Bosna i Hercegovina iz godine u godinu ima veliki spoljnotrgovinski deficit. U 2005. godini on je iznosio oko 7,3 milijardi konvertibilnih maraka, u 2006. godini oko šest milijardi, dok je u prvih jedanaest mjeseci 2007. godine spoljnotgovinski deficit BiH bio 6,8 milijardi konvertibilnih maraka.
Osnovni razloge ovako velikog spoljnotgovinskog deficita, profesor ekonomskog fakulteta u Banjaluci Rajko Tomaš vidi u nepostojanju adekvatne makroekonomske politike, vrlo lošem nivo poduzetničke kulture u Bosni i Hercegovini i u lošoj privrednoj strukturi:
«Privredna struktura Bosne i Hercegovine odlikuje se visokim stepenim tehnološke zastarjelosti, zatim niskim fazama prerade, a upravo u toj sferi u globalnoj ekonomiji dogodile su se velike promjene. Bosna i Hercegovina je, baveći se ratom, a poslije toga baveći se vlastitim konstituisanjem, jednostavno nestala sa tog tržišta, izgubila dinamiku praćenja, i u tehnološkom i u proizvodnom smislu tog tržišta.»
Najznačajniji vanjskotrgovinski partneri Bosne i Hercegovine u prošloj godini je kontinuirano Evropska unija, dok se pojedinačno izdvajaju Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Njemačka, Slovenija i Italija. Prema mišljenju Dražena Simića, ekonomskog analitičara, nije problem što Bosna i Hercegovina puno uvozi nego je problem što malo izvozi i što bh. robe nisu konkuretne ni na domaćem tržištu:
«Ključno pitanje je imamo li na tržištu, u radnjama, dovoljno domaćih proizvoda koji mogu da konkurišu i kvalitetom i cijenom. Mi smo svjedoci da je životni standard ogromnog dijela stanovništva u BiH na rubu. Ljudi jednostavno nemaju para i oni se prvenstveno rukovode, kad uđu u prodavnicu, cijenom. Znaju oni vrlo dobro da su neke stvari domaće proizvodnje i puno kvalitetnije. Jednostavno, ona uvozna roba je jeftinija i tu prestaje svaka priča.»
Čak i one domaće robe koje se i cijenom i kvalitetom mogu nositi sa stranom konkurencijom, poput mlijeka i mliječnih proizvoda ili mineralnih voda svih vrsta, u BiH se uvoze. Tako je u 2006. godini u Bosni i Hercegovini otkupljeno i prerađeno svega 20 posto proizvedenog mlijeka, a uvezeno je čak 133 milona litara. Slična situacija bila je i sa mineralnim vodama. Ovo potvrđuju i podaci Uprave za indirektno oporezivanje iz 2007. godine. Portparol Uprave za indirektno oporezivanje Ratko Kovačević:
«Kad je u pitanju uvoz različitih vrsta voda u Bosnu i Hercegovinu, bilo prirodnih ili mineralnih voda, ja moram reći da je u toku ove prošle, 2007. godine, ove vrste robe uvezeno u vrijednosti uvoza oko 125 miliona maraka. S druge strane, kad je u pitanju uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda, vrijednost uvoza ovih proizvoda u prošloj godini bila je veća od 70 miliona maraka.»
U ovom slučaju, prema mišljenju Dražena Simića, ovdje dolazi do izražaja loš marketinški nastup bh proizvođača na tržištu:
«E, tu dolazi do izražaja onaj faktor: reklama. Domaće firme ne mogu, nemaju, ne znaju, ne ulažu u to. I to je onda logična posljedica. Ako vi nađete na polici samoposluge proizvod čije vas reklame zatrpavaju sa televizije, radija, vi ćete po automatizmu posegnuti za tim proizvodom, čak i ako kraj njega stoji isti takav domaći proizvod. Jednostavno, to je uticaj reklame na psihologiju potrošača.»
Problem za smanjenje velikog uvoza je i nepostojanje države u pravom smislu, koja bi na sofisticiran način zaštitila domaću proizvodnju. S obzirom da veliki spoljnotrgovinski deficit ugrožava i makroekonomsku stabilnost, neko u ovoj zemlji ozbiljno bi se morao zamisliti nad ovom činjenicom, ako želimo na ovom prostoru sebi da obezbijedimo budućnost, kaže profesor Tomaš:
«Morali bismo postaviti strategiju ekonomskog, strategiju industrijskog razvoja i strategiju integrisanja u region i u Evropsku uniju. U protivnom, mi ćemo ovakvim deficitom u trgovinskom i u platnom bilansu postati obično vašarište na koje se dovoze proizvodi iz drugih zemalja i prodaju u onoj količini koliko narod ima novca.»
