Evo jedne prošlogodišnje Dodikove reakcije na novinarsko pitanje:
„Nije ništa urađeno, gospođo. I vi bi’ morali malo da se obrazujete ako hoćete da znate kako procedure idu. Nemojte me tako gledati - potrebne su inicijative, potrebna je odluka parlamenta, a ne vaša nestrpljivost i stalno izrugivanje tim stvarima.“
Aleksandar Macanović, Udruženje mladih novinara RS-a:
„Smatram da premijer ove godine nije imao dobar odnos prema novinarima, odnosno prema medijima. To je pokazao u više navrata. Poznato je da premijer Dodik ne voli da mu novinari postavljaju neugodna pitanja i da, maltene, lično se obraća novinaru, što je po mom mišljenju nepotrebno, i on taj odnos mora da promijeni i da malo više uvažava novinare koji postavljaju pitanja koja su za njega nezgodna, a ima načina da odgovori ili da ne odgovori, jer novinari rade samo svoj posao. Oni su tu zbog javnosti, a ne da postavljaju neka lična pitanja koja se njima sviđaju ili ne sviđaju.“
Ovakav odnos doprinio je tome da se novinari, posebno onih medija koji finansijski ili na neki drugi način zavise od pomoći vlade, više i ne usuđuju postavljati pitanja premijeru.
Nakon posjete predsjednika Srbije Borisa Tadića Banjoj Luci, 7. decembra 2007. godine:
PORTPAROL: Ima li pitanja?
TADIĆ: Po dva.
DODIK: Nema, hvala.
TADIĆ: Ma hoću ja nešto još da kažem. Nadao sam se da ćete da me pitati, pa vidim da me ne pitate.
Strah koji se uvukao u novinare u Republici Srpskoj, novinar Federalne televizije, Mišo Vidović, tumači na sljedeći način:
„Najgora moguća stvar kod novinara je autocenzura, pa tek onda dolazi cenzura kod urednika i čelnika medijskih kuća, što znači da se ipak radi o autocenzuri kod samih novinra. A kada kažem autocenzura, to se može protumačiti i da postoji određena doza straha.“
Možda je upravo zbog ovakvog podaničkog odnosa medija u Republici Srpskoj Dodiku vrhunac nipodaštavanja nekih novinara i medija pokazao 16. decembra gostujući u emisiji „Nedeljom u 2“ Hrvatske radiotelevizije. Iziritiran što je voditelj emisije Aleksandar Stanković uključio u program Bakira Hadžiomerovića, urednika emisije „60 minuta“ Federalne televizije, protiv kojeg je Dodik podnio i tužbu za duševne boli, Dodik je reagovao na sljedeći način:
DODIK: Ja nisam došao ovdje da odgovaram na njegova pitanja. Mene on uopšte ne zanima.
STANKOVIĆ: On vas ništa i ne pita...
DODIK: Ja nisam došao ovdje da slušam njega. Ovo je potpuna podvala, ja ne želim uopšte...
STANKOVIĆ: Nije nikakva podvala, pokušavam razgovarati sa kolegom.
DODIK: On je obični jedan kreten, kojeg ja ne želim da slušam.
STANKOVIĆ: Nemojte vrijeđati kolege...nismo došli u Zagreb nikog da vrijeđamo...
DODIK: Ne želim ja da vrijeđam nikoga, vi mene vrijeđate jer ovdje podvaljujete meni. Niste mi rekli da će biti, ja ne želim uopšte s njim da pričam, on nije relevantan čovjek za mene, za moje ideale...
STANKOVIĆ: Za mene je relevantan, ja sam urednik emisije.
DODIK: Onda ga vi dovodite u emisiju, nemojte mene dovoditi...
STANKOVIĆ: Ja sam ga doveo u emisiju.
DODIK: Pa dovedite ga u svoju emisiju, nemojte gdje sam ja u emisiji....
Vidno iznerviran što nije bio obavješten da će gost emisije biti i Hadžiomerović, Dodik je otišao i dalje upućujući mu prijetnje.
DODIK: Trebali ste ga dovesti ovdje u studio...
HADŽIOMEROVIĆ: Ne mogu doći, gospodine Dodik, kad ste rekli prvom prilikom kad me vidite da ćete me nokautirati.
DODIK: Hoću, sigurno.
Dodik ne preza ni od toga da zabrani svojim ministrima ili ljudima iz stranke da daju izjave pojedinim medijima. Ljudi iz jedne lokalne televizije, koja se našla na udaru ovakvih Dodikovih sankcija, ipak nisu htjeli o tome razgovarati:
„Pa ja ne smijem bez kuće, znaš, zato što se tako sve smirilo i sredilo.“
U svom obraćanju na kraju godine medijima premijer Republike Srpske pokazao je i neko drugo lice:
„Želim vam svima sve najbolje u Novoj godini. Želim da nastavite sa svojim kritičnim odnosom prema onome što mi radimo. I uvijek je dobro došla kritičnost koja vuče naprijed i koja obavezuje dodatno.“
Za nadati se da premijer Dodik neće zaboraviti ove riječi i da će u 2008. godini imati više takta u odnosu na one medije koji samo ne hvale svaki njegov potez.
