Mora da je bila negdje 1960-a godina ili tako nekako. Rodjaci moje majke su tada živjeli u jednom selu iznad Podgorice i redovno su sa sela na podgoričku pijacu (tada naravno titogradsku) nosili ovčiji sir i groždje zvano "razaklija". Da nebi neprodano vraćali nazad na brdo, u selo - dogovorili su sa mojim roditeljima da ono što ostane ostave kod nas i da sutradan ujutro to pokupe prije ponovnog odlaska na pijacu. Mi smo, kao obitelj, zauzvrat mogli nesmetano da jedemo groždja i sira koliko hoćemo. Valjda to što i danas radije jedem sir nego meso ima neke korijene u tim podgoričkim danima.
Valjda nam je "božja volja stvoritelja" dodijelila sposobnost da ljude prepoznajemo po njihovim riječima i djelima, pogotovo kad neki od njih stalno ponavljaju iste riječi, imaju isti stil, rekao bih, ponekad, čak i istu količinu mržnje. Zato mi osobno i nije bilo iznenadjenje kad sam prije dva dana čitao šta je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Amfilohije, izgovorio u svojoj božičnoj poslanici. Evo citata: "Najgora frakcija bivših bezbožnika, danas, preuzela je vlast u Crnoj Gori i oni pokušavaju da podmetnu kukavičje jaje crkvi Božijoj. Razni krivomozgići, razni Cerovići, razni đakoni lažnih raspopova misle da će oni pobijediti Crnu Goru Petrovića, Crnu Goru Njegoševu, Crnu Goru svetog Petra Cetinjskoga."
Nije me iznenadilo jer se u arhivi lako može naći sličan jezik mržnje i etiketiranja ljudi: kada je na Cetinju 2006-e rekao: "Da nije Grblja, Kotor bi bio prijestonica Dalmacije"; ili kad je istom prilikom ovako govorio o ekipi TV Crne Gore, TV Pink i TV IN: "Oni su ovdje došli bez blagoslova. Oni mogu da idu kod prokletog drveta, prokletog raspopa koga propagiraju, a ovdje im je mjesto samo onda kada se vrate ovom svetom životu"; ili kada je u Podgorici 2006-e rekao: "Mi znamo da se čuvamo Judinih svatova i od prokletog drveta prokletog raspopa. O to drvo se objesio i car Dukljanin...Ali, po narodnom predanju, dođu majstori i kovači i onaj lanac koji liže prokleti car Dukljanin od Vezirovog mosta i koji od njegovog lizanja postane tanak kao dlaka na glavi - udare čekićem i ponovo taj lanac sveže to čudovište, da se ne pusti i da ne otruje svijet svojim otrovima, mržnjom, paganstvom..."; ili kada je u istom gradu, ali godinu dana ranije izjavio: "Marko Miljanov je pisao jezikom svojih predaka, srpskim jezikom a ne nekakvim autofekalnim, maternjim"; ili kada je istom prilikom rekao: "Backulje" su (asocijacija na napor ministra prosvjete Slobodana Backovića da uvede makar maternji u škole sa tim zavrsetkom riječi na "lja" asocira na krave npr. Šarulja) dolazile i prolazile, kao što su prošle "šuvarica" i "gašulja", a ostala je prosvjeta zasnovana na svetiteljstvu, na vitlejemskom ognju, na beskraju božanskom koji se otkrio na ovaj sveti dan, koji nam obasjava ovaj sveti oganj." Ili, ako ćemo i dalje u prošlost, kada je početkom milenijuma kada se vladajuća Demokratska partija socijalista opredijelila za nezavisnost. Mitropolit Amfilohije Radović tada ljut poručio: “Neka nam Bog podari da bude što manje onih koji se klanjaju paganskom caru prokletom Dukljaninu, i neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za vezirov most“.
Sve u svemu, dakle, ako se zalažeš za crnogorski jezik onda te Amfilohije povezuje sa kravama, ("backulje"), ako si za neovisnost Crne Gore onda nemaš ništa u mozgu ("krivomozgic"), ako si za postojanje Crnogorske pravoslavne crkve onda te treba prikovati za most, ako ne izvještavaš na TV kako mitropolit misli onda si bezbožnik, Kotor bi trebao biti prijestolnica Dalmacije.....
Na ove sasvim nekršćanske izjave mitropolita Amfilohija vlast se izgleda navikla na pa na njegove riječi reagira - milosrdno i kršćanski. Tek šef kabineta predsjednika skupštine, Raško Konjević, za Amfilohija kaže da je bio duhovni patron ratnim zločincima: "Vjerujem da se (Amfilohije) danas moli za stotine hiljada žrtava koje je proizvela ratna politika čiji je on bio propagator. Ko je krivomozgić, a ko pravomozgić, vrijeme je već pokazalo, a nadam se da će ubrzo i zemaljski i božji sudovi" - poručio je Konjević. Iz vrha DPS-a stigao je, takodjer, uzdržan odgovor. Politički direktor stranke, Predrag Sekulić: "Od božjih predstavnika, ili onih koji se tako predstavljaju, prije svega se očekuju bogougodne riječi. Žao mi je što se gospodin mitropolit crnogorsko-primorski, gospodin Radović nije rukovodio time".
Na mitropolitove riječi, koje još jednom izražavaju nepoštivanje države u kojoj živi i njene institucije, ne reagiraju njegovi nadredjeni u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, valjda se sa svojim mitropolitom slažu, jer Srpska pravoslavna crkva je pozicionirala sebe protiv crnogorske države i protiv njenog referenduma. Konačno, polivinom prošle godine mitropolit je bio "zapanjen" pozivom Svetozara Marovića da se izjasni u kojoj državi služi tvrdeći da ga je potpredsjednik DPS-a svrstao u "podržavatelje bezakonja i vjerskih dioba u Crnoj Gori."
Možda bi gospodin Amfilohije mogao šta god, mora da je to bogohulna misao, naučiti od svog suparnika, mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve, Mihaila, koji je za badnjak pozvao sve pravoslavne vjernike da se u čast Hristovog rođenja sjate u jedan zagrljaj.
I dok mitropolit Srpske pravoslavne crkve utvrdjuje pazare i definira ljude koji se sa njim ne slažu kao "krivomozgiće" meni ostaje jedna velika dilema: gdje su se smjestili "pravomozgići" po Amfilohiju. I što ih više tražim sve više ih vidim u prošlosti kako posvećuju novonikle parkinške prostore na prostorima gdje su nekad bile džamije, vidim ih kako kriju ljude koje traži ruka pravde, blagosiljaju ratnike koji idu u osvajanja i praštaju zločincima - ako su "na pravoj strani". Vidim ih i danas kako "ratuju" sa Amerikom i kako neće u Evropsku uniju.
Vidim ih i tamo davno, i još dalje, kada sam ja uživao u onoj razakliji i onom siru čije sam količne preostale od prodaje na pijaci tih dana ranih šezdestih godina nepoštedno smanjivao i čiji mi ukus i danas stoji u ustima dok o tome pišem. Jedino ne znam gdje ja sam pripadam - medju "pravomozgiće" zato što mi se taj okus i danas dopada, ili u "krivomozgiće" zato što znam da se takva gozba više neće ponoviti.