Jedva se dižem iz kreveta i vrtim jučerašnji film. Imala sam dug dan koji je započeo konferencijom GONG-a i Središnjeg državnog ureda za upravu povodom Međunarodnog dana prava na pristup informacijama. I politika i struka i javnost napokon se slažu da je Zakon o pravu na pristup informacijama potrebno poboljšati uvođenjem instituta povjerenika za informacije, testom javnog interesa i testom razmjernosti. I to već početkom sljedeće godine. Jučer je i 22 GONG-vih promatrača otputovalo za Ukrajinu na promatranje parlamentarnih izbora u sklopu misije ENEMO-a (European Network of Election Monitoring Organizations).
Potom smo u popodnevnim satima imali Skupštinu GONG-a pa tulum, i na oba događaja bilo je lijepo vidjeti niz dragih ljudi. Oprostili smo se od Igora, dugogodišnjeg suradnika koji nakon 7 i pol godina rada u GONG-u, odlazi na novi posao. Igore, sretno!
Napokon se dižem iz kreveta i pakiram za Istru. Usput stajem u Metrou u nadi da ću pronaći sake ili bilo što, što ima veze s Japanom, a što sam bezuspješno tražila čitav tjedan po Zagrebu. Jedino što nalazim jest španjolsko vino, a koje se pije uz sushi.
Stižem u Istru, u svoj Sv. Petar u Šumi, odmah se spremam za vjenčanje i u 19 sati dolazim u Savičentu na svadbenu večeru Silvije i Davora. Dragi moji, želim vam jako puno sreće i inspiracije u zajedničkom životu! Silvija, nadam se da ćemo ti, Sandra, Ana i ja imati još mnogo trenutaka kad ćemo se smijati, onako da nas boli trbuh od smijeha!
Doma se vraćam u 5 ujutro i prije ulaska u kuću, po običaju gledam nebo osuto zvijezdama i mjesec koji je tek počeo izlaziti iz svoje pune faze. Tako nešto ne vidim s balkona na Trešnjevci. I slušam ptice, zrikavce… Nadam se da u ulici neće u skoro vrijeme popraviti rasvjetu.
Nedjelja, 30. rujna
Pijem jutarnju, bolje rečeno, ranopopodnevnu kavu sa mamom i tetom Marijom. Uživam u sjedenju na terasi i neobaveznom čavrljanju. Čim dođem u Istru, zaboravim na posao, medije, izbore, zakone, i sve mi izgleda daleko i mnogo manje značajno. Dan je perfektan, ali odlučujem da ipak neću do plaže i produljujem uživanje na terasi u obiteljskom okruženju. Predvečer odlazim u Pazin kod Bojana, našeg omiljenog konobara u omiljenom kafiću, koji nakon 7 godina mijenja posao i tim povodom sprema japansku večeru. Stol prepun sushija, lososa, raznih umaka, u konobi nas 15-ak, od 18 do 45 godina. Zato volim Pazin jer se u društvima miješaju generacije i mnoga društva postoje na osnovu interesa, a ne godina. To je jako zdravo za sve generacije.
Večera je ispala odlična iako je Bobo prvi put u životu radio sushi. Živio Internet.
Usput se dogovaramo o snimanju pljukanci-westerna za sljedeći vikend. Pljukanci je vrsta tjestenine u Istri i pljukanci western su lokalna parodija na špageti western. Naime, Bojan, Drago, Kes i ja uža smo produkcijska ekipa koja iza sebe ima snimljenu Pazinsku žajfaricu (žajfa znaci sapun, dakle, Pazinsku sapunicu). Sljedeći nam je poduhvat Pazinski SF film. Lokalna spika, ali se pritom jako zabavljamo. Kako je na večeri bio dio šire ekipe bivših/budućih glumaca, najavljujemo snimanje i dijelimo poslove.
Stiže mi poruka od Tonija iz Ukrajine s biračkog mjesta. Jada se na sporost biračkog odbora i misli da neće završiti do 3 ujutro. Ha, ha, poznato mi je, ja sam tamo na izborima 2004. godine na biračkom mjestu bila do 6 ujutro. Po povratku kući ponovo gledam nebo. Bojanu želim puno sreće na novom radnom mjestu. Malo je ljudi koji odlično rade svoj posao, a on je jedan od njih.
Ponedjeljak, 1. listopada
Putujem za Zagreb. Od Pazina do tunela Učke divim se prirodi. Još je sve zeleno, jesen je tek malo načela i prošarala s tek malo crvene boje. Preslušavam najnoviji album svog omiljenog benda Gogol Bordella i što ga više slušam, to mi je bolji.
Na putu do ureda zove me Gordan i pita hoću li doći ispred Ministarstva obrane. Zelena akcija i Centar za mirovne studije organiziraju prosvjed protiv NATO vježbi prosvjedom "Party on the beach" na koji treba doći odjeven kao za na plažu. „Turizam, a ne militarizam.“ Ne volim militarizam, a sve manje i turizam. Na žalost, ne stignem im se pridružiti.
