Kad god sam, još kao dječak, sa svojim roditeljima odlazio na raspust odlazili smo u očevo selo Husino, kod Tuzle. I čim bi stigli otac i ja bi se zaletili u jednu stražnju prostoriju koju su tada seoske kuće imale i koje su uvijek bile do kuhinje, bolje reći do "dnevnog boravka" koje je uključivalo i kuhinju i boravak. (zaboravio sam i kako su se te sobe zvale). U toj prostoriji je bila ostava pa smo nas dvojica brže bolje grabili svako svoju šerpu koje nam je baka, znajući da dolazimo, ostavljala dobro popunjene. Ja sam prstima i dječački skidao kajmak sa slatkog, a otac grabio drugu šerpu sa kiselim mlijekom. Sjećam se da je uvijek šerpu okretao najprije naopačke govoreći kako kiselo mlijeko nije dovoljno dobro ako se - prospe.
Jedno drugo selo, zove se Filzmoos, negdje oko 50-ak kilometara od Salzburga, ima oko tisuću kuća i mahom se bave ono što se modernim riječnikom naziva "seoskim turizmom". Tu sam, u Filzmoosu, shvatio zašto Austrija ima tako visok prihod od turizma. Ispred pansiona Rettenegg dolaze srne da se nahrane što uvijek izaziva vrisku djece, dvije dječje škole skijanja čekaju na malene, skijaška staza za one koji ne žude za jurnjavom i strmoglavim spuštanjem je dio obiteljskog imanja, staza za sanjkanje se savija pod prisitskom dječjeg prevrtanja. Ujutro iz pansiona uvijek prvi izlaze Nijemci (već su oko 8 na nogama i autom odlaze na one "prave" skijaške staze). Ne propuštaju ni sekundu, a kamoli sat! Mi ostali lijeno promaljamo glavu tek oko 10.
Kad iznajmljuješ sanjke ili skije ne pitaju te za dokumenta niti traže novac. "Platićete kad sve vratite!" - kažu. Daju ti još božični popust, samo da ponovo dodješ. Obitelj Hoffer, vlasnici pansiona, zovu svoje goste na božično čestitanje i poklanjaju im poseban božični kolač. Oni imaju klasični obiteljski biznis: baka je zadužena za stoku, (imaju desetak krava, par konja, svinje i kokoši), dida modernim mašinama sredjuje staze i izvlači iz snijega nekad neoprezne vozače, otac vodi svoj skijaški lift, mati vodi financije (šta bi drugo!) i brine o pansionima. Živjeti na ovakvim farmama je luksuz! Obučeni u nošnje kojih se ne stide i nose ih sa ponosom. "Prodaju" nam tako i svoju tradiciju, pa postaješ ljubomoran kao da ti svoje tradicije i nemaš!. Valjda i zato što mi svoje nošnje prihvaćamo samo - na televiziji. U mjesnoj crkvi na zidovima sjećanje na poginule iz ovog sela u svim ratovima i na svim stranama. Nema ih puno, selo je malo. Nikom slava - svakom ista slika, osnovni podaci i datumi rodjenja i smrti. Svakom isti - "mir božji".
Jedna je mlada dama, zove se Mimi i ima 9 godina, negdje pokupila virus šarlaha pa joj se lice osulo. Stalno se žalila ne zato što je bolesna, ili što je bubuljice svrbe, ili što ne može vanka na sanjkanje već zato "što će biti najružnija u Filzmoosu"! Jedna druga mlada dama, zove se Barbara i ima 5 godina, je nakon saznanja da je rodjak vidio kako spava zadovoljno konstatirala da je bila pokrivena i da je "dobro da me nije vidio u pidžami!" Nemaju ni pojma šta to znači biti žensko ali već imaju svoje ženske brige!!
Gostima se nudi odlazak sanjkama podaleko u šumu, negdje oko sat vožnje. Konji vuku lagano sanjke kroz šumu i mrkli mrak, cesta široka, neki ljudi odlučili ići pješke u tu avanturu. Automobilima nije dozvoljeno, osim mjesnim kombi-taksistima. Drugih i nema. Jedan četvorogidšnji Harry džepnu lampu uperio prema šumu sve se nadajući da će vidjeti koju životinju. Nas ostale u saonicama hvata strah i pri pomisli da bi nas iz mrklog mraka mogle promatrati kakve životinjske oči. Kad stigneš na odredište vode te na jednu šumsku stazu, dugačku otprilike dva kilometra, svu obilježenu bakljama i na svakom čošku poneka scena vezana za Božić. Negdje živi ljudi i životinje, negdje tek figure od drveta, po stazi djecu zabavljaju kostimirani likovi iz božične priče. Kad sve prodješ uletiš na kuhano vino u jedan restoran koji više podsjeća na veliki planinski dom. Tamo, na vrhu planine, naletiš na - izbjeglicu iz BiH. Čovjek je iz Velike Kladuše i tu se skrasio nakon bježanja od onih naših ratova. Oni su, iz Velike Kladuše, morali bježati od sve tri vojske - bosanskohercegovačke, srpske i hrvatske. Još im, pored svega, i "Babo" izabrao pogrešnu stranu.
Kad se vratiš nazad u selo dočeka te vlasnik sanjki sa čašicom domaće rakije da se još malo zagriješ, pripremili su "schnaps" čak i za djecu. Koja onda pričaju kako su pili "rakiju". Jedina mi nada - valjda će brzo zaboraviti. Onda se vratiš u svoj apartman i tamo te dočeka domaće mlijeko, domaća jaja, kruh i domaći puter. "Ovo jaje ne valja - kaže jedna mlada dama, zove se Karla i ima 9 godina - tako je žuto!!"
Baš je sve kao kod moje bake na selu Husino, kod Tuzle. Mati bi, i oca i mene, tokom onih školskih praznika svaki put kritizirala. Mene što skidam kajmak prstima koje čak nisam ni oprao poslije puta, a oca što ne uzme bar žlicu i što djeci ne služi kao dobar primjer. Obiteljska kućica na Husinu je trošna i pogiba se pod teretom vremena i činjenice da tamo više nema ni bake, ni mlijeka ni dječaka koji dolaze na školski raspust.
Sad se domaće mlijeko, domaći puter, domaća jaja dobiju samo ako se krene - u seoski turizam. Jednom godišnje.