Kako će se globalna kriza odraziti na zemlje čije ekonomije su daleko ispod evropskog standarda? Tko će štiti one koji rade, a ne primaju plaću, ali i nezaposlene, te žrtve brojnih dvojbenih privatizacija? Gdje su u cijeloj priči sindikati i koliko su vlasti socijalno osjetljive?
Život u BiH iz dana u dan skuplji
Život u Bosni i Hercegovini svaki dan je skuplji. To potvrđuju i službeni statistički pokazatelji, prema kojima su ukupni troškovi života s krajem 2007. godine porasli za oko 15 posto. Pamte li građani BiH i teže dane i da li ih sindikati mogu zaštititi? Da li je fitilj strpljenja dogorio do kraja? Iz Sarajeva, Ivan Katavić:
Mirsad Ademović skoro 30 godina radi u poduzeću namjenske industrije «Zrak – Sarajevo». Težu situaciju u svom životu ne pamti. Sve je poskupjelo. Plaće nema mjesecima, a valja prehraniti suprugu i dvoje djece:
«Djeca idu na fakultet. Kćerka mi je treća godina na Filozofskom fakultetu, a sin prva godina na Pravnom fakultetu. Nemam da im dam da sebi doručak kupe. Ovo je stvarno neizdrživo. Cijene su katastrofalno visoke. Običan čovjek to teško podnosi. Gotovo je nemoguće preživjeti.»
Ukupni troškovi života u Bosni i Hercegovini u posljednja tri mjeseca porasli su za oko 15 posto. Najveći porast cijena zabilježen je u sektorima prehrane , prijevoza, stanovanja i komunalnih usluga, ističe Zdenko Milinović, direktor Agencije za statistiku BiH:
«U grupi hrane je najviše poskupjelo povrće – za 8,23 posto. Ulja i masnoće za šest posto. Mlijeko i mliječni proizvodi za 3,89 posto. Voće za 3,07 posto. Kruh i žitarice za 0,93 posto. U grupi pića su najviše poskupili sokovi – za 1,59 posto.»
Prvi su reagirali predstavnici granskih sindikata iz oba entiteta. Od Federalne vlade je zatraženo usklađivanje najniže bruto satnice sa porastom troškova života. Edhem Biber, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH:
«U industrijskom sektoru je fitilj zaista dogorio do kraja. Oni ovo više ne mogu trpjeti. Statistika je čudo, svašta može pokazati. Međutim, ono što mi zasigurno znamo – prosječne plate ljudi su između 300 i 400 maraka.»
Predstavnici Sindikata Republike Srpske traže od vlade ovog entiteta da uvede nultu stopu PDV-a ili da je barem smanji sa 17 na 12 posto, ističe predsjednica Sindikata RS-a, Ranka Mišić:
«Država odnosno vlada mora da se odrekne jednog dijela poreza, direktnih, indirektnih ili kojih već. Poslodavci moraju da se odreknu jednog dijela svog profita u korist radnika koji rade i koji doprinose stvaranju profita.»
Ukidanje PDV-a za neke proizvode predloženo je i na jednoj od posljednjih sjednica Vijeća ministara BiH. Predsjedatelj Nikola Špirić:
«Sužen je prostor državi da reaguje, ali nemamo pravo da i taj minimalni prostor ne iskoristimo u interesu građana. Mi ćemo to do 15. februara uraditi. Dugo se govori o diferenciranoj stopi PDV-a. Prijedlog može biti i carinska marža odnosno tarifa, kao i oslobađanje od plaćanja PDV-a na uvoz mašina za novu proizvodnju u BiH. Hajde da vidimo šta je to što neće ugroziti finansijsku stabilnost, a što može pomoći i rastu proizvodnje i sprječavanju ovih negativnih posljedica od rasta cijena i u FBiH i u Republici Srpskoj.»
Premijer FBiH, Nedžad Branković, ističe kako federalna vlada za sada provodi mjere zbrinjavanja najugroženijih kategorija stanovništva:
«Svjedoci ste da je Vlade FBiH započela proces povećanja najnižih penzija u FBiH. Također je sa svojim socijalnim partnerom – Sindikatom – otvorila pitanje osnovice cijene rada po Općem kolektivnom ugovoru. Vrlo brzo ćemo izaći sa konkretnim odgovorima. Dakle, to su instrumenti preko kojih mi štitimo i vodimo brigu o najugroženijim građanima.»
