Subota, 26. januar
Moje nade da će beba spavati malo duže baš ove subote, da bih ja nadoknadila neprospavanu prethodnu noć, za koju je kriv concert Nine Badrić u “Maestral”-u, pala je u vodu. U 7 sati Adrijani su oči bile kao klikeri. Srećom, osvanuo je lijep i sunčan dan, pa smo porodično, nakon razdvojenosti od 15 dana (za koju je kriv bio zimski raspust i Evropsko prvenstvo u rukometu u Norveškoj), prošetali Podgoricom, svratili do fontane da vidimo da li je na starom mjestu, nahranili golubove, igrali se u dječijem parku Timberland i iscrpljeni pošli kod babe Mileve na ručak (a gdje bi drugo kad smo čitavo jutro bili vani?). Subotu veče proveli smo u obnavljanju azbuke i abecede, jer je Aleksu čekao početak drugog polugodišta u ponedjeljak. Vremena za spremanje posljednjeg ispita na postdiplomskim studijama imala sam nakon ponoći. Tako već mjesecima. Zovite me ZOMBI!
Nedelja, 27. januar
Nedeljno prijepodne rezervisano je za sedmicnu nabavku. Ručak spremala JA, nakon duže vremena, dok je Nešo sa Adrijanom bio u parku. Popodne je rezervisano za tetku Jeju koju djeca naprosto obožavaju. Adrijana je imala svoj performans na klaviru, Aleksa je igrao sah sa Srdjom, a ja sam prelistavajući JOY pijuckala topli nes. Da li je to moguće?
Ponedeljak, 28. januar
6.30, zvrrrrrrrrrrrr, budjenje! Opet ja moram prva. Počelo je drugo polugodište, Aleksu ostavljamo u ”Sutjesci”, bebu kod babe, a Nešo i ja idemo na posao. Sprema se nova kampanja, posla preko glave. A u utorak čeka odbrana završnog rada iz metodologije sa statistikom, kojeg moram da ”našminkam”. Doručak ”dijetalni” u kancelariji, sa Natalijom, Mikom i Bojanom. Ima vremena oko 2 i za kafu sa Džajom, a bogami i Lekom. Hotline u međuvremenu sa mojim “sapatnicima” sa magistarskih studija: Nadjom, Slavicom, Miškom... Svoj rad sam sređivala i gradivo obnavljala te noći do 3 sata ujutro.
Utorak, 29. januar
Rano ujutro, već u 8 sati, zove me sestra iz Tivta. Kad je tako rano, znam da vijesti nisu sigurno lijepe. Tragedija u mom rodnom Tivtu, ubijena dva momka u kafanskoj čarci... užas, ne mogu da vjerujem. Komentari: u pogrešno vrijeme bili na pogrešnom mjestu... sudbina... i tuga. Bože moj, mogao je biti i bilo ko od nas.
Nevjericu sam podijelila sa Kotoranima koji su toga dana došli da se dogovaramo oko sponzorisanja tradionalnog kotorskog karnevala. Bliži se vrijeme fešti. SVI NA FEŠTE !
Popodne trema. Odavno bi trebalo da je nemam, i nisam, ali na ispitu toga dana se odnekud pojavila. Zasto? Ne znam. Položen i posljednji ispit, ne mogu da vjerujem. Radost, a opet neka sjeta i tuga sto neće više biti redovnog i lijepog druženja sa divnim ljudima koje sam na studijama upoznala. Dogovorili smo završnu žurku, sa dekanom i profesorima u nedjelju, u kaficu TITOGRAD. Ne mogu isčekati!
22h. Djeca legla, Nešo na košarci. A ja najzad, mogu da legnem i uzmem da čitam knjigu koju hoću, a koja nije vezana za odnose s javnošću. Nastavljam ”Norvešku sumu” od polovine, gdje sam stala u oktobru, pa odem do prve trećine ”My name is red”, pa se dočepam daljinskog... I legnem da spavam u 23.30. Mission imposible!
Srijeda, 30. januar
Saopštavam direktorici Dijani, koja me inače smatra bezrazložnom paničarkom, da sam položila i posljednji ispit. Ona je inače glavni ”krivac” i moj najveći motivator u ovom domenu. Vodim svoj sektor korporativnih komunikacija na zasluženi doručak u novootvoreni HAOS – trpjeli su me mjesecima sa mojim seminarskim radovima, Z skorovima, komunikacijskim šumovima. Rekla sam, pola diplome je njihovo!
Popodne Adrijana i ja idemo na kafu kod moje prijateljice Milanke i Janine drugarice Staše – prvi put u ovoj godini, a živimo u susjednim zgradama, dijeli nas 100m. Toliko o raspoloživom vremenu za drage osobe i prijatelje. Kada sam posljednji put vidjela Jasnu, Nadu, Zoricu ne smijem ni da pomislim. O kumama u Tivtu ni da sanjam. I Matilda i Marija će zaboraviti kako im izgleda tetka - Dejo mi je već javio da me identifikuju kao ”eno je Promonte tetka Nora” kada me vide na televiziji (prvo Promonte, pa onda tetka). No, sve to ide u radni staž.
Četvrtak, 31. januar
Red telefonskih poziva, red e-mailova, red telefonskih poziva, red e-mailova... I tako do u nedogled, od 8 do 16h. Monotoniju razbija Jasna sa predlogom da ženska družina ide na koncert Akija Rahimovskog i Božo koji navija za Petra Graša za dan zaljubljenih. Pitanje je sad?
U večernjim satima odlazim na internu kampanju u klub “Ambis”. Iako nisam namjeravala, sa kolegama dočekujem rane jutarnje sate. Fenomenalna žurka. BellaBellaTelefoneMobilePantaloneMobileTelefoneEhBabaSinjorinaBakuta.
Petak, 1. februar
Na posao stižem, naravno, tek u 10. Nisam jedina, u liftu šala: “Što je jutros gužva u saobraćaju, od 8 čakam u koloni!” Ha, ha, ha. Bez obzira na mamurluk, udarnički radimo.... Svašta nas čeka naredne sedmice.
Na sastanku u Institutu za medije sa Vojom i Danijelom puna mi duša, afirmacija PR struke kroz novi program. “Složni neprijatelji”, novinari i PR-ovci zajedno za boljitak javne riječi. Believe me or not!
Stiglo je moje najmilije ( a vjerujem i mnogih drugih) popodne petkom. Planovi gdje će se za vikend: na snijeg ili na more? Aleksa ode na šah, mi kući. Danas su nam instalirali EXTRA TV – dok ispitamo sve mogućnosti vjerujem da je preda mnom još jedna besana noć.
