Ovih je dana objavljeno i prvo tiskano izdanje pojedinačnog popisa žrtava tog strašnog ustaškog zločina u Drugom svjetskom ratu, s ukupno 72. 193 imena, no popis se svakodnevno nadopunjava i od otvaranja Muzeja do danas pridodano mu je 2.587 novih imena.
Direktorica Spomen područja Jasenovac, Nataša Jovičić, ističe da njihov istraživački tim svakodnevno provjera novo-dobivene i pronađene informacije o ustaškim žrtvama u Jasenovcu i dodaje ih u elektronsku bazu podataka, a ovih je dana, po prvi put, objavljena i knjiga s poimeničnim popisom stradalih, koji se stalno proširuje:
Direktorica Spomen područja Jasenovac, Nataša Jovičić, ističe da njihov istraživački tim svakodnevno provjera novo-dobivene i pronađene informacije o ustaškim žrtvama u Jasenovcu i dodaje ih u elektronsku bazu podataka, a ovih je dana, po prvi put, objavljena i knjiga s poimeničnim popisom stradalih, koji se stalno proširuje:
"Od 31. 8. do danas je 300 osoba više. Molimo sve koji znaju nešto, koji imaju nekoga, ili bilo kakve informacije sa dokazima, da nam ih dostave. Svako novo ime ulazi u bazu podataka i u knjigu."
Prvo izdanje te potresne knjige ima 1.888 stranica, široka je 14 centimetara i teška više od četiri kilograma. Autori su kustosi Memorijalnog centra, Đorđe Mihovilović i Jelka Smreka, koja ističe da uz svako ime stoji nacionalna pripadnost i ostali podaci o žrtvi:
"Knjiga ima objavljenu kartu koju smo nazvali Topografija terora. Skora da nema općine na području bivše Jugoslavije iz koje nije žrtva."
I prošireni popis potvrđuje da je najviše ubijenih i stradalih u Jasenovcu Srba, ukupno 40.251, zatim Roma 14.750, Židova 11.723, i 3.583 Hrvata. Direktorica Jovičić ističe da su otpočeli i kontakti sa stručnjacima Muzeja jasenovačkih žrtava na području Gradine, u Bosni i Hercegovini, te predstavnicima Muzeja genocida iz Beograda:
"Naši brojevi su vrlo blizu. Oni imaju 80.022, a mi imamo oko 72 tisuće. Poklapamo se u tom istraživačkom dijelu sa njima i ne vidim razloga da u skoroj budućnosti ne bude suradnja na tom području."
No, mnogo kritika i polemika odnosi se na samu postavu jasenovačkog Muzeja, a jedan od razočaranih posjetitelja je i hrvatski novinar Mladen Mali:
"Bio sam zgrožen kada sam izašao napolje jer u tom muzeju najveću plohu na zidu, najveće mjesto, zauzima fotografija Hitlera i Pavelića. Ne znam zašto i kako su to htjeli napraviti, ali ovo bi trebao biti Muzej koji je posvećen žrtvama, a ne njihovim krvnicima. Ovo je muzej gdje treba predstaviti patnje žrtava. Ja od toga ništa nisam vidio, osim nekog mraka i nekih kompozicija gdje su ključne stvari tako niske dole da se moraš sagnuti. Kama je dole na podu, ne možeš je vidjeti, nego moraš kleknuti da vidiš čime su žrtve ubijali. To je stravično. To mi se zgadilo. Izašao sam van i rekao da u takav muzej više ući neću."
Slične dojmove iznosili su mnogi i muzej je, prema riječima direktorice Jovičić, većinu uvažio:
"Shvatili smo da moramo sa puno više pažnje pokazati tko su bili zločinci. Odlučili smo neke važnije fotografije koje imamo izvući i staviti ih na same zidove. Ima jedna vrlo potresna slika stradale djece u Staroj Gradiški. Ta uvećana fotografija će biti na zidu."
Povjesničar i profesor na američkom sveučilištu Jale, doktor Ivo Banac, o novoj postavi muzeja, o ustaškom logoru Jasenovac, ima pozitivno mišljenje, iako priznaje da su ga neke stvari u Auschwitzu puno više dirnule, nego slična priča u Jasenovcu:
"Kada vidite jednu vitrinu punu ljudske kose ili jednu vitrinu punu naočala, to možda ima veći učinak nego studiozni prikazi sa statistikama, sa podacima, sa povijesti i žrtava i mučitelja. Taj dojam je neponovljiv. A to u Jasenovcu nećete vidjeti. Ima ljudi koji nikada neće biti zadovoljni jer svako ima svoju ideju kako bi to trebalo izgledati. Ono što je ključno je da je postava u rukama stručnih ljudi, da to nije u rukama nekih ideologa, ili onih koji bi htjeli natezati grozotu Jasenovca na ovu, ili na onu stranu."
