Prisilan rad, prostitucija, trgovina ljudskim organima, tek su neki od oblika izrabljivanja ljudi. Kriminalne organizacije izabiru ovakve «poslove» jer oni ne zahtijevaju ulaganje većeg kapitala, a čovjek se može iskorištavati bezbroj puta. Žrtve koje dolaze iz siromašnog dijela svijeta, u potrazi za boljim životom kriminalcima čak plaćaju naknadu da bi ih se ilegalno transportirale na Zapad. Organizirani kriminal sve češće se prebacuje s trgovine drogom na trgovinu ljudima, jer im to donosi veći profit uz manji rizik. Koliko su zemlje regije uključene u ovu vrstu rabote? Da li su samo tranzitno područje ili prerastaju u sredine iz koje dolaze žrtve? Kako se državne strukture bore protiv ove vrste kriminala?
Povod temi je Konvencija Vijeća Evrope o akciji protiv trgovine ljudima, koja je stupila na snagu 1. veljače. Konvencija bi trebala spriječiti trgovinu, zaštititi ljudska prava žrtava i omogućiti krivično gonjenje počinilaca. Među državama koje su Konvenciju ratificirale od zemalja regije je Hrvatska. U Bosni i Hercegovini će stupiti na snagu 1. svibnja, dok su među zemljama koje je još nisu ratificirale Crna Gora, Srbija, Slovenija, i Makedonija.
U međunarodnoj trgovini ljudima Hrvatska uglavnom tranzitna zemlja
U međunarodnoj trgovini ljudima Hrvatska je uglavnom tranzitna zemlja, ali sve više i zemlja porijekla, pa i krajnja destinacija žrtava tog opakog kriminala. Policijska statistika govori o 69 identificiranih žrtava u posljednjih pet godina, no tamne brojke su daleko veće. Kupuju se ili prodaju većinom mlađe žene u svrhu prostitucije, a tipičnu i stravičnu priču jedne od njih objavio je prije godinu dana i naš radio:
«Bila sam prodana u inozemstvo za novčani iznos od današnjih 3500 eura. Bila sam mlaćena, silovana, prisiljavana, gasili su čikove po meni i rezali me žiletima…»
Kao u najstravičnijim filmovima. Imala je tada samo 19 godina, završila za kuharicu i živjela u okolini Zagreba. Željela je samo bolji posao i život. Upoznala je zgodnog mladića, koji je pričao kako mu brat ima restoran u Italiji, ali da mu je teško naći dobre radnike:
«Ponudio mi je da idem kod njega raditi. Meni je to zvučalo jako uvjerljivo. Imala sam nikakav život od rođenja. Otac mi je bio alkoholičar, majka bolesna. Ja sam u toj ponudi vidjela šansu za bolji život. Međutim, čim sam došla i ušla u njegov stan, tad je to počelo.»
RSE: Šta vam je rekao?
«Rekao mi je da posla nema, odnosno da je čovjek za mene platio hrpu love i da ću da radim posao prostitutke. Dolazi za tri dana po mene i da do tad moram biti pripremljena. Ta tri dana me je tukao i konstantno silovao. Ležala sam u vlastitoj krvi i mokraći svezana za krevet. Doveo je još dva svoja prijatelja da me siluju. Gasili su i čikove po meni i rezali me žiletima.»
Tek nakon šest godina uspjela se iz prostitucije u Italiji vratiti u Hrvatsku. Pomoć su joj pružile nevladine udruge i uključile u program psiholoških tretmana.
Kad smo razgovarale prije godinu dana činilo se da se «izvukla»,no Đurđica Kolarec iz udruge žena žrtava rata «Rosa», kaže da tužna priča sada već tridesetogodišnje žene još traje:
«Nastojali smo je podržati nekih godinu i više. Nalazila je poslove, mijenjala ih. Ali, priči još uvijek nije kraj. Još uvijek se traži i pronalazi. Predugo je bila u tome i to je sad prilično teško.»
