RSE: Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihajlo kao “skitnica i nosilac prokletstva svakom ko sa njim kontaktira. Srbi koji ne zagovaraju zajedničku državu su kao izdajnici svoga naroda, a referendum je opasniji od svih dosadašnjih sukoba u Crnoj Gori”. Ovo su neke od optužbi koje su se ovih dana mogle čuti od strane lidera stranaka prosrpske orijentacije u Crnoj Gori. Čini se da je na sceni novi val govora mržnje u Crnoj Gori. Kako to komentarišete, obzirom da je govor mržnje na balkanskim prostorima uvijek prethodio tragičnim događajima?
MIHAJLO: Mržnja Srpske pravoslavne crkve prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, prema Crnoj Gori i prema svemu onome što je crnogorsko, nije od juče, već od 1920. godine kada je Crna Gora izbrisana sa geografske karte Evrope. Tada je i nestala Crnogorska pravoslavna crkva. Ponavlja se stara istorija i stara slava srpskih velikodostojnika kao izvjesnih političara koji žele da nastave onu politiku koja je bila poslije 1920. godine, da potpuno izbrišu Crnu Goru sa geografske karte Evrope. Gospodin Amfilohije traži da se dan nestanka Crne Gore i Crnogorske crkve, dan okupacije Crne Gore, proglasi kao jedna vrsta praznika i da se slavi. To samo mogu da kažu ljudi pomućenog uma. Nadam se da neće biti tako.
Što se tiče drugih ljudi i opozicionih partija, o njima nikada nisam vodio računa, niti znam nekoga o kome bih mogao nešto reći. Generalno, mislim da su opozicione partije u Crnoj Gori jedinstvene partije u cijelom svijetu. Takvih opozicionih stranaka nema nigdje, jedino u Crnoj Gori. Crnogorske opozicione stranke su jedine stranke u cijelom svijetu koje se nalaze u parlamentu jedne države a koje ruše državu u kojoj žive. Njihov zadatak je sasvim druge prirode. Opozicione partije treba da kritikuju vlast, da se ono što ne valja izmjeni, da povećaju standard, a ni u kojem slučaju da ruše državu i da je daju nekome drugome.
Dovoljno je napomenuti to da su se gospodin Amfilohije, kao i drugi srpski episkopi, nalazili na haškoj potjernici, pa su onda skinuti sa nje. Ne znam da li je Carla del Ponte upoznata sa tim jer Amfilohije, i drugi njihovi velikodostojnici, kažu da je Hag inkvizicija za Srbe. To će se pokazati u najskorije vrijeme. Mislim da bi Haški tribunal, kao i drugi centri, trebali da razgovaraju sa crnogorskim narodom na prostoru Crne Gore, da oni kažu kako se osjećaju u sopstvenoj zemlji, koliko su pritisnuti i kolika je snaga okupacije Srpske pravoslavne crkve i Srbije u Crnoj Gori.
RSE: Kako bi ste ocijenili odnos aktualne crnogorske vlasti prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi u svjetlu priče koja stiže iz pojedinih krugova o osporavanju autokefalnosti?
MIHAJLO: Čini mi se da se manje-više crnogorska vlast mnogo ne zanima problematikom Crnogorske pravoslavne crkve. Najvjerovatnije da oni znaju stav Crnogorske pravoslavne crkve. Znaju njen put. Ona ne može ići nazad, ni lijevo, ni desno. Ona nije partija i ide samo pravo, samo pravim putem, da dođe do svoga cilja, da bude ono što je bila do 1920. godine. Mislim da su crnogorski političari nezainteresovani, ali da ne misle da Crnogorska pravoslavna crkva nikada i nije postojala. Često puta se čuju pojedini visoki crnogorski političari koji kažu da priznaju samo Crnogorsko primorsku mitropoliju. To znači da ti političari manipulišu sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Nikada ne kažu da priznaju Crnogorsku mitropoliju Srpske pravoslavne crkve. A kada se nešto diskutuje o tom pitanju, onda kažu onako kako im odgovara. Puno je pogrešnih stavki pojedinih političara. Takav slučaj smo nedavno imali i od predsjednika Crne Gore, gospodina Vujanovića, kada je govorio o pitanju haških optuženika, gdje se kriju i kako. On tvrdi da takve slučajeve nemamo u Crnogorskoj pravoslavnoj mitropoliji, ali ne kaže ni u srpskoj, ni u crnogorskoj. Ako kaže Crnogorska pravoslavna mitropolija, a ne govori koja, to znači da haške bjegunce mogu da imaju i jedna i druga crkva. Dali smo malo saopštenje i mislim da je to urodilo plodom, da se konačno ljudi opredijele, bez obzira kako hoće da se osjećaju, ali ipak da poštuju ono što je prisutno u Crnoj Gori. Mislim da je Crnogorska crkva jedna od najbrojnijih crkava koja je, na žalost, još uvijek potisnuta od vlasti. Mislim da će i nama svanuti i da ćemo se jednom oporaviti na ovim prostorima.
