Pogriješio je što je pristao da ode na taj doček. Zovu na večeru, a uvijek završi prepunim stomakom masne hrane i glavom koja bruji od teškog vina. Kad god ga pozovu na neku takvu "večeru" uvijek sam sebi kaže da neće ići i uvijek ode. Njegova hladna asistentica bi sigurno komentirala da je to sukob njegovih korijena i njegovog života.
Nije mu opće bilo jasno kako su nabavili cijelo jagnje kad je to u Americi gotovo nemoguće, a da za vrat ne dobiješ neko društvo za zaštitu životinja. Još više mu je bilo nejasno kako su to uspjeli ispeći, bilo mu je nemoguće zamisliti roštilj ili neku pećnicu u New Yorku. Njegovoj Cathy, dami sa kojom dijeli život, nije ni govorio, kao što joj nikad ne govori, kad ide da sretne svoje zemljake. Ona se pravi kao da ne zna ali joj je odmah jasno čim se vrati jer smrdi na duhan, boli ga glava i ne jede ništa čitav slijedeći dan. Već su odavno “moderni” pa idu i na dočeke odvojeno. Nekad ga je stid tog žderanja, pijanki i galame pa pažljivo bira trenutke i prilike kad je uključuje. Ne shvaća ni zašto se stidi ali je tako. Ne mora baš nešto posebno da bude oprezan jer to nju i ne zanima. "Vi ste tamo iz Evrope, neka čudna sorta! Svakih 100 kilometara nova država, novi jezik i nova kultura. Kod vas treba odlaziti samo - u posjetu!" Jednom je odveo u Sarajevo, bila je dirnuta toplinom ljudi i užasnuta količinom razaranja nakon rata. Volim samo jednu stranu našeg karaktera govorila je. Kad je pitaš kako izlazi na kraj sa drugom stranom kaže da onu prvu voli - previše! Rekao joj je da se na Balkanu, kad se voli, voli previše, a kad se mrzi da se mrzi još i više! Samo je odmahivala glavom i čudila se našim glupostima.
Ali, kakav je uopće imao izbor? Mogao je otići sa njom na jednu od onih vještačkih zabava koje ovdje nazivaju dočekom nove godine. Sjediš miran kao bubica, plešeš samo ako ima prostora na podijumu i to – uvijek iste plesove. “Pristojne” plesove. Niko ne pjeva, samo galame kad ono počnu da broje od 10 do nule. Onda gledaju vatromete kao da ga prvi put vide. Cathy mu je uvijek govorila da su “njeni” dočeci u stvari dio karaktera razvijenog zapadnog svijeta i tolerancije. Ako nema prostora za ples – jednostavno ne plešeš jer ako plešeš onda ni drugi neće imati mjesta! Ne galamiš jer ako svi galame niko nikoga neće ni čuti! I ne smiješ da piješ jer te vani čeka policija koja čuva i tebe i druge – ako popiješ. Jednom, dok su se vozili prema Jadranskom moru pitala ga je zašto je odjednom počeo da svjetlima daje znak vozačima?
“Vidio sam policiju pa upozoravam druge vozače da uspore!” – odgovorio je.
“Zašto?” – pitala ga je.
“Pa da ne plate kaznu!”
“To je tipičan primjer vas sa Balkana! Policija je tu da zaštiti tebe pa ako druge upozoravaš da ih policija kontrolira ti u stvari ugrožavaš nas!”
“???”
“Policiji treba pomagati da obavlja svoj posao, a ne odmagati!”
Nema šanse – mislio je – da se ta dva svijeta ikad susretnu. Jedino je moguće da ovaj njegov, balkanski, odustane od svojih nekih navika i postane dio njenog svijeta. Da objavi rat Americi i da se preda. Odmah. Kako li će tek tada biti voziti!! Trebaće mu od Sarajeva do mora čitav dan!!!