Mnoge se, kaže gospođa Kolarec, kao i u ovom slučaju, zbog nedostatka financijske pomoći, ponovo vraćaju «ulici»:
«Mi, nažalost, nemamo financijskih sredstava da bi mogli tim ženama osigurati miran život neko vrijeme, da mogu od nečeg živjeti dok se ne oporave, pa onda u miru tražiti posao. Često ih odbace i najbliži članovi obitelji. Najlakše je nekog proglasiti kurvom i reći – sama si kriva, što si tamo išla.»
Sandra Weber, iz Ravnateljstva policije, ističe da je policija u Hrvatskoj zadnjih pet godina evidentirala 69 žrtava trgovanja ljudima:
«U 2007. godini je identificirano 15 žrtava trgovine ljudima. Od toga su devet državljanke Republike Hrvatske, tri državljanke Srbije, dvije državljanke Bosne i Hercegovine i jedna državljanka Moldavije. Ovih devet državljanki Hrvatske pokazuje da smo i zemlja porijekla žrtava trgovine ljudima.»
Voditeljica programa za suzbijanje trgovanja ljudima međunarodne organizacije za migracije, Lovorka Marinović, potvrđuje da se uz mlađe djevojke na hrvatskom crnom tržištu ljudi uočava i blagi rast trgovanja djecom i osobama muškog spola, koji se prodaju u prisilni rad ili prosjačenje:
«Najstarija žrtva u Republici Hrvatskoj je bio jedan muškarac od 62 godine, invalid, koji je bio iskorištavan za prosjačenje. A najmlađa žrtva trgovine ljudima je bila djevojčica stara tri godine. Znači, raspon je vrlo veliki, u zavisnosti od toga kakva je potražnja na crnom tržištu. Nažalost, i kad govorimo o trgovini ljudima, govorimo o ponudi i potražnji.»
Predsjednik Vladina ureda za ljudska prava, Luka Mađerić, naglašava da je Hrvatska među prvima ratificirala konvenciju Vijeća Europe protiv trgovanja ljudima i svoje zakonodavstvo na tom području u cijelosti uskladila s europskim:
«U Republici Hrvatskoj, žrtvama trgovine ljudima pružamo svu moguću psiho-socijalnu pomoć i skrb. Osiguravamo im i sigurne smještaje, omogućava im se i pohađanje različitih tečaja obrazovanja. U slučaju da su svjedoci u sudskim postupcima, omogućava im se adekvatna pravna zaštita. »
Zaštita je osigurana i žrtvama trgovine ljudima koje nisu hrvatski državljani.
Kriminalistička službenica za praćenje suzbijanja trgovine ljudima, Sandra Weber, kaže da je u protekloj je godini u Hrvatskoj otkriveno devet kaznenih djela trgovanja ljudima i ropstva:
«Od toga je policija otkrila i prijavila nadležnim državnim odvjetništvima 20 počinitelja ovih kaznenih djela. Svi počinitelji su uhićeni i privedeni nadležnim pravosudnim tijelima. Riječ je uglavnom o državljanima Bosne i Hercegovine, državljanima Srbije i državljanima Hrvatske.»
U svim hrvatskim školama i vrtićima, u sklopu preventivnih programa, profesori odnedavno mogu provoditi i program suzbijanja trgovanja ljudima, jer su, naglašava Lovorka Marinović, upravo mladi ljudi, bez perspektive u vlastitoj sredini – najveće žrtve:
«Mnogi od njih bi prihvatili posao u inozemstvu bez razmišljanja, pa čak i na crnoj burzi rada, bez toga da provjere tko su osobe preko kojih odlaze vani.»