Direktorica spomen područja Nataša Jovičić tvrdi da su otvoreni za sve prijedloge i kritike, no i dalje je uvjerena da je osnovna koncepcija Muzeja dobra:
"Želimo da kada posjetitelj izađe iz Muzeja shvati tragediju ovoga mjesta, ali i da vidi Bogdanovićev spomenik Cvijet i kaže da je Jasenovac najgore mjesto koje se moglo dogoditi. Vjerujemo i da postoji dobro u čovjeku."
Kako se u Beogradu komentariše objavljivanje poimeničnog popisa žrtava koncentracionog logora Jasenovac?
U Beogradu se, u okviru projekta revizije popisa žrtava rata od 1941. do '45. godine, paralelno sa poimeničnim popisom jasenovačkih žrtava, koji vrši Memorijalni muzej Spomen parka Jasenovac, obavlja evidentiranje stradalih u logorima NDH. Šef tima je kustos Muzeja žrtava genocida Dragan Cvetković:
"Broj je praktično, u odnosu na broj stalne postavke koja datira od prošle godine, veći za nekih 2300-2400 stradalih, što će reći da kolege iz Spomen parka Jasenovac rade otprilike isto što radi i Muzej žrtava genocida - krenuli su da rade poimeničan popis iz raznih dokumentacija. Ne znam odakle sve to prikupljaju, verujem da nam je metodologija slična i da će napraviti napredak. Oni sami kažu da taj popis nije potpun, da brojka nije konačna, kao što i mi govorimo - da brojka koju imamo, a trenutno iznosi 85.000, nije konačna. Dakle, moja procena je da je broj stradalih u Jasenovcu negde između 122.000 i 130.000. Da li je ta procena tačna ili nije vreme će pokazati. Naravno, usled nedostatka dokumentacije ne verujem da ćemo ikad uspeti da dođemo do konačnog broja stradalih, ali verujem da upravo ovaj metod pojedinačne identifikacije vodi približavanju što tačnijem broju stradalih."
Predsednik Fonda za istraživanje genocida Milan Bulajić ističe da pomenute 72 hiljade ljudi predstavljaju samo deo jasenovačkih žrtava i da je svako tumačenje da je reč o konačnom broju pogrešan i zlonameran:
"Tumačenja da je to popis žrtava Jasenovca su potpuno pogrešna. Naime, radi se o tome da je to minimum minimuma. Mnoge žrtve uopšte nisu na spisku, veliki broj žrtava Jasenovca neće nikada biti poznat po imenu i prezimenu jer su potpuno uništena čitava sela, uništene su rodne knjige. Taj slučaj je naročito drastičan kada su u pitanju Romi jer su njih odvodili u Jasenovac bez ikakvog popisa. Prema tome, taj popis jasenovačkih žrtava se može smatrati minimumom minimuma."
Profesor Bulajić kaže da ne želi da se izjašnjava oko broja žrtava Jasenovca, već kaže da je za njega bitna procena Zemaljske komisije Hrvatske iz 1946. godine, čiji podaci govore da je stradalih bilo između 500 i 600 hiljada:
"Druga stvar je procena Stejt departmenta u kojoj je rečeno, na osnovu izvora nemačke arhive, da se, do 6. decembra 1945. godine, može smatrati da je u Jasenovcu stradalo 200.000 a u Gradiški 100.000 žrtava. Međutim, tom broju treba dodati žrtve iz krvave 1944. godine i polovine 1946. godine. Dakle, ono što ja upotrebljavam u mojim pisanjima, u Jasenovcu je stradalo stotine hiljada – to se može naći i u enciklopediji holokausta i u drugim enciklopedijama."
Kustos Muzeja žrtava genocida Dragan Cvetković kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa da konačni broj ubijenih u Jasenovcu nikada neće biti poznat, ali da je popis pojedinačnih žrtava najbolji metod da se dođe do približne procene. Glavni problem u ovom poslu predstavlja to što je arhivska građa u više navrata uništavana, kao i nedostupnost pojedinih arhiva, kaže Cvetković:
"Postoji problem uništavanje građe, u samom logoru Jasenovac građa je uništavana 2-3 puta, ali s druge strane postoji građa na koju je do sada malo obraćana pažnja. Na primer, prethodnih 50 godina su rađene razne lokalne hronike, monografije, gde su popisivani stradali. Naravno, deo tih stradalih se odnosi i na sam logor Jasenovac. Ukoliko uspemo da prikupimo te lokalne hronike, monografije, stavimo ih na jedno mesto, to nam danas omogućava kompjuterska tehnika, i sve to obradimo doći ćemo do približnog broja stradalih. S druge strane, još uvek neke arhive nisu dostupne i ne znamo šta se nalazi u njima – nadam se da će u okviru demokratizacije doći i do otvaranja svih arhiva, da će sva građa postati dostupna."