Svakim dolaskom na pijacu, u pekaru ili prodavnicu građani Bosne i Hercegovine se pitaju kako preživjeti i skrpiti kraj s krajem:
«Nije prijatno nikome. Naročito su režije užasno poskupjele. Narodu ne ostaje ništa za život, za najelementarnije potrebe.»
«Možete misliti kako je penzionerima. Najviše su poskupjele hrana i režije. A režije platiti moraš. Što ti ostane, od toga jedeš.»
Udar na standard građana Crne Gore
Najnoviji udar na standard građana Crne Gore, dogodio se 11. januara, od kada važe nove cijene kruha. Uočljivo je, međutim, da se pored mnoštva poskupljenja, samo skok cijena kruha medijski eksploatira, i to u vidu polemike između predstavnika vlade i pekarske industrije.
Dio stručne javnosti, ali i građana, smatra da će skok cijene kruha ozbiljno uticati na pad životnog standarda, ali i da se koristi kao «dimna zavjesa» za ostala poskupljenja. Iz Podgorice Esad Krcić:
Poskupljenje hljeba i najavljeno povećanje cijena ostalih životnih potrepština samo su priprema za novi cjenovni bum, ocijenio je generalni sekretar «Reformskog bloka» Saveza sindikata Crne Gore, Srđa Keković. On naglašava da je minimalna cijena rada u posljednjih pet godina porasla za svega pet eura, dok su cijene skočile i nekoliko puta. Keković podsjeća da će se i sadašnja cijena hljeba održati svega nekoliko mjeseci, dok traje nulta stopa poreza na dodatu vrijednost:
«Pravili smo analizu i došli do zaključka da nam je standard tri puta pao u odnosu na standard koji smo nekada imali. Ako govorimo o hljebu, tada smo mogli kupiti 250 vekni hljeba, a danas možemo kupiti 90.»
Ako se poskupljenje hljeba posmatra po jednoj vekni, moglo bi se reći da je beznačajno. Ali, ako se ovaj skok tretira s aspekta agregatne potrošnje, povećanje od 40 posto nije beznačajno i uticaće na raspored makroekonomskih indikatora, a čak postoji mogućnost pokretanja inflatorne spirale, rekao je za naš program ekonomski analitičar, Predrag Dresun, koji smatra da ipak ima istine u tezi da se poskupljenje hljeba koristi kao dimna zavjesa za ostala poskupljenja:
«Povećanje cijene goriva, što je zapravo generator svih poskupljenja, prolazi nezapaženo, jer naš narod ima običaj da sipa gorivo za određenu novčanu vrijednost, a ne određenu količinu. U šali se kaže – za mene nije poskupjelo, ja sipam za 20 evra. To se može kompenzirati s manje vožnje. Hljeb će se, međutim, teže moći manje jesti.»
Građani sa plićim džepovima su sasvim sigurno veoma svjesni činjenice da mnoštvo poskupljenja u javnosti prolazi potpuno nezapaženo, smatra Olga Nikčević, direktor Centra za zaštitu potrošača, koja naglašava da vođenje socijalne politike nije obaveza trgovaca, već države:
«Neki prehrambeni artikli su ljetos poskupili više od sto posto. Slažem se da su mnoga druga poskupljenja drastičnija od poskupljenja hljeba. Međutim, isto tako je tačno da će i ovo poskupljenje hljeba uticati na više od polovine potrošača, koji kupuju više od jednog hljeba odnosno nemaju dovoljno sredstava da kupuju druge namirnice u većim količinama, koje onda nadomještaju hljebom.»
Građani Podgorice su različito odgovarali na pitanje – da li u medijskoj buci i polemici vlade i pekara prepoznaju samo dimnu zavjesu, koja neće promijeniti ništa i iza koje će cijene hljeba i ostalih životnih namirnica ipak biti povećane:
«Hljeb je osnovna životna namirnica. Čovjek sve ovo drugo ne mora da kupi, ali hljeb mora. Hljeb, mlijeko, so i šećer su četiri osnovna artikla za život, koje čovjek mora kupiti da bi opstao. Salata i slično, to ne mora da se kupuje uopšte.»