BiH tranzitna zemlja, ali i zemlja porijekla žrtava
Bosna i Hercegovina će Konvenciju Vijeća Evrope o borbi protiv trgovine ljudima ratificirati za tri mjeseca. Zbog visokoga siromaštva Bosna je postala sredina porijekla žrtava, a ne samo tranzitna zemlja. Krajem prošle godine javnost je ostala zapanjena, kaže Dženana Karabagović, otkrićem da se u Derventi, gradiću na sjeveru Bosne, u blizini granice sa Hrvatskom, godinama odvijala trgovina ženama, podvođenje prostituciji maloljetnica. Uhapšeno je devet osoba, među kojima i neki ugledni pojedinci, čak direktor jedne srednje škole i uposlenici Centra za socijalni rad. Sve se saznalo kada su djevojčice odlučile progovoriti i potražiti pomoć policije.
«Posle Gorana sam upala Davoru u ruke, a poslije Davora sam upala Senki u ruke i sve tako ukrug. Jedan Gara je radio s njima. Uzme od njih 200-300 eura, a meni da 50 maraka. Nema šta sve nisam preživljavala.»
Samo u 2006. godini u Bosni i Hercegovini je zabilježeno 15 žrtava trgovine ljudima. Za razliku od prethodnih godina, kada su žrtve bile uglavnom djevojke iz Bugarske, Ukrajine i Moldavije, u posljednje vrijeme se najčešće radi o djevojkama iz Bosne i Hercegovine. Nekadašnji noćni barovi, u kojima su djevojke pružale seksualne usluge gostima, danas su zamijenjeni privatnim stanovima i vikendicama, gdje se domaće državljanke seksualno iskorištavaju. Predstavnica nevladine organizacije «La Strada», koja se bavi problemom trgovine ljudima, u BiH Fadila Hadžić:
«Iza ovog problema stoje ogromni novci. To su bogati ljudi, koji se vrlo lako prilagođavaju promjenama u društvu. Prije nekoliko godina BiH je bila zemlja tranzita i zemlja destinacije. Međutim, u posljednje vrijeme smo postali i zemlja porijekla žrtava, obzirom na stepen siromaštva u BiH i obzirom na slabu perspektivu mladih u BiH. Njihove oči su uprte u mogućnost zarade, tako da mladi vrlo često postaju meta trgovaca ljudima.»
Za Salihu Đuderiju, članicu Državne grupe za borbu protiv trgovine ljudima, nedostatak novca je ključni problem u nastojanju da se ova pojava spriječi:
«Mi na nivou državnog budžeta trošimo ukupno 100.000 KM. Ta sredstva su uglavnom usmjerena na praćenje, koordinaciju, edukaciju i provođenje određenih mjera.»
Tužilaštvo BiH od svog osnivanja 2003. godine radi na procesuiranju predmeta kaznenog djela trgovine ljudima. Propisane kazne se kreću od jedne do pet godina zatvora ukoliko su žrtve maloljetnice. Ukoliko se radi o osobi koja je organizator trgovine ljudima, kazne se kreću od 10 godina do dugotrajnog zatvora. Portparol Tužilaštva BiH, Boris Grubešić:
«Do sada najveća izrečena kazna zatvora za trgovinu ljudima po optužnici Tužiteljstva BiH je 11 godina. Godine 2003. smo imali jedan predmet u kojem je izrečena kazna od devet godina zatvora. Kazne se uglavnom kreću u širokom zakonskom rasponu, ovisno o ulozi koju je optuženo odnosno osuđeno lice imalo prilikom izvršenja tog kaznenog djela.»
Statistike pokazuju, po broju procesuiranih predmeta, da je pojava trgovine ljudima u porastu. Na naše pitanje da li društvo u BiH pokušava vratiti žrtve u normalan život, menadžerica za azil nevladine organizacije «Vaša prava», Nežmija Kukričar, odgovara:
«U jednoj maloj državi kakva je Bosna i Hecegovina, kada želite žrtvu trgovine ljudima da reintegrirate u sredinu u kojoj je živjela, a ukoliko se radi o manjoj sredini, imate problem. Dešava se da sama žrtva ili članovi porodice odaju identitet žrtve. Takvoj osobi je vrlo teško da se vrati u normalan život u sredini gdje je svi poznaju.»