RSE: Da li ste ikada dobili čestitku od visokih crnogorskih zvaničnika povodom velikih vjerskih praznika?
MIHAJLO: U početku, prije dvije-tri godine, je počelo sa čestitkama. Gospodin Krivokapić je lično čestitao praznik, pojedini ministri u parlamentu takođe. Gospodin Mile Đukanović još uvijek čestita praznike svim hrišćanima pravoslavne vjere. Nikada nisam zbog toga nikome zamjerao. Bolje i tako, nego nikako. Ranije se čestitalo samo Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Mislim da su se Crnogorci sada opametili i da je ovdje ipak prisutna Crnogorska crkva. Srpska pravoslavna crkva, koju niko ne osporava, ako ima svoje vjernike, može da ima i svoje crkve na crnogorskim prostorima.
RSE: Kakvi su vaši odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom? Da li ste ikada došli u kontakt i o čemu ste pričali?
MIHAJLO: Mislim da je bila 1998. godina kada je gospodin Amfilohije, preko nekih njegovih prijatelja, tražio da “osjeti puls mitropolita Mihajla” i pitao da li bi moglo da dođe do nekog razgovora po pitanju crkve, da bi se dala neka autonomija Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. To sam odbio. Nedavno sam pozvao srpske velikodostojnike, koji to žele, na televiziju da javno razgovaramo, da vide šta je suština Crnogorske autokefalne crkve, a šta Srpske crkve i koji je njen cilj na crnogorskim prostorima. Pozvao sam njihove velikodostojnike, počev od Patrijarha Pavla, preko njihovih episkopa i mitropolita. Tu sam uvijek i želio bih da se sretnem sa njima.
RSE: Da i ste se ikada do sada sreli?
MIHAJLO: Sretao sam se prije jer sam završio Teološki fakultet u Beogradu. Tada je Patrijarh bio pokojni German. Sa Patrijarhom Pavlom sam se sretao kao sa episkopom. Jedanput smo se sreli kada je već bio Patrijarhat, 1994. godine u Beogradu. Od tada se nisam sreo niti sa ijednim njihovim episkopom.
RSE: Mislite li da je u Crnoj Gori na sceni poistovjećivanje crnogorske nacija sa Crnogorskom crkvom? Koliko je to u duhu vjere?
MIHAJLO: Uvijek je svaka pravoslavna crkva u istočnim zemljama vezana za narod i svaka nosi ime toga naroda i države u kojoj se nalazi ta crkva. Često puta se govori, i opet se manipuliše sa Crnogorskom crkvom, pa vele da je nazovu pravoslavnom crkvom. Ne mogu nazvati Crnogorsku crkvu pravoslavnom crkvom. Zamislite kada bi se sutra Srpska crkva zvala pravoslavna, ili kada bi se Ruska crkva zvala pravoslavna. Bilo bi dobro kada bi se ujedinile sve istočne crkve u jedan centar pa bi dobile drugog Papu istočne crkve negdje na Bosforu. Postoji mogućnost ujedinjena crkvi u istočne i zapadne sa svojim raznolikostima, kao što je to i bilo prije 1954. godine.
RSE: Vraćanje imovine Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi je također tema koja je zaokupila pažnju javnosti u Crnoj Gori. Koliko vjerskih objekata danas imate i kako je sa pravnog aspekta išla procedura povratka imovine?