RSE: Mislite da u 21. vijeku ljudi mogu da žive od suvog hljeba?
«Ne, to ne mislim.»
«Problem je u tome što je narod osiromašio. Političare i taj uski krug, sirotinja i raja malo interesuju. Tako da će to svakako biti udar na gro crnogorskog življa.»
«Bez hljeba ne možete. Možete možda bez cigarete, bez nekog luksuza… ali bez hljeba ne možete. Iza te dimne zavjese s poskupljenjem hljeba se skrivaju druga poskupljenja – poskupljenje kirije, struje, vrtića, udžbenika za djecu, lijekova koji trebaju penzionerima…»
U Srbiji će inflacija vjerojatno preći jednocifrenu znamenku
I Srbiju je zahvatio val poskupljenja. Inflacija raste i vjerojatno će preći jednocifrenu znamenku, bez obzira na to što su državni planeri i statističari predvidjeli . Kućni budžeti sve su tanji, a građani sve nezadovoljniiji. Sindikati, međutim, još uvijek nemaju jasniju strategiju nastupa prema poslodavcima, ali i socijalnim partnerima u vlasti. Branko Vučković:
Samo u decembru cene su porasle za čitavih 1,3 odsto. Krajem 2007. godine značajno su poskupeli mleko, ulje, cigarete. A pred novogodišnje i božićne praznike proizvođači i trgovci su podigli cene najtraženijih proizvoda, prije svega hrane i pića. Ekonomisti ni za ovu godinu nisu optimisti u prognozama. Tvrde da će biti teško ostvariva planirana jednocifrena inflacija od oko šest odsto. U anketi koju je krajem decembra uradio Ekonomski institut, trećina domaćih privrednika je izjavila da očekuje dalji rast cena svojih proizvoda. Zbog svega toga građani kažu da njihovi kućni budžeti sve teže odolevaju učestalim talasima poskupljenja, a oni sve više strahuju od novog inflatornog udara:
«Živeo sam u siromaštvu poslije rata, od 1945. godine. Međutim, sad je najteže.»
«To je normalno u situaciji gde praktično nema države, gde nema vlasti, privreda ne radi…»
«Pola penzije mi ode za dažbine, a druga polovina na preživljavanje deteta, supruge i mene.»
«Borim se koliko mogu. Koliko ću izdržati, ko zna. Gledam da kupim najjeftinije.»
«Imam 54 godine. Plašim se i za sebe, ali i za decu.»
«Ne plašim se za sebe. Bio sam i siromah i gazda. Međutim, plašim se za decu.»
«Kako se ne bih plašio. Svi ćemo pocrkati od gladi.»
DinariProsečna zarada u Srbiji bila je u novembru 29.373 dinara. A svi su izgledi da ni ove godine plate neće moći da prate rast cena, što će voditi daljem pogoršanju životnog standarda.
Kragujevčanka, Ljiljana Savić, kaže da će taj problem biti sve izraženiji. Tim pre što su građani Srbije već sada prezaduženi bankarskim kreditima, ali i neplaćenim računima za komunalne usluge:
«Najnoviji talas poskupljenja drastično utiče na moj kućni budžet. Već sam pre njega bila prezadužena u bankama. Tako da sam sada u totalnom minusu. Bukvalno ništa ne mogu da kupim osim onih osnovnih stvari za život. Bojim se da će ovo potrajati, da će uslediti nova poskupljenja, što će, naravno, drastično da se odrazi na sve nas. Jer, naše plate ne mogu da dostignu taj nivo inflacije koja će uslediti potom.»
I njen sugrađanin, Andrija Simonović, smatra da su negativni efekti učestalih poskupljenja sve uočljiviji. Ali kaže da i pored toga što čuva novčanice iz vremena hiper inflacije, ne strahuje da bi se to zlo moglo ponoviti:
«Ne bojim se najavljenih poskupljenja. To je nešto što je naš život već dve, a možda i više decenija. Mi smo ljudi apsolutno prilagodljivi. Ja još uvek čuvam one novčanice iz vremena hiper inflacije kao raritet, sećanje na neku prošlost.»
