“Smijala se i njene su oči bile kao meki baršun. Stajao sam dolje na platformi, sam i nesposoban da se pomaknem, kao da me neko prikovao za asfalt. Ilijaš Beg je odveo u njen kupe. Gledala je kroz prozor, tiha i izgubljena, kao mala uplašena ptica. Kad je vlak krenuo, mahnula je, a Ilijaš Beg je iskočio iz vlaka.”
Ne vjerujem da bih u bilo kojoj knjižari primjetio knjigu “Priručnik za američke tinejdžere-muslimane” kao što ne bih primjetio ni neku drugu knjigu sličnog naslova koja se odnosi recimo na mlade kršćane ili jevreje. Ali, iza ovog naslova se krije jedna ljudska priča i jedna ljudska hrabrost. Jedan 11-o godišnji dječak, ime mu je Ifram Hafiz, je negdje u Arizoni, u Sjedinjenim Američkim Državama vidio grupu dječaka kako igraju nogomet. Htio im se pridružiti ali mu vršnjaci nisu dali: “Htio sam igrati nogomet, a ljudi bi rekli: ne ti ne možeš igrati nogomet jer si musliman i u vezi si sa talibanima!!”
Njegova majka, Dilara Hafiz, predaje osnove islama muslimanskoj djeci u njenoj lokalnoj zajednici u Arizoni. “Znam da njihovi komentari nisu potekli iz mržnje već iz neznanja. Poželio sam da postoji neko sredstvo kako bi nešto naučili" - rekao je Imran svojoj majci. Potražili su u knjižarama nešto na tu temu ali nisu našli. Yasmine, Imranova 17-o godišnja sestra je lutala pa Arizoni i tamošnjim knjižarama. "Tražila sam po knjižarama, pregledavala odjele za mlade, te vidjela da postoje knjige namijenjene mladim kršćanima i jevrejima. Upitala sam majku – zašto nema takve knjige za mlade muslimane?"
Dilara joj je jednostavno rekla: “Ako nema, napiši je sama!” I tu završava ljudska priča, a počinje ljudska hrabrost. "Poslali smo upitnik na adrese 40 islamskih škola u Americi i pitali tinejdžere s kojim se problemima susreću kao američki muslimani. Tko su im uzori? Slijede li učenja islama? Što za njih znači biti musliman? Je li im to pada lako ili teško?" - priča Yasmina Glasu Amerike.
Na temelju dobivenih odgovora obitelj je pripremila priručnik. Dilara Hafiz kaže da su oni predstavili islam iznoseći njegova temeljna vjerovanja, citiranjem i pojašnjavanjem dijelova Kur'ana te kroz priču o proroku Muhamedu. U drugim dijelovima priručnika razbijaju se pogrešna uvriježena mišljenja o muslimanima, ukazuje na izume koji potječu iz muslimanskog svijeta te govori o problemima s kojima se suočavaju muslimani-tinejdžeri u Sjedinjenim Državama. "Najvjerojatnije se najviše priča o poglavlju o hodanju s nekim, plesu, konzumaciji alkohola i drogi. Tim pitanjima pristupili smo kroz citate iz islama i stavovima naše vjere prema njima. No potom smo govorili o realnosti života na zapadu i kako su mladi bombardirani porukama, često suprotstavljenima, o tome kako definirati islam i sebe same", kaže Dilara Hafiz. Tako je nastao “Priručnik za američke tinejdžere-muslimane”. Jedna je obitelj odbila da mrzi i odlučila da nauči one koji nisu znali.
Prošli je tjedan jedna novina u Americi pisala tekst o demokratskom predsjedničkom kandidatu, Baraku Obami i iznijela tračeve da on ima i muslimanske krvi. Stotine ljudi se javljalo jer je to netačno i jer im je smetalo što se krvna zrnca uopće i prebrojavaju. Pobijedili su i urednici su zatražili oproštaj.
Mehmed Begić je bio u logoru na Manjači kod Banjaluke čitava 202 dana i tamo su mu ubili oca i brata. Janja Beč je nastavnica kod Novog Sada. Ove dvije obitelji se sada bratime i tako, kažu, prkose mržnji. Jedan je Aleksa iz Trebinja spasio prijatelja Bošnjaka pa su ga ubili njegovi, Srbi. “Ne treba nam Srbin koji spašava 'balije'” - mora da je rekao neko od onih koji su povukli obarač. Aleksa im je nudio čovječnost, ali to njima tada nije trebalo.
Jedan je Ivan Milas imao šta da nauči druge jer mu je to bila profesija. Po struci nastavnik povijesti i geografije stigao je u Srebrenicu prije 27 godina. Imao je sve osim - podobne nacionalnosti pa mu je pripao posao - portira. Onda je radio kao noćni čuvar, pa je bio nastavnik likovne kulture - jer nije bilo nikoga ko je za to mjesto konkurirao. Onda je dobio otkaz pa je postao čistač ulica. Ovih dana je već izučio za meteorologa pa će Srebreničanima govoriti kakvo ih vrijeme čeka. Uveli su srpsku povijest, srpsku geografiju ali se još niko nije sjetio da i kiši da etnički pridjev, pa kiša u Srebrenici još uvijek svima isto pada.
“Ali Khan je pao u 5 sati i 15 minuta na mostu Gandsha. Tijelo mu je palo u suhu rijeku. U njemu je bilo osam metaka, ali u džepu - knjiga.”
Oba citata, ovaj na kraju i onaj na početku su iz romana “Ali i Nino”, autor je Kurban Said i roman je prvi put tiskan 1937-e godine. Smatra se jednim od najljepše napisanih ljubavnih romana. Ona se zvala Nino i bila je kršćanka iz Gruzije. Njegov je ime bilo Ali i bio je musliman iz Azerbejdžana. Čitavog su ih života razdvajali i nisu uspjeli. Dok njega nije stiglo onih osam metaka. Ona je nekako stigla do Pariza i predali su joj knjigu koja je postala slavna.
Ko se još sjeća Bore i Ramiza? Gdje su nestali svi oni hrabri ljudi i žene koje sam upoznavao kroz školu dok su me učili da se čovjek mjeri po znanju i ljepoti, a ne po imenu ili bogatstvu? Pomeo ih rat čija je najveća tekovina - netolerancija.