MIHAJLO: Često se postavlja pitanje hoće li se to sudskim putem vraćati. Ako bude potrebno, vraćati će se i sudskim putem. To je bilo vlasništvo Crnogorske pravoslavne crkve i Crne Gore. Bilo bi i smiješno da strancu, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji je okupirao Crnu Goru i koji pod okupacijom drži Crnogorsku pravoslavnu crkvu, njene crkve i manastire, može to pripasti, a ne narodu koji je to podizao, branio i gajio. Hiljade i hiljade dokumenata su napravljeni o tome i to će ubrzo biti poznato javnosti. Nadam se da će se važni istorijski spomenici ponovo vratiti u prvobitno stanje.
RSE: Gdje školujete kadar za Crnogorsku crkvu osporavanu od dijela javnosti u Crnoj Gori? Srpska crkva ima svoj Bogoslovski fakultet u Beogradu. Odakle dolazi vaše sveštenstvo?
MIHAJLO: Imamo mnogo kandidata, najviše za sada iz Srpske pravoslavne crkve, preko 39 sveštenika. Najvjerovatnije da među njima ima i nekih koji ne bi odgovarali našem ambijentu. Naravno da ću primati sveštenike iz Srpske pravoslavne crkve one koji su Crnogorci i koji tamo služe. Takvih ima. Već se jedan nalazi kod nas, ali ću to kasnije saopštiti kada se srede njegova dokumenta. Mi, za sada, nemamo kadar u Crnoj Gori koji bi školovao ljude za sveštenički poziv. Za sada šaljemo ljude u Ukrajinu, na Ukrajinski bogoslovski fakultet. Tamo su dvojicu studenata. Nadam se da će i to uroditi plodom i da će taj put biti još otvoreniji sa Bugarskom pravoslavnom crkvom, sa Makedonskom pravoslavnom crkvom, a siguran sam da će uskoro naši studenti moći studirati i na Bogoslovskom fakultetu u Moskvi, kao i na drugim pravoslavnim istočnim crkvama.
RSE: Od vašeg dolaska na čelo Crnogorske pravoslavne crkve, da li raste, ili se smanjuje, ili je potpuno isti broj vjernika?
MIHAJLO: Svakog dana broj vjernika je sve veći i veći. Često puta se našalim sa nekim našim političarom koji me radi šale upitaju koliko imamo vjernika. Kažem, da kada bih bio neka partija, imali bi smo, ako ne prvu, onda sigurno, drugu poziciju u Parlamentu. U odnosu na 700 hiljada ljudi, broj vjernika premašuje 100 hiljada ljudi. To se može i lako provjeriti.
RSE: Imate li kontakte sa pojedinim političkim partijama koje su procrnogorske orijentacije?
MIHAJLO: Postoje partije koje žele da imaju neki uticaj na Crnogorsku pravoslavnu crkvu. To sam prekinuo odmah u početku i rekao sam da sve opozicione partije koje rade u interesu Crne Gore i Crnogorske pravoslavne crkve ne mogu imati nikakva prava po pitanju crkve i da ne mogu donositi bilo kakve odluke, jer oni pripadaju svima nama, a mi individualno ni jednoj partiji posebno.
RSE: Možete li reći nešto o vašem životnom putu?
MIHAJLO: Moje studije su trajale dosta dugo. Studije sam završio u Beogradu. Poslije završenih studija sam predavao u monaškoj školi, a poslije sam otišao na Papski Univerzitet gde sam završio Teološki fakultet, katoličku teologiju, i magistraturu. Poslije tih završenih studija studirao sam i teologiju ruske pravoslavne crkve. Podnio sam doktorsku disertacije na temu Odnos Crne Gore i Rusije u XVII i XVIII vijeka. To mi je omela Srpska pravoslavna crkva i pokojni patrijarh German. Sve do danas, mogu da kažem, da je Srpska pravoslavna crkva bila stalno protiv mene i sputavala me na svim mogućim putevima da ne bih došao u Crnu Goru, ne samo za episkopa, nego i za službenika. Meni je bilo sve zabranjeno u Crnoj Gori. Poslije toga nikada nisam bio sveštenik Srpske pravoslavne crkve. Jedno vrijeme sam radio u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu. Jedno vrijeme sam radio u Ruskom arhivu ondašnjeg Sovjetskog saveza. Radio sam i u arhivima Italije i Beča. To je moj civilni put. Sveštenički poziv sam položio u Grčkoj pravoslavnoj crkvi pod Patrijarhom konstantinopolskim, Dimitrijom I. Položio sam za sveštenika u Beču, u Crkvi svete trojice. U Bugarskoj pravoslavnoj crkvi svete Sofije sam 15. mart 1998. godine položio za episkopa. Za mitropolita sam proglašen na Trgu kralja Nikole u Crnoj Gori. Svakog episkopa koji je trebao da dođe za poglavara Crnogorske pravoslavne crkve je birao narod, pa tako i mene.