Jugoslav Ristić, predsednik Sindikata fabrike «Zastava oružje», kaže za naš program da sindikati još uvek nemaju jasnu strategiju zaštite socijalno najugroženijih radnika. On tvrdi da zaposleni već osećaju negativne efekte inflacije kroz ograničene plate, ali još direktnije prilikom suočavanja sa cenama u marketima:
«Život u Srbiji postaje sve teži. Inflacija stvara jedno nespokojstvo kod svih koji žive od svojih plata. To se očigledno ogleda u padu kupovne moći svih zaposlenih. Život postaje sve teži, sve nepodnošljiviji. Ukoliko se hitno ne spriječi odnosno ne zaustavi inflacija, koja prijeti svima nama, doći ćemo u veoma teško stanje.»
Na Kosovu su cijene najviše u Evropi
Na Kosovu su cijene najviše u Evropi, dok su plaće i standard afrički. Tako odgovara većina onih koje je Gzim Badžaku pitao o cijenama i inflaciji.
Naši sagovornici, građani Prištine, smatraju da su cene na Kosovu izuzetno visoke, imajući u vidu visinu ličnih primanja (u proseku oko 200 evra), veliki broj nezaposlenih (oko 45 posto radno sposobnog stanovništva) i visoki nivo siromaštva (oko 45 posto građana, od kojih 15 posto živi u bedi). Građani Prištine kažu kako je na Kosovu vrlo teško živeti u sadašnjim uslovima. Džafer Jašari:
«Cene su ,evropske‘, a lični dohoci minimalni (120-130 evra). Posle 27 godina rada, sada kada je moja firma privatizovana, ostao sam na ulici, bez penzije i socijalnog programa.»
Ramadan Nedžiti: «Nezaposlenost je velika, a ono malo ljudi što rade primaju vrlo niske lične dohotke. Izlazak iz ove situacije može biti samo ekonomski razvoj. Međutim, on zavisi od institucija Kosova i od toga koliko će one obezbediti mogućnost za strane investicije, što je opet vezano za rešavanje statusa Kosova.»
Hajdin Emini: «Na Kosovu je velika nezaposlenost, cene su izuzetno visoke. Nestašica pojedinih artikala se koristi da se cene još više povećaju. Hleb, koji je težak oko 400 grama, košta 40 centi. Najava blokade iz Srbije je takođe uticala na povećanje cena određenih, pre svega prehrambenih proizvoda.»
Penzioneri koji na Kosovu primaju penzije od 40 do 75 evra teško mogu da sastave kraj s krajem. Oni koji nemaju decu koja rade i brinu o njima, teško s ovakvim cenama mogu da prežive, govori nam sedamdeset-petogodišnji Ramadan Ljatifi sjedeći u stolici i posmatrajući ljude koji prolaze Bulevarom majke Tereze.
U institucijama Kosova kažu kako se gradi tržišna privreda u kojoj je uloga države mala. Dužna je samo da obezbedi uslove za njeno normalno funkcionisanje.
Kosovo je još po nečemu posebno – odnos uvoza i izvoza je 93:7. Devedeseti tri posto robe se na Kosovo uvozi, a samo sedam posto se izvozi. Situacija bi bila daleko gora da nema pomoći rodbine koja radi u inostranstvu. Prema podacima UNDP, na Kosovo godišnje dođu doznake od strane građana u iznosu od 450 do 500 miliona evra.
Veliki broj Hrvata razmišlja kako spojiti kraj s krajem
Dok se 200.000 Hrvata bezbrižno provodilo po europskim skijalištima, puno veći broj njih je zimovao doma, razmišljajući kako spojiti kraj s krajem nakon novogodišnjeg vala poskupljenja. Sindikati su najavili za četvrti mjesec prosvjede zbog enormnih poskupljenja hrane, energije, komunalija. Prvi radni dan vlada se sastala sa socijalnim partnerima, no socijalni mir će teško kupovati sastancima i lijepim riječima. Priredio Goran Vežić:
Većina Hrvata je u izborno vrijeme krajem prošle godine očekivala da će s Novom godinom Sanaderova stara, ali osvježena, ili nova vlada početi rješavati stare probleme, ali dogodilo se da praktički stara vlada mora rješavati nove probleme.
