je i u Siriji. Režim upotrebljava neodmjerenu silu, ali u slučaju bilo kakvog terorističkog napada ili infiltracije Al'Kaide, građani se mogu osloniti samo na sigurnosne službe.
U nastojanju da rekonstruiše labirint iračkih obavještajnih službi koje su nadgledale jedna drugu, Al-Marashi je pored ostalog nailazio i na dopisnice sa standardnim tekstom – zahvalnicom građaninu koji je revnosno obavio svoj posao – doušnika.
O iračkoj obavještajnoj službi, sličnostima i razlikama između Iraka i Sirije razgovarali smo sa Al-Marashijem prilikom njegovog boravka u sjedištu Radija Slobodna Evropa u Pragu.
RSE: Vi ste imali priliku da vidite hiljade i hiljade iračkih dokumenata i da stvorite neku sliku o iračkoj obavještajnoj službi. U kojoj mjeri je ta služba bila uspješna u interpretaciji stranih medija i procjeni opasnosti za tadašnji režim?
Al-Marashi: Kada je riječ o tome kako su iračke službe radile monitoring medija, moj utisak je najprije da su ti izvještaji bili veoma detaljni. Svaki članak ili komentar u kojem je spomenut Irak bio je preveden. To je naročito bilo izraženo tokom krize iz 90-ih godina i 2003. godine kada se Irak nalazi u fokusu pažnje svjetskih medija, ali na osnovu svih tih izvještaja može se rići da su mediji bili centralno pitanje iračkih službi sigurnosti, kako zbog vojne prijetnje Iraku, tako i zbog toga što je režim Sadama Huseina želio da bude pobjednik u propagandnom ratu i da pridobije simpatije svjetske javnosti.
RSE: U kojoj mjeri je iračka obavještajna služba bila pod utjecajem sovjetskog KGB-a?
Al-Marashi: Praktično je od ranih 70-ih bila bliska saradnja između iračkih službi i KGB-a, da bi se ta saradnja pojačala u kasnim 70-im i ranim 80-im, kada imamo KGB agente prisutne u Iraku u svojstvu konsultanata i savjetnika koji pomažu rekonstrukciju iračkih službi. Tu imamo veoma blisku vezu.
Žilavost sirijskog režima
RSE: Pored toga što je u Siriji vodeća politička snaga Baath partija, koja je bila na vlasti i u Iraku, šta su druge sličnosti između ove dvije zemlje?
Al-Marashi: Pored činjenice da u obje zemlje imamo istu političku opciju, i u Siriji i u Iraku prije intervencije, imamo kompleksnu mrežu obavještajnih službi, nadgledanje građana, obje zemlje su kreirale svoje bezbjednosne službe po ugledu na sovjetske službe i uz direknu pomoć KGB-a, i u obje zemlje su lideri pripadnici manjinske grupe, u slučaju Sadamovog režima, na vlasti su bili predstavnici ruralne sunitske manjine, u slučaju Sirije na vlasti je pretežno ruralna Ši'itska grupa avalita kojoj pripda i predsjednik. Najčešće, kada su na vlasti, pripadnici neke manjine se osjećaju nesigurno i za njih su izuzetno važne obavještajne službe pomoću kojih drže vlast.
RSE: Najviši zvaničnik vlade u Damasku koji je do sada prebjegao na stranu pobunjenika je premijer Rijad Hidžab.Svakodnevno smo svjedoci prebjega te vrste. Šta je po vašem mišljenju točka pucanja režima?
Do promjene bi moglo doći ukoliko bi došlo do intervencije iz zraka, kao u Libiji.
RSE: Možete li u tom kontekstu napraviti poređenje Asada i Sadama Huseina?
Al-Marashi: Sadam i otac Bašara Al-Asada su na neki način bili slični. Jer su obojica bili autokrate koji se snažno oslanjaju na tajne službe i pomoću njih ostaju na valsti. Otac Bašara Al-Asada je bio bolji strateg i bolje je koristio razne taktike u čuvanju vlasti u odnosu na Sadama. Hafez Al-Asad je bio dobar igrač šaha. Sadam nije igrao šah. Ali ono što sada vidimo u Siriji, to je da sinu nedostaje smisao za političke strategije koji je imao njegov otac. Bašar Al Asad nije dorastao svom ocu.
Revolt protiv straha i kontrole
RSE: Turbulentni događaji u Egiptu dobili su dosta romantično ime – 'Arapsko proljeće'. Imajući u vidu političku scenu i nove pejzaže u arapskom svijetu, kako biste opisali sadašnje bliskoistočne izazove i šta je to novo što mogu donijeti promjene?
Al-Marashi: Ja bih događaje na Bliskom istoku opisao kao revolt protiv emanacije straha. To je i revolt protiv društva apsolutne kontrole. Taj je talas zahvatio arapski svijet više nego neko proljeće, kako je to izgledalo u jednom dosta kratkom periodu. Ako gledamo stvarne događaje, pobuna protiv vlasti koja izaziva strah je pobuna protiv policijske države. To je istovremeno pobuna protiv vlasti koja sve beneficije i sve monetarne olakšice čuva samo za lojalne i režimu bliske građane. Ljudi žele da prilikom zapošljavanja imaju svi jednake šanse. Dosta im je života u durštvu u kojem su stalno pokradeni. Žele pravedniju raspodjelu društvenog dohotka, mogućnost napredovanja po sposobnostima a ne isključivo po tome u kakvoj je porodičnoj vezi pojedinac s predsjednikom ili s nekim iz vladajuće elite.
RSE: U Egiptu je jedan od glavnih problema bila upravo tajna služba, ali izgleda da njena kičma nije slomljena ni nakon promjena u vrhu vlasti?
Al-Marashi: Ironija je u tome što su Egipćanima neophodne sigurnosne službe kojih su se htjeli riješiti. Kratkotrajna prijetnja haosom je uvjerila ljude u važnost bezbjednosti. Nedavni događaji na Sinaju poslali su snažnu poruku. Neke od tih starih službi su aktivirane da zaštite ljude od eksplozija, kidnapovanja i drugih oblika nasilja. U toj situaciji nema pobjedničke solucije. Slično je i u Siriji. Režim upotrebljava neodmjerenu silu, ali u slučaju bilo kakvog terorističkog napada ili infiltracije Al'Kaide, građani se mogu osloniti samo na sigurnosne službe.