Dok su završavail ono jagnje slušao ih je kako pričaju i kako se gube! Lutaju izgubljeno od engleskog do svog jezika, miješaju ih poput miksera i spajaju poput nekog šeprtlje. Izmišljaju neke nove riječi koji u prvi mah nije ni razumio. Jedna je dama govorila da je “vokala po storu” pa kad je pitao susjeda šta to ona u stvari govori rečeno mu je da je išla u kupovinu!!! Objasnili su mu da njen engleski zvuči kao “walking through stores”!!! Jedan je muškarac, do njega je sjedio, stalno govorio kako je ključ uspjeha kad nešto “šeruješ” jer tako stalno učiš. On, kaže, uvijek malo “šeruje“ svoga, a više voli kad drugi “šeruju“. Mislio je na riječ “sharing“ dijeliti. “Dijelim sve osim žene“ – ambiciozno je uvjeravao druge kako je u pravu. Nekad se to govorilo da je neko izašao iz opanaka pravo u “Šimi” cipele. Sad samo kažu da si emigrant. Šimi cipele su već davno prestale biti simbol gradske kulture. Nije im se smijao jer se sjećao i sam sebe kako je kroz sve to prolazio. Ove mu večere ponekad dodju da se okane i same pomisli da se vrati doma.
Sad mu glava bruji i od teškog vina, i od jagnjetine, a bogme i od tih izraza koje čuje svake godine i koje uvijek zaboravi. Kad god odluči da se više neće dati navući na tu vrstu dočeka, ili na neku drugu prigodu, te da će slijedeći put otići sa Cathy i malo otrpiti tu svu uštogljenost i, po njegovom uvjerenju, vještačko sjedenje i vještačku kulturu – slaže sam sebe. Čim čuje da neki zemljak negdje ima kakav tulum, ne može odoljeti. Juri tamo tamo poput ovisnika da se izgubi u nikotinskom dimu (“bože pa ovdje svi puše!”), da se ispriča sa svojima i čuje vijesti iz daleka (“bože, ovdje svi galame!”), da se potapše po ramenima sa zemljacima (“bože ovdje se svi dodiruju!”) i vrati doma, svojoj pristojnoj Cathy i odgovara na njena beskrajna i uvijek ista pitanja kako je sve to uopće i moguće sjediti i udisati otrov, galamiti, jesti i piti te količine jela i pića i znati da će te poslije boljeti glava od mamurluka. Već je davno prestala da ga kritizira što ubijaju životinje i što tako doprinosi “debalansiranju“ prirode!
“Vi ste tako visoki i temperametni, tako osjećajni, da vas je samo upristojiti, bili bi najatraktivniji muškarci na svijetu!” – komentirala je dok mu je donosila kavu. A asistentica će mu sutra na poslu govoriti kako je bila na Karibima, kako se divno provela u prirodi.
I 2008-a je počela na isti način kao i mnoge prethodne. Život piše romane.
Nije mu opće bilo jasno kako su nabavili cijelo jagnje kad je to u Americi gotovo nemoguće, a da za vrat ne dobiješ neko društvo za zaštitu životinja. Još više mu je bilo nejasno kako su to uspjeli ispeći, bilo mu je nemoguće zamisliti roštilj ili neku pećnicu u New Yorku. Njegovoj Cathy, dami sa kojom dijeli život, nije ni govorio, kao što joj nikad ne govori, kad ide da sretne svoje zemljake. Ona se pravi kao da ne zna ali joj je odmah jasno čim se vrati jer smrdi na duhan, boli ga glava i ne jede ništa čitav slijedeći dan. Već su odavno “moderni” pa idu i na dočeke odvojeno. Nekad ga je stid tog žderanja, pijanki i galame pa pažljivo bira trenutke i prilike kad je uključuje. Ne shvaća ni zašto se stidi ali je tako. Ne mora baš nešto posebno da bude oprezan jer to nju i ne zanima. "Vi ste tamo iz Evrope, neka čudna sorta! Svakih 100 kilometara nova država, novi jezik i nova kultura. Kod vas treba odlaziti samo - u posjetu!" Jednom je odveo u Sarajevo, bila je dirnuta toplinom ljudi i užasnuta količinom razaranja nakon rata. Volim samo jednu stranu našeg karaktera govorila je. Kad je pitaš kako izlazi na kraj sa drugom stranom kaže da onu prvu voli - previše! Rekao joj je da se na Balkanu, kad se voli, voli previše, a kad se mrzi da se mrzi još i više! Samo je odmahivala glavom i čudila se našim glupostima.