CG još nije ratificirala Konvenciju o borbi protiv trgovine ljudima
Crna Gora još nije ratificirala Konvenciju Vijeća Evropa o borbi protiv trgovine. Najpoznatiji slučaj ili afera sex-traffickinga u Crnoj Gori, pod imenom «Moldavka S.Č», nikad nije dobio sudski epilog, jer je žrtva nakon odlaska u treću zemlju postala nedostupna. No, taj događaj s kraja 2002. godine može se smatrati važnim i zbog toga što je u crnogorskom društvu prvi put javno progovoreno o trgovini ljudima. Šest godina kasnije svi sagovornici iz Podgorice, kako iz vlasti tako i iz nevladinog sektora, apsolutno su saglasni da su stvorene sve zakonske pretpostavke za efikasnu i dobru suradnju u borbi protiv trgovine ljudima, te da je uspostavljena nužna koordinacija svih relevantnih faktora. Ali, oko toga kakva je situacija u Crnoj Gori kada je trgovina ljudima u pitanju, mišljenja se ipak razlikuju. Priredila Biljana Jovićević:
Aida Petrović iz Crnogorskog ženskog lobija i upravnica Skloništa za žrtve trgovine ljudima, koje finansira država, kaže da su u protekle četiri godine tu boravile 44 žrtve. U 2004. godini 10 žrtava, u 2005. godini 28 žrtava, u 2006. godini sedam žrtava, prošle godine 18 žrtava, a ove godine je već 1. januara u sklonište stigla prva potencijalna žrtva:
«Na državnim institucijama je da utvrde o kojoj vrsti trgovine ljudima se radi – seksualnoj, prinudnom radu ili nekoj drugoj – i da se počinioci adekvatno kazne. Dešava se da žrtve borave mjesecima, pa i godinama u našem skloništu, da se vrate u zemlju porijekla, a da nijedna pravosnažna presuda nije donesena. Neke stvari se nisu pomakle dalje od izjava ili od davanja iskaza pred istražnim sudijama.»
Nezadovoljan radom pravosuđa po pitanju procesuiranja ovih slučajeva, Crnogorski ženski lobi je pokrenuo kampanju pod nazivom «U čemu je problem?».
«Zapravo to je pitanje koje žrtve trgovine ljudima nama često postavljaju. Kada ih informišemo da postoji zakonodavstvo koje sankcioniše trafikante, pitaju nas u čemu je problem, zašto se to zakonodavstvo adekvatno i pravovremeno ne primjenjuje. Mi se takođe pitamo u čemu je problem ili u kome je problem.»
Rajko Malović, načelnik Odjeljenja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije u Upravi policije, prezentira njihove podatke:
«Mi u okviru organizovanog kriminala pratimo i pojavu trgovine ljudima i ilegalne migracije. Vrlo je važno konstatovati da je došlo do drastičnog smanjenja ove pojave u odnosu na prethodni period. Podaci pokazuju da je u toku 2004. godine bilo šest krivičnih prijava za trgovinu ljudima, u toku 2005. godine pet, u toku 2006. godine jedna i u toku 2007. godine dvije.»
Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima, Bojan Obrenović:
«Veoma je značajno istaći da su u 2006. i 2007. godini crnogorski sudovi donijeli presude za više lica, u trajanju od dvije i po do pet godina zatvora, što veoma ohrabruje kada je u pitanju odlučivanje u sudskim postupcima kao i kaznenoj politici sudova.»
