Bio sam tada urednik u informativnom programu sarajevske Televizije. Još je bilo ono vrijeme komunizma kad smo vjerovali i Josipu Brozu i samoupravljanju. Tito je dolazio u Sarajevo i valjalo je to profesionalno uraditi. Napravili smo detaljan plan, podijelili zadatke novinarima i kamermanima i tri puta sve prevrnuli da provjerimo da li smo negdje pogriješili. Spisak rasporeda kamermana i novinara je dostavljen bio Službi državne sigurnosti (ništa neobično ako se ekipe postave na zgrade ili neke uzvišice i to u svijetu rade i danas). I onda je došlo do problema. Dvojica naočitih muškaraca su me posjetili i tražili da se jedan kamerman ne samo skloni sa zgrade gdje je bio zadužen da snima doček kolone sa predsjednikom nego i da bude poslat na zadatak – van Sarajeva.
Ima već šest godina, tvrdi u svojoj analizi "International Herald Tribune", kako se u vrhovima CIA u SAD-u boje da se “kolo sreće” ne okrene. Naime, od terorističkog napada na New York i rušenje tamošnjih “blizanaca” administracija predsjednika Busha je dala sigurnosnim službama gotovo odriješene ruke u tome kako će postupati sa zatvorenicima – uključujući i torturu. Ono “kolo sreće” se sada okreće u suprotnom pravcu. Pitanja o ulozi CIA i drugih organizacija i o načinu na koji se tretiraju zatvorenici su sve glasnija, a sve su veći izgledi da se pokrene i kriminalistička istraga. Bush će tada već biti penzioner i novi predsjednik, koji će gotovo sigurno biti iz Demokrartske stranke, neće imati nikakvog razloga da zataškava grijehove svoga prethodnika.
Tako Ministarstvo pravde koje je 2002-e godine dalo odobrenje sigurnosnim službama da upotrebljavaju krajnje grube metode ispitivanja, uključujući i utapljanje, (mnogi sve te metode nazivaju torturom) danas vodi novu istragu sa slijedećim pitanjem: da li je CIA prekršila zakon time što je uništila video trake sa takvih ispitivanja? Sigurnosni komitet Kongresa SAD-a vodi svoju istragu i ne ograničava se samo na uništavanje video traka nego i na same metode. “Dogodilo se točno ono čega se CIA plašila – kaže nekadašnji šef pravnih savjetnika Ministarstva pravde, Jack Goldsmith – vjetar sada duva drugačije i uzajamno optuživanje počinje!”
Stvari će se, medjutim, teško zaustaviti samo u okviru agencije CIA. Već su dostavljene žalbe u ime desetine zatvorenika u zalivu Guantanamo. Registrirano je 40 tužbi od strane onih pojedinaca koje su vlasti, kako tužbe kažu, neovlašćeno i bezražlozno pratile i snimale. Čak je i bivši sekretar odbrane, Donald Rumsfeld, prilikom nedavnog boravka u Francuskoj, bio suočen sa stavom organizacija za ljudska prava koje ga žele optužiti za ratni zločin!! “Ono što je prije samo pet godina izgledalo sasvim legalno i imalo političku podršku, kaže Goldsmith, je sada pod istragom.”Čak se i dogadja da se u javnosti pojavljuje oficir agencije CIA koji je bio uključen u hvatanju i ispitivanju jednog vodje terorističke organizacije Al’Qaida. John Kiriakou se, naime, pojavio u programu televizijske mreže ABC i rekao da on namjerno potapljanje zatvorenika smatra torturom te da se te metode ne bi smjele upotrebljavati. “Mi, Amerikanci, to sebi ne bi smjeli dozvoliti!” Jedan bivši zvaničnik u ministarstvu pravde, John Yoo, kaže da se ”uspjeh vladine administracije u spriječavanju (terorističkih) napada okrenuo protiv nje!”
Mnogi agenti, pa i u zvaničnici u agenciji CIA tvrde da je vraćanje na 2002-u godinu i data odobrenja za ispitivanje zatvorenika koja se danas smatraju torturom nije jednostavno fer. Odobrenje je traženo i dobijeno kažu oni i nije korektno sada suditi nečemu što je nekada bilo legalno. CIA ima, naravno, legalno uporište u takvoj tvrdnji. Ali, bojim se da se ovdje mnogo manje radi tome da li je nešto što je radjeno bilo legalno ili ne. Radi se o autoritetu agencije, ionako narušenom promašajima u obavještajnim informacijama vezanih za Irak i Iran, tajnim prebacivanjima zatvorenika, kršenjem zakona u evropskim zemljama, nelegalnim držanjem u zatvorima, torturom nad zatvorenicima u iračkom zatvoru Abu Graib kao i samim ovim raspravama koje se vode u SAD-u.
Henry Kissinger, bivši državni sekretar, u svom podužem tekstu koji sam čitao u "International Herald Tribunu" iznosi ozbiljnu zabrinutost da su obavještajne agencije postale jednostavno previše javne te da su više nego ikada uključene u ono što se zove javna debata pa i promjene mišljenja koje se u javnosti dogadjaju. “Bijela kuća je optužena za politizaciju obavještajaca; obavještajne agencije su optužene da promoviraju jednostranost svoje politike. Dokumenti koje ona objavljuje često "potišti prijatelje i zbunjuje protivnike.” Kissinger upozorava da se izgubio balans izmedju onih koji proizvode obavještajne informacije i onih koji ih koriste te da će to biti jedan od prvih zadataka budućeg predsjednika.
Amerika se tako priprema da nakon isteka drugog mandata predsjednika George W. Busha počinje popravljati svoj, u mnogim oblastima, bitno ugrožen imidž naj-nacije. Tema o pravima i zloupotrebama u agenciji CIA, iako se formalno odnosi samo na CIA, proizvodi i mnoge druge dileme američkog društva.
Onom mom kolegi sa početka priče (ne vjerujem da bi imao išta protiv ni da objavim njegovo ime, ali ga nisam pitao) sam sam morao saopćiti vijest. Ali, kako mu to reći i šta iznijeti kao argument? Kad sam mu rekao da ima jedan zadatak u Travniku, samo se nasmijao i pretekao me: “Bili ti iz SDB-a zar ne? I oni ti rekli da me skloniš!” Nisam ni stigao da nešto smislim kad je on produžio: “Ne brini, znam ja za to. Meni je otac u onom ratu završio u ustašama pa sam otada uvijek sumnjiv u ovakvim prilikama!” Otišao je bez riječ i svoj novi radni zadatak obavio, kao i uvijek, visoko profesionalno. Mora da mu je bilo teško još jednom preživljavati sve te trenutke. Kakve veze ta priča ima sa temom koja govori o promjeni ponašanja prema američkoj CIA? Oni iz Titovog osiguranja su uradili sve moguće da se bilo kakav incident, onaj koji se i teoretski mogao pretpostaviti, onemogući. Bilo je potpuno nevažno što je moj kolega kamerman bio sasvim bezopasna osoba. Neko mi je davno pričao da su nekada u Engleskoj, uoči posjeta važnih državnika, potencijalno opasni tipovi dobijali pozive od policije da se jave u odredjeni hotel u naznačeno vrijeme u nekom dijelu Engleske. Tamo su proveli dan ili dva ili tri o državnom trošku i stepen sigurnosti prilikom posjeta državnika je bio bitno veći.
A bilo je i jeftinije. Vjerujem da bi se i onaj moj kolega radio brčkao u nekom bazenu nekog hotela ali nije, kao što nismo ni mi tada bili - Engleska.