RSE: Već više od 20 godina zimujemo ovaj praznik kulture, pa je možda najbolje ovaj razgovor započeti pitanjem – po čemu se to ova „Zima“ razlikuje od prethodne ili prethodnih?
Spahić: Razlikuje se po tome što je ovo sjećanje na 1968. godinu. Iskoristili smo 1968. godinu iz prošlog stoljeća i 2008. godinu ovog stoljeća da povežemo ta dva događaja koja će se – ja se nadam – pamtiti i 6808. godine. Riječ je o priči koja će biti možda više aktualna u nekom drugom, kosmičkom razmjeru, o barikadama koje se stalno postavljaju pred čovjeka, pred njegove zajednice, pred društva, a sve više i pred samu planetu koja se suočila sa klimatskim problemima i opstankom cijelog živog svijeta. Tako da vjerujem da je ovo važan događaj vezan za pitanja koja su postavili studenti, intelektualci, građani i radnici 1968. godine, od Berklija do Pariza, od Berlina do Praga, a koji su zapravo, na različite načine i u različitim kontekstima, postavili pitanje zapravo koncepcije života u tom prostoru. Ja mislim da Evropa danas zapravo ima jednu dobru priliku da u Sarajevu razgovara na temu 1968. godina i na temu gradnje „novog vrlog svijeta“. To smo eto započeli kao proces koji će trajati 43 naredna dana, sve do susreta evropskih i svjetskih ekoloških festivala, koji su željeli da u Sarajevu predstave pobjednike 2006. i 2007. godine na njihovim međunarodnim smotrama posvećenim zaštiti čovjekovih prava i okoline.
RSE: Ja sam pomislio kako se radi o prostom referiranju na to revolucionarno doba, da se iskoristi okrugla godišnjica.
Spahić: Ne, uopće se ne radi o okrugloj godišnjici, već povezanosti. Na primjer pitanja segregacije u obrazovanju u Bosni i Hercegovini danas, sa školom s jednim krovom i sa dva svijeta, prijepodnevnog i popodnevnog, koji se ne dodiru, osim što prolaze kroz ista vrata, s pitanjem Martina Lutera Kinga i drugih. To su uvijek otvorena pitanja na koja treba dati odgovore. Ko zna šta će 6808. godine biti problem, problem nekakvih intergalaktičkih komunikacija ili nekih drugih barijera koje ćemo tada otkriti u sebi ili oko sebe.
RSE: Film se preko ove teme pojavio na velika vrata na „Sarajevskoj zimi“.
Spahić: Pripremljeno je 80 filmskih projekcija. Već je prikazivan film koji prikazuje događaje u Sarajevu u bivšoj Jugoslaviji 1968. godine, a koji smo radili u koprodukciji sa Federalnom televizijom. Vidjeli smo film „Umrijeti u tridesetoj“ Romaina Goupila. Vidjeli smo film „1968 – Tako smo voljeli revoluciju“ Daniela Cohn Bendita, učesnika demonstracija na Sorboni 1968. Na Televiziji BiH ćemo vidjeti četiri epizode, po prvi put prikazane u ovoj regiji, koje se tiču pitanja 1968. godine, terorizma, demokracije i solidarnosti. Mislim da je oko 80 filmskih ostvarenja koje ćemo vidjeti zaista jedan veliki i prirodni povratak na ono što je festival konstituirao. Zaboravlja se da je festival zapravo bio osnivač prvog svjetskog festivala dokumentarnih filmova. Zatim da smo imali cijelu evropsku i svjetsku kinematografsku scenu decenijima na „Sarajevskoj zimi“. Ovo je 25. godina i nema značajnije kinematografije, od američke, francuske, švedske, belgijske, egipatske, iranske, indijske, italijanske, koju mi nismo prikazali. Ove godine nas čeka veliki ciklus Bergmanovih filmova i japanskih filmova koji su specijalni izbor naših selektora za ovu sezonu.
RSE: Osim filmova, šta bi to, prema mišljenju prvog čovjeka festivala, bili njegovi vrhovi?
Spahić: Prije rata nismo imali priliku da vidimo sjajne predstave iz Istanbula, Atelje 212, Jugoslovensko dramsko pozorište, izvanredno ljubljansko Gledališče, predstave iz Češke, da vidimo scenu koja je preporodila scenski prostor – Kibbutz Company iz Izraela…. Tih 200 stranica kataloga ovogodišnje „Sarajevske zime“ nije jednostavno ni pročitati, a kamoli pratiti iz dana u dan desetak programa koliko će biti dnevno.
RSE: Hajde da pokušamo sumirati brojke.
Spahić: Na „Sarajevskoj zimi“ ćemo imati 201 program, s preko 1.500 učesnika. O tome smo informirali u svim medijima, a TV BiH radi televizijski prijenos. Kako se društvo više normalizira, a država više komplikuje, tako i interes za kulturu postaje sve jači. Nekako se, čini mi se, u zemlji Bosni i Hercegovini stvara jedna društvena klima zbog koje sam ja predložio da konačno i mi dobijemo nacionalni praznik kulture – 7. februar.
RSE: Bez obzira na neke nesporazume, na neke Nevjerne Tome, koji evo već četvrt stoljeća sumnjičavo klimaju glavom, moram reći da se zaista radi o impresivnom kulturnom, i ne samo kulturnom projektu. Ali, čini mi se, nerazmjerno malim ulaganjima onoga što se zove država.
Spahić: Organizujemo tridesetak izložbi, i to vrhunskog kvaliteta. Organizujemo dvadesetak vrhunskih pozorišnih predstava i gostovanja. Ove godine imamo četiri teatarske premijere: Slobodan Unkovski sa „Ujka Vanjom“ iz Makeodnije, Brechtova “Malograđanska svadba“ u režiji Jovice Pavića, Aleš Kurt radi „Muholovca“, a Selma Spahić „Nevene“ u SARTR-u. Tako da ja mislim da se uopće ne radi o ulaganju, nego da se radi o jednom otporu koji je nerazuman. Nadam se da će se stvari razriješiti na drugoj ravni, jer je interes publike, medija, umjetnika nesporan. Ovo je festival koji je sa festivalima Berlina, Rima, Edinburga i Avignona potpisao deklaraciju o interkulturnom dijalogu. Ovo je festival koji će ugostiti praktično cijeli svijet. Trenutno se zahvaljujući ovom festivalu u Sarajevu govore 63 jezika.
RSE: Sve ovo pomalo podsjeća na one najslavnije dane Sarajeva, na Olimpijske igre, koje jesu bile svejugoslovenski projekat, ali se mnogo toga desilo kako se desilo upravo zahvaljujući gostoprimstvu, odricanju i entuzijazmu ovoga grada i ovdašnjih ljudi.
Spahić: Da budemo sasvim fer prema svima koji su u tome učestvovali – to je bio svjetski projekat. Ako se medijske kuće, sportisti, olimpijski komiteti i mnogi drugi podignu da u Sarajevu naprave najbolje olimpijske igre tog doba, to treba poštivati. A danas su se pokrenuli umjetnici, ljudi iz ministarstava kulture mnogih zemalja i mnogi drugi i došli s raznih strana svijeta. Tu su ljudi iz Darfura, tu su ljudi iz Šri Lanke, iz Meksika, Indije, Japana, Brazila…Trebalo bi se shvatiti da je ovo praznik umjetnosti, koji treba čuvati kao najdragocjenije dobro. Bosna je zapravo zemlja utemeljena na kulturi različitosti. Mi smo uvijek imali dobre veze sa svijetom. I kada god postoji način da uključimo cijeli svijet, mi tada imamo smisla za organizaciju i za rad. A čim pređemo na neke lokalne igre, sve se raspada. Mislim da će se poslije svih kriza kroz koje je prošla Bosna i regija, te stvari razjasniti na drugoj osnovi.