Maja Rajčević, program menadžer Sigurne ženske kuće:
«Nedavno je pred Višim sudom u Podgorici završen proces jednom poznatom podgoričkom ugostitelju i njegovoj porodici. Oni su osuđeni za trgovinu ljudima. Svjedokinje u ovom procesu su bile i predstavnice Sigurne ženske kuće. Ono što je primijećeno kao trend u posljednje vrijeme jeste da su žrtve mimo radno vrijeme u klubovima smještane u privatnim stanovima, jer je na taj način policiji teže doći do njih i teže ih je identifikovati kao žrtve.»
Iako se u Sigurnoj ženskoj kući u posljednje vrijeme žrtve slabije javljaju, Rajčević sumnja da raspoloživi podaci govore o stvarnom broju osoba s kojima se trguje:
«Primijetili smo u posljednje vrijeme da je malo identifikovanih žrtava. Smatramo da je realan broj žrtava trgovine ljudima u Crnoj Gori mnogo veći. Nedavno smo dobili informaciju da još uvijek u okolini Podgorice postoje noćni klubovi koji se bave prostitucijom i sumnjamo da u njima ima žrtava. Ono što nas zabrinjava, to je da pojedini policijski službenici mimo radnog vremena rade kao obezbjeđenje ovih noćnih klubova. Smatramo da ne možemo računati na neke značajnije rezultate dok god je njima dozvoljeno da mimo radnog vremena rade kao obezbjeđenje tih noćnih klubova. Onda ni racije koje policija vrši na ovakvim mjestima neće dati rezultate.»
Međutim, koordinator za borbu protiv trgovine ljudima, Bojan Obrenović, kaže:
«Crna Gora se sa pravom može svrstati u red onih zemalja koje se energično suprotstavljaju ovom obliku kriminala.»
Žrtve su najčešće iz zemalja bivšeg istočnog bloka, ali i regiona. Bojan Obrenović i Maja Rajčević:
«U pitanju su državljanke Albanije, Dominikanske Republike, Bosne i Hercegovine, Kosova i državljanke Crne Gore.»
«Žrtve koje smo mi ranije zbrinjavali uglavnom su dolazile iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Međutim, posljednjih godina trend se mijenja – većina žrtava dolazi iz Srbije, iz Bosne i Hercegovine, a imali smo i nekoliko žrtava iz Crne Gore.»
Ovaj vid kriminala se u Srbiji ozbiljnije prati od 2000. godine
Srbija se takođe nalazi među zemljama koje nisu ratifikovale Evropsku konvenciju o zabrani trgovine ljudima, iako se ova vrsta kriminalnog biznisa u Srbiji počela ozbiljnije pratiti nakon 2000 godine. Tačnih podataka o žrtvama nema, ali nevladin sektor ističe da se i Srbija može ubrojiti u zemlje porekla žrtava. Zanimljivo je da je početkom godine u Novom Sadu grupa od 11 članova organizovanog kriminalnog miljea, zbog trgovine ljudima izvedena pred lice pravde. Izrečeno im je ukupno 44 godine zatvora. Priredio Nebojša Bugarinović:
O ovom skandalu o kojem se malo znalo u javnosti, pored ostalog i zbog seksualnog iskorišćavanja većeg broja maloletnih devojaka, pa i devojčica od 14 godina, ali i zato što su u to bili umešani sada već bivši pokrivitelji na odgovornim dužnostima u policiji, prvi je izvestio dopisnik «Politike» iz Novog Sada, Slavoljub Živković:
«Oni su imali svog saradnika u policiji, koji je bio po činu major. On ih je štitio obaveštavanjem o tome kada se spremaju pretrage. Sličnih slučajeva je verovatno bilo i ranije. Međutim, to su obilno bile tabu teme o kojima se nije pričalo, sve dok u ovom slučaju to nije isplivalo na površinu i konačno došlo pred lice pravde.»
Interesantno je da su optuženi faktički imali čitave bordele.
«Oni su iznajmljivali veliki broj stanova na području Novog Sada i u njima su držali te devojke. Praktično su štopericom merili njihovo radno vreme. Čak su njihovim uslugama vraćali dugove jedni drugima. Devojke i devojčice su bile obična roba.»
RSE. Da li su te devojke bile odavde ili iz nekih drugih zemalja?
«Bile su odavde, uglavnom sa područja Vojvodine. Ti makroi su zloupotrebili njihov niži obrazovni nivo, a mnoge od njih su bile i bez roditeljskog nadzora. Njihove socijalne prilike su bile izuzetno teške i utoliko pre ih je bilo lako namamiti i uvući u tu mrežu, iz koje su, nažalost, posle vrlo teško izlazile. Jedna je uspela da pobegne iz Novog Sada u Zrenjanin, međutim u Zrenjaninu je naletela na jednog od njihovih saradnika, koji im je to odmah dojavio i oni su došli i pokupili je. Nakon toga je na duži period nisu puštali ni da priviri iz iznajmljenog stana.»
Problem trgovine ljudima je u Srbiji ozbiljnije počeo da se prati tek nakon 2000. godine i nema do kraja pouzdanih podataka kada je ova vrsta kriminala u pitanju. Ipak, puno toga se promenilo u poslednje vreme, kaže portparol beogradske anti-trafficking nevladine organizacije, Ivana Radović:
«Dok je tokom devedesetih Srbija bila više zemlja tranzita i neke privremene destinacije, danas je u velikoj meri zemlja porekla žrtava. Pri čemu treba imati na umu da smo i devedesetih bili zemlja porekla, ali nismo imali podatke o tome. Ono što imamo danas, to je tzv. interna trgovina ljudima i zato je u tom smislu lakše identifikovati domaće žrtve. Građani i građanke naše zemlje ulaze u lanac trgovine ljudima ovde, ovde se regrutuju i ovde su eksploatisani; ni u jednom trenutku ne prelaze granice Srbije.»
Ono što je naročito zabrinjavajuće jeste povećanje udela dece u trgovini ljudima u Srbiji, napominje Ivana Radović. Istraživanja beleže i povećanje broja muškaraca žrtava human traffickinga:
«U policijskim statistikama za ovu godinu imate izuzetno veliki procent muškaraca, s kojima se trguje radi radne eksploatacije. Seksualna eksploatacija je i dalje dominantan oblik, gdje su najčešće žrtve žene, ali i deca. Deca se koriste i za prosjačenje. Dok je kod muškaraca najčešći oblik radna eksploatacija. U poslednje vreme je sve češća upotreba savremenih tehnologija za vrbovanje – internet, internet pričaonice, SMS poruke preko televizija – usamljeni mladić traži ovakvu ili onakvu devojku… Sve su to načini na koje se žrtve vrbuju. Što opet ne znači da svaki oglas koji vidite, svaka ponuda koju dobijete vodi u trgovinu ljudima. Zato je prevencija tako teška, jer sve može da bude, ali i ne mora.»
U posljednje vrijeme raste broj djece žrtava trgovine ljudima
Kosovo je u izveštajima brojnih UN-ovih organizacija izdvajano kao tranzitno područje za trgovinu ljudima. U poslednje vreme raste i broj dece žrtava te trgovine. Iz Prištine Gzim Baxhaku:
Trgovina decom unutar Kosova beleži povećanje, dok broj žrtava koje dolaze opada, kažu u UNICEF-u.
Arbena Kuriu iz ove organizacije kaže da je teško dati tačne podatke, pošto je većina žrtava trgovine ljudima nedientifikovana. Ističe da jeod 1999. do 2005. godine oko stotinu dece bilo žrtvama trgovine. Pomogle su im različite organizacije koje se bave zaštitom dece. Poslednjih godina se značajno povećao broj dece sa Kosova žrtava trgovine ljudima:
«Trendovi posle 2005. godine pokazuju da trgovina dečacima i devojčicama iz zemalja Jugoistočne Evrope beleži značajno smanjenje. Kosovo više ne služi kao tranzit za decu žrtve trgovine ljudima, međutim značajan je broj veoma mladih žrtava trgovine ljudima unutar Kosova.»
Kuriu kaže kako je životna dob dece žrtava trgovine ljudima između 13 i 18 godina. Većinom se radi o devojčicama koje se koriste za seksualne usluge:
«Najviša starosna dob žrtava je period puberteta, od 13 godina i više. Uglavnom se trguje devojčicama. Naime, najčešći vid trgovine je seksualna eksploatacija.»
U većini slučajeva, prema njenim rečima, žrtve trgovine potiču iz porodica teškog socijalnog stanja i niskog obrazovnog nivoa:
«Profil žrtava pokazuje da one uglavnom dolaze iz siromašnih porodica, porodica s niskim nivoom obrazovanja, bez mogućnosti zaposlenja, ili porodica s problemima kao što je porodično nasilje i tako dalje.»
Gospođa Kuriu ističe da se u zadnje vreme institucije i društvo u celini bave prevencijom ove pojave. Ona smatra da se borba treba započeti povećanjem nivoa obrazovanja dece po školama:
«Preporučuje se da se trgovina treba preduprediti tamo gde su njeni koreni, dakle povećanjem kvaliteta obrazovanja, uključivanjem svih devojaka u proces obrazovanja, borbom protiv nasilja, nediskriminacijom žena u društvu i porodici.»
Zvaničnici Vlade Kosova ističu da su činili stalne napore da preduprede trgovinu decom. Cume Mahmutaj, iz Kancelarije za dobru vladavinu u Kabinetu premijera Kosova kaže da je Ministarstvo obrazovanja ostvarilo nekoliko projekata u kosovskim školama koji su imali za cilj podizanje svesti učenika o posledicama koje donosi trgovina ljudima:
«Bilo je mnogo napora i ima rezultata, ali to još nije dovoljno.»
Ministarstvo obrazovana, nauke i tehnologije je pripremilo sve za uvođenje predmeta «Umeće života», kojim se učenici osmog razreda osnovne škole informišu u vezi sa borbom protiv trgovine ljudskim bićima.
Trgovina djecom rasprostranjena i po EU
Trgovina djecom rasprostranjena je i u nekim članicama Evropske unije. Kao poseban slučaj izdvaja se Rumunjska, gdje godišnje gotovo 400.000 djece nađe na ulici, potpuno bez nadzora, jer im roditelji rade u inozemstvu. Roberta Anastase je rumunjska zastupnica u Evropskom parlamentu, ona upozorava i predlaže:
«Često govorimo o pozitivnim stranama pokretljivosti radne snage širom Evrope. No, zaboravlja se na djecu onih koji odlaze raditi u druge zemlje. Najmlađi ostaju na brizi djedova, baka, rodbine, pa su često prepušteni ulici, gdje lako postaju žrtve trgovine ljudima. Ta djeca bi trebala biti pod nadzorom države.»
Među zemljama koje su ratificirale Evropsku konvenciju o borbi protiv trgovine ljudima je i Moldavija. No ta je država i dalje u samom vrhu ovog kriminala, a pomoć žrtvama je spora i neodgovarajuća. Rumunjskom servisu našeg radija, Nicolai Misail, glasnogovornik nevladine udruge «La Strada» je rekao:
«Imamo zakon koji bi trebao štititi žrtve. No nemamo novac za programe koji bi omogućili njihovu reintegraciju u normalan život. Mi još uvijek raspravljamo o osnivanju Fonda u koji bi stizao novac za žrtve trgovine ljudima, a što Evropska konvencija i nalaže svim svojim potpisnicima. Nažalost ovaj Fond ne egzistira ni u većini drugih zemalja u kojima je na snazi Konvencija za borbu protiv trgovine ljudima.»