MIHAJLO: Mržnja Srpske pravoslavne crkve prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, prema Crnoj Gori i prema svemu onome što je crnogorsko, nije od juče, već od 1920. godine kada je Crna Gora izbrisana sa geografske karte Evrope. Tada je i nestala Crnogorska pravoslavna crkva. Ponavlja se stara istorija i stara slava srpskih velikodostojnika kao izvjesnih političara koji žele da nastave onu politiku koja je bila poslije 1920. godine, da potpuno izbrišu Crnu Goru sa geografske karte Evrope. Gospodin Amfilohije traži da se dan nestanka Crne Gore i Crnogorske crkve, dan okupacije Crne Gore, proglasi kao jedna vrsta praznika i da se slavi. To samo mogu da kažu ljudi pomućenog uma. Nadam se da neće biti tako.
Što se tiče drugih ljudi i opozicionih partija, o njima nikada nisam vodio računa, niti znam nekoga o kome bih mogao nešto reći. Generalno, mislim da su opozicione partije u Crnoj Gori jedinstvene partije u cijelom svijetu. Takvih opozicionih stranaka nema nigdje, jedino u Crnoj Gori. Crnogorske opozicione stranke su jedine stranke u cijelom svijetu koje se nalaze u parlamentu jedne države a koje ruše državu u kojoj žive. Njihov zadatak je sasvim druge prirode. Opozicione partije treba da kritikuju vlast, da se ono što ne valja izmjeni, da povećaju standard, a ni u kojem slučaju da ruše državu i da je daju nekome drugome.
Dovoljno je napomenuti to da su se gospodin Amfilohije, kao i drugi srpski episkopi, nalazili na haškoj potjernici, pa su onda skinuti sa nje. Ne znam da li je Carla del Ponte upoznata sa tim jer Amfilohije, i drugi njihovi velikodostojnici, kažu da je Hag inkvizicija za Srbe. To će se pokazati u najskorije vrijeme. Mislim da bi Haški tribunal, kao i drugi centri, trebali da razgovaraju sa crnogorskim narodom na prostoru Crne Gore, da oni kažu kako se osjećaju u sopstvenoj zemlji, koliko su pritisnuti i kolika je snaga okupacije Srpske pravoslavne crkve i Srbije u Crnoj Gori.
RSE: Kako bi ste ocijenili odnos aktualne crnogorske vlasti prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi u svjetlu priče koja stiže iz pojedinih krugova o osporavanju autokefalnosti?
MIHAJLO: Čini mi se da se manje-više crnogorska vlast mnogo ne zanima problematikom Crnogorske pravoslavne crkve. Najvjerovatnije da oni znaju stav Crnogorske pravoslavne crkve. Znaju njen put. Ona ne može ići nazad, ni lijevo, ni desno. Ona nije partija i ide samo pravo, samo pravim putem, da dođe do svoga cilja, da bude ono što je bila do 1920. godine. Mislim da su crnogorski političari nezainteresovani, ali da ne misle da Crnogorska pravoslavna crkva nikada i nije postojala. Često puta se čuju pojedini visoki crnogorski političari koji kažu da priznaju samo Crnogorsko primorsku mitropoliju. To znači da ti političari manipulišu sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Nikada ne kažu da priznaju Crnogorsku mitropoliju Srpske pravoslavne crkve. A kada se nešto diskutuje o tom pitanju, onda kažu onako kako im odgovara. Puno je pogrešnih stavki pojedinih političara. Takav slučaj smo nedavno imali i od predsjednika Crne Gore, gospodina Vujanovića, kada je govorio o pitanju haških optuženika, gdje se kriju i kako. On tvrdi da takve slučajeve nemamo u Crnogorskoj pravoslavnoj mitropoliji, ali ne kaže ni u srpskoj, ni u crnogorskoj. Ako kaže Crnogorska pravoslavna mitropolija, a ne govori koja, to znači da haške bjegunce mogu da imaju i jedna i druga crkva. Dali smo malo saopštenje i mislim da je to urodilo plodom, da se konačno ljudi opredijele, bez obzira kako hoće da se osjećaju, ali ipak da poštuju ono što je prisutno u Crnoj Gori. Mislim da je Crnogorska crkva jedna od najbrojnijih crkava koja je, na žalost, još uvijek potisnuta od vlasti. Mislim da će i nama svanuti i da ćemo se jednom oporaviti na ovim prostorima.