U uredu boravim gotovo do 21 sat. Rješavam hrpu stvari vezano za našu kampanju povodom predstojećih parlamentarnih izbora. Navečer me zove Ratko koji je upravo stigao u Pazin na tjedan dana. Ratko je moj dragi dugogodišnji prijatelj iz Beograda koji već nekoliko godina radi u Liberiji. I volio bi doći živjeti u Istru pa sad istražuje terene. Družit ćemo se sljedeći vikend.
Utorak, 2. listopada
Putujem za Varšavu na Human Dimension Implementation Meeting koji svake godine organizira Ured za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a. Iako sastanak na kojem se okupljaju sve države članice i predstavnici mnogih međunarodnih organizacija, ali i nevladinih organizacija, traje 2 tjedna, ja ću biti samo u srijedu na djelu u kojem se raspravlja o izborima. Nakon što sam se smjestila u hotel, odlazim u shoping centar u blizini hotela. Napokon ću u jedno popodne obaviti jesensko/zimski shoping za što u Zagrebu nemam ni vremena, ni volje.
Srijeda, 3. listopada
Ulazim u salu i prijavljujem se na speakers' list, bit ću tek 30-ta. Usput se upoznajem s članovima hrvatske delegacije i sjedam blizu njih. Kad se primakao moj red, sjedam na mjesto predviđeno za nevladine organizacije. Govorim o napretku izbornog procesa u Republici Hrvatskoj, novim zakonima, suradnji s državnim institucijama. No, spominjem i probleme i kršenja zakona koja su se događala na proteklim predsjedničkim izborima u BiH, a koja do dan danas nisu istražena unatoč kaznenoj prijavi koju smo podigli. Povjerenje građana u izborni proces izvan Hrvatske vrlo je nisko, što nije dobro. Pozivam OESS/ODIHR da pošalje promatrače na biračka mjesta u BiH i Srbiju. Svojom bi prisutnošću spriječili moguće nepravilnosti, pomogli izvještavanju o tijeku izbornog dana, ali i podigli povjerenje javnosti u izborni proces izvan granica Hrvatske.
Navečer u hotelu na BBC-u gledam dokumentarni film o Zimbabveu. Poznajem nekoliko aktivista jedne nevladine organizacije koje sam trenirala prošle godine u Južnoafričkoj Republici. Zimbabve polako umire i to doslovno. Gledam dječicu, mahom zaraženu HIV-om, gladnu i bez lijekova, mnoge bez roditelja, kako plaču, potpuno nesvjesni što se oko njih zbiva. Gledam učiteljicu koja se prostituira kako bi imala za hranu svojoj djeci. U jednom dijelu svijeta modne revije i psihijatri za kućne ljubimce, u drugom dijelu svijeta obrazovana majka postaje prostituka za malo čiste vode…
Zašto ljudski životi vrijede nejednako u Harareu, Vukovaru, Briselu, Bagdadu, Vašingtonu…? To se u Hrvatskoj ovih dana pitaju mnogi nakon sramotnih haških presuda.
Četvrtak, 4. listopada
Posljednja šetnja Varšavom. U Zagreb slijećem oko pola sedam navečer. Zdravo Zagreb, zdravo Hrvatska! Uvijek isti osjećaj sreće povratka kući.
Petak, 5. listopada
Dolazim u ured, dijelim kolegama poljske šljive u čokoladi, na brzinu rješavam samo najhitnije mailove. Saznajem da nam je sljedeća sjednica Programskog vijeća HRT-a zakazana za 15. listopada. GONG-ove radionice po srednjim školama „Prvi put biram“ naveliko se provode, regionalni uredi nazivaju stare promatrače i prikupljaju prijave novih, regionalni uredi šalju izvještaje s „Građanskih sati“, suradnja GONG-a i Središnjeg državnog ureda za upravu na edukacijama o pravu na pristup informacijama se nastavlja, koalicija udruga u kojoj je i GONG ponovo reagira protiv Prijedloga zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć i tako dalje… Stvarno radimo mnogo i predano, previše mailova, mnogo aktivnosti, svaka čast ljudi!
Da nije bilo Varšave, danas bih bila u Rijeci na Danu akcije, projektu našeg regionalnog ureda u Rijeci. Dan akcije je dan kada stotinjak riječkih srednjoškolaca „preuzima“ prostorije Grada Rijeke i u desetak radnih grupa kreira projekt na zadanu temu. Nakon toga izglasavaju najbolji projekt, ponekad i lobiranjem, stvaranjem koalicija i dogovaranjem, a pobjednički projekt dobiva 10.000 kuna od Grada Rijeke kako bi se i realizirao. Na ovaj se način mladi educiraju o funkcioniranju lokalne samouprave i potiče ih se na društveni angažman. Bez suradnje s Gradom tako nešto ne bi bilo moguće, a Grad Rijeka po mnogo čemu prednjači. Nadamo se da će se uskoro Dan akcije dogoditi i u drugim gradovima, o čemu upravo pregovaramo.