Na hrvatska vrata je ozbiljno pokucao val skupoće i već davno zaboravljene inflacije i zato nova-stara vlada neće imati stotinu uobičajenih dana mira. Zašto? Računicu izvodi predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Ana Knežević:
«Sa prosječnom plaćom se podmiruje 75 posto naše košarice. Naše plaće su na razini 25 posto evropskog prosjeka, a hrvatske cijene su na razini 70 posto evropskog prosjeka. Dakle, ako imamo 70 posto evropskih cijena, tražimo i evropske plaće.»
Te brojke se u svakodnevnom životu odražavaju ovako:
«S obzirom na najavljen rast inflacije, poskupljenja, energije, lijekova, čeka nas teška godina.»
«Očekuje nas teška godina, puno teža od prethodne. Naročito za umirovljenike, one koji će postati umirovljenici i ljude koji su bolesni. Više potrošite u apoteci nego u samoposluzi.»
«Penzija je jako mala. Trebalo bi još bar tisuću kuna za jednog penzionera. Da mi nije poljoprivrede i sela ne znam kako bih izdržala.»
«Danas samo tajkuni i ovi što su jamili i što su se dobro snašli dobro žive. Umirovljenici i radnici, ljudi koji pošteno rade i koji su pošteno radili, mogu se pokriti 15 dana u mjesecu.»
«Nedostaje mi 120 posto. Imam penziju 1.500 kuna. Hranim dva bolesnika. Od te penzije živimo žena, kćer i ja. Za sebe nemam nijednu kunu na dan.»
Problema, o kojima govore i sindikati i ulica, svjestan je i premijer Ivo Sanader, pa je u utorak, dva dana prije prve sjednice vlade, pozvao za isti stol socijalne partnere – poslodavce i sindikate:
«Mogu reći da ih razumijem. Situacija je takva da je apsolutno potrebno poduzeti neke mjere.»
Kako je problem rasta cijena ozbiljan, dogovoreno je da se formira, a što drugo nego tri povjerenstva za praćenje cijena, za energetiku, te povjerenstvo za poljoprivredno-prehrambenu politiku. U sva tri povjerenstva sjedit će po tri predstavnika vlade, Hrvatske udruge poslodavaca, sindikalnih središnjica i udruga potrošača:
«Svaki partner će razmišljati sam za sebe, predložiti vladi mjere i vlada će razmišljati što može poduzeti. Treće, zovemo idući tjedan na sastanak zajednicu gradova i općina.»
Na tom sastanku vlada misli upozoriti gradove da njihova poskupljenja utječu na standard građana. Oni kao da nisu dio jednog globalnog sustava u kojem je Hrvatska:
«Neke zemlje članice EU su protekle godine imale inflaciju i do 12 posto. Estonija je imala 11 posto, Slovenija sedam posto, dakle veću inflaciju od Hrvatske. Predstoji nam, zajedno sa drugim evropskim zemljama, velika borba za standard građana.»
Savez samostalnih sindikata Hrvatske upozorava vladu da je nezadovoljan njihovim koalicijskim sporazumom HDZ-a sa HSS-om i HSLS-om, koji je pretočen u program vlade, ističući kako su u njemu zanemarena pitanja od interesa za hrvatsko radništvo. Ana Knežević:
«Ja sam rekla da se mi nemamo čega odreći. Mi smo pristajali na ovako nisku razinu plaća i na ovakav način reguliranja plaća jako dugo, jednim dijelom zbog rata, drugim dijelom zbog tranzicije. Ne znam koji je treći dio, te je prema tome vrijeme da u Hrvatskoj počnemo razgovarati o evropskim standardima.»
Za razliku od drugih koalicijskih partnera, o radništvu je na prvoj sjednici Sabora progovorio potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, Milorad Pupovac:
«Druga stvar o kojoj bismo htjeli govoriti je socijalna osjetljivost. Osjetljivost ljudi koji u ovim brzim, nekontroliranim, ponekad divljim elementima tranzicije nisu uspjeli. Nisu ni mogli uspjeti. Nisu ni imali šanse da uspiju. Mi bismo, gospođe i gospodo, trebali promovirati barem osjećaj za socijalnu pravdu.»
Savez samostalnih sindikata (SSSH) odlučio je – nakon deset godina – izaći na ulice. Najavio je 12. travnja prosvjedovati na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ne vjeruju da bi do tada vlada mogla udovoljiti njihovim zahtjevima, između kojih se ističe inicijativa za potpisivanje prvog socijalnog sporazuma u Hrvatskoj, za razdoblje od dvije godine.
SSSH je nezadovoljan politikom plaća, pri čemu je pitanje minimalne plaće tek jedan segment problema. Naravno, traži se povećanje minimalne plaće.
I potpredsjednik sindikata umirovljenika Hrvatske Ivan Nahtigal je najavio kako će na javni prosvjed protiv poskupljenja i narušavanja standarda građana pozvati i umirovljenike. Oni će prosvjedovati i zbog nastavka zaostajanja mirovina u odnosu na plaće. Prosječna mirovina ponovno se spustila na oko 40 posto prosječne plaće koja inače iznosi 4.626 kuna ili 633 eura. To je relativno visoka svota s kojom se ima apsolutno niska kupovna moć.
Da li se Evropa nalazi pred ekonomskom krizom?
Da li će cijene nafte utjecati na češku ekonomiju, koja je proteklih godina imala visoki gospodarski rast? U proteklih dvanaest mjeseci Češka je zabilježila inflaciju od pet posto. Samo je kruh skuplji za trećinu nego je bio prošle godine. Otišle su na više cijene energenata, komunalija… No, eksperti cijelu priču ne vide u crnim tonovima kao oni na Balkanu. Profesor ekonomije na Karlovom Sveučilištu, Daniel Munich, smatra da se češka privreda neće razvijati kao protekle dvije godine:
«Vrlo vjerojatno je da će razvoj biti usporen u odnosu na proteklo razdoblje, no mnogo zavisi od toga što će se događati na ekonomskom planu u drugim članicama EU, posebno u Njemačkoj, jer mi smo otvorena privreda i na našem gospodarstvu se osjete oscilacije izvana. Na primjer, ako bi automobilska industrija na bilo koji način bila ugrožena, Češka će to također osjetiti, ali i obratno, Evropa bi mogla imati posljedice zbog pada proizvodnje automobila u Češkoj. No, kada je riječ o inflaciji, moram reći da je ona ipak prebrzo rasla tijekom 2007. godine. Nekoliko je razloga za to. Prvenstveno je bila uzrokovana rastom cijene energenata. Djelomično je to zbog cijena na svjetskom tržištu, ali i zbog načina na koji je, recimo, češka elektroprivreda, koja je državno regulirana, odredila cijene svojih usluga. One su bile znatno više od očekivanog – skoro 10 posto. Slijedio je porast cijena hrane, pa reforma poreznog sustava, koji se počeo primjenjivati u januaru, porasao je PDV na brojne proizvode i usluge. Ipak, vjerujem je da će ovaj skok inflacije biti privremen. No, davati neke generalne ocjene o svim industrijskim granama je prilično teško i znanstveno neutemeljeno. Neke industrijske grane, poput stanogradnje, bi mogle imati poteškoće. Ipak, vjerujem da će Evropi ići dobro zahvaljujući i proširenju Unije, kao i ekonomskim reformama koje, istina, nisu ključne, ali su vrlo važne i moraju uroditi plodom. Ne bih se usudio jednoznačno odgovoriti ni na pitanje da li Evropa ulazi u fazu recesije, ekonomskih i financijskih poteškoća, jer kada bih to znao, bio bih uistinu bogat čovjek. Uostalom i vlade i središnje banke još imaju prostora za neke dodatne korake. Ja, naravno, mogu razmišljati, predviđati, jer znakova mogućih problema ima, ali oni nisu toliko snažni da bih mogao dati sasvim nedvosmislen odgovor.»