Ali, kakav je uopće imao izbor? Mogao je otići sa njom na jednu od onih vještačkih zabava koje ovdje nazivaju dočekom nove godine. Sjediš miran kao bubica, plešeš samo ako ima prostora na podijumu i to – uvijek iste plesove. “Pristojne” plesove. Niko ne pjeva, samo galame kad ono počnu da broje od 10 do nule. Onda gledaju vatromete kao da ga prvi put vide. Cathy mu je uvijek govorila da su “njeni” dočeci u stvari dio karaktera razvijenog zapadnog svijeta i tolerancije. Ako nema prostora za ples – jednostavno ne plešeš jer ako plešeš onda ni drugi neće imati mjesta! Ne galamiš jer ako svi galame niko nikoga neće ni čuti! I ne smiješ da piješ jer te vani čeka policija koja čuva i tebe i druge – ako popiješ. Jednom, dok su se vozili prema Jadranskom moru pitala ga je zašto je odjednom počeo da svjetlima daje znak vozačima?
“Vidio sam policiju pa upozoravam druge vozače da uspore!” – odgovorio je.
“Zašto?” – pitala ga je.
“Pa da ne plate kaznu!”
“To je tipičan primjer vas sa Balkana! Policija je tu da zaštiti tebe pa ako druge upozoravaš da ih policija kontrolira ti u stvari ugrožavaš nas!”
“???”
“Policiji treba pomagati da obavlja svoj posao, a ne odmagati!”
Nema šanse – mislio je – da se ta dva svijeta ikad susretnu. Jedino je moguće da ovaj njegov, balkanski, odustane od svojih nekih navika i postane dio njenog svijeta. Da objavi rat Americi i da se preda. Odmah. Kako li će tek tada biti voziti!! Trebaće mu od Sarajeva do mora čitav dan!!!
Dok su završavail ono jagnje slušao ih je kako pričaju i kako se gube! Lutaju izgubljeno od engleskog do svog jezika, miješaju ih poput miksera i spajaju poput nekog šeprtlje. Izmišljaju neke nove riječi koji u prvi mah nije ni razumio. Jedna je dama govorila da je “vokala po storu” pa kad je pitao susjeda šta to ona u stvari govori rečeno mu je da je išla u kupovinu!!! Objasnili su mu da njen engleski zvuči kao “walking through stores”!!! Jedan je muškarac, do njega je sjedio, stalno govorio kako je ključ uspjeha kad nešto “šeruješ” jer tako stalno učiš. On, kaže, uvijek malo “šeruje“ svoga, a više voli kad drugi “šeruju“. Mislio je na riječ “sharing“ dijeliti. “Dijelim sve osim žene“ – ambiciozno je uvjeravao druge kako je u pravu. Nekad se to govorilo da je neko izašao iz opanaka pravo u “Šimi” cipele. Sad samo kažu da si emigrant. Šimi cipele su već davno prestale biti simbol gradske kulture. Nije im se smijao jer se sjećao i sam sebe kako je kroz sve to prolazio. Ove mu večere ponekad dodju da se okane i same pomisli da se vrati doma.
Sad mu glava bruji i od teškog vina, i od jagnjetine, a bogme i od tih izraza koje čuje svake godine i koje uvijek zaboravi. Kad god odluči da se više neće dati navući na tu vrstu dočeka, ili na neku drugu prigodu, te da će slijedeći put otići sa Cathy i malo otrpiti tu svu uštogljenost i, po njegovom uvjerenju, vještačko sjedenje i vještačku kulturu – slaže sam sebe. Čim čuje da neki zemljak negdje ima kakav tulum, ne može odoljeti. Juri tamo tamo poput ovisnika da se izgubi u nikotinskom dimu (“bože pa ovdje svi puše!”), da se ispriča sa svojima i čuje vijesti iz daleka (“bože, ovdje svi galame!”), da se potapše po ramenima sa zemljacima (“bože ovdje se svi dodiruju!”) i vrati doma, svojoj pristojnoj Cathy i odgovara na njena beskrajna i uvijek ista pitanja kako je sve to uopće i moguće sjediti i udisati otrov, galamiti, jesti i piti te količine jela i pića i znati da će te poslije boljeti glava od mamurluka. Već je davno prestala da ga kritizira što ubijaju životinje i što tako doprinosi “debalansiranju“ prirode!
“Vi ste tako visoki i temperametni, tako osjećajni, da vas je samo upristojiti, bili bi najatraktivniji muškarci na svijetu!” – komentirala je dok mu je donosila kavu. A asistentica će mu sutra na poslu govoriti kako je bila na Karibima, kako se divno provela u prirodi.
I 2008-a je počela na isti način kao i mnoge prethodne. Život piše romane.