RSE: Da li ste ikada dobili čestitku od visokih crnogorskih zvaničnika povodom velikih vjerskih praznika?
MIHAJLO: U početku, prije dvije-tri godine, je počelo sa čestitkama. Gospodin Krivokapić je lično čestitao praznik, pojedini ministri u parlamentu takođe. Gospodin Mile Đukanović još uvijek čestita praznike svim hrišćanima pravoslavne vjere. Nikada nisam zbog toga nikome zamjerao. Bolje i tako, nego nikako. Ranije se čestitalo samo Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Mislim da su se Crnogorci sada opametili i da je ovdje ipak prisutna Crnogorska crkva. Srpska pravoslavna crkva, koju niko ne osporava, ako ima svoje vjernike, može da ima i svoje crkve na crnogorskim prostorima.
RSE: Kakvi su vaši odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom? Da li ste ikada došli u kontakt i o čemu ste pričali?
MIHAJLO: Mislim da je bila 1998. godina kada je gospodin Amfilohije, preko nekih njegovih prijatelja, tražio da “osjeti puls mitropolita Mihajla” i pitao da li bi moglo da dođe do nekog razgovora po pitanju crkve, da bi se dala neka autonomija Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. To sam odbio. Nedavno sam pozvao srpske velikodostojnike, koji to žele, na televiziju da javno razgovaramo, da vide šta je suština Crnogorske autokefalne crkve, a šta Srpske crkve i koji je njen cilj na crnogorskim prostorima. Pozvao sam njihove velikodostojnike, počev od Patrijarha Pavla, preko njihovih episkopa i mitropolita. Tu sam uvijek i želio bih da se sretnem sa njima.
RSE: Da i ste se ikada do sada sreli?
MIHAJLO: Sretao sam se prije jer sam završio Teološki fakultet u Beogradu. Tada je Patrijarh bio pokojni German. Sa Patrijarhom Pavlom sam se sretao kao sa episkopom. Jedanput smo se sreli kada je već bio Patrijarhat, 1994. godine u Beogradu. Od tada se nisam sreo niti sa ijednim njihovim episkopom.
RSE: Mislite li da je u Crnoj Gori na sceni poistovjećivanje crnogorske nacija sa Crnogorskom crkvom? Koliko je to u duhu vjere?
MIHAJLO: Uvijek je svaka pravoslavna crkva u istočnim zemljama vezana za narod i svaka nosi ime toga naroda i države u kojoj se nalazi ta crkva. Često puta se govori, i opet se manipuliše sa Crnogorskom crkvom, pa vele da je nazovu pravoslavnom crkvom. Ne mogu nazvati Crnogorsku crkvu pravoslavnom crkvom. Zamislite kada bi se sutra Srpska crkva zvala pravoslavna, ili kada bi se Ruska crkva zvala pravoslavna. Bilo bi dobro kada bi se ujedinile sve istočne crkve u jedan centar pa bi dobile drugog Papu istočne crkve negdje na Bosforu. Postoji mogućnost ujedinjena crkvi u istočne i zapadne sa svojim raznolikostima, kao što je to i bilo prije 1954. godine.
RSE: Vraćanje imovine Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi je također tema koja je zaokupila pažnju javnosti u Crnoj Gori. Koliko vjerskih objekata danas imate i kako je sa pravnog aspekta išla procedura povratka imovine?
MIHAJLO: Često se postavlja pitanje hoće li se to sudskim putem vraćati. Ako bude potrebno, vraćati će se i sudskim putem. To je bilo vlasništvo Crnogorske pravoslavne crkve i Crne Gore. Bilo bi i smiješno da strancu, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji je okupirao Crnu Goru i koji pod okupacijom drži Crnogorsku pravoslavnu crkvu, njene crkve i manastire, može to pripasti, a ne narodu koji je to podizao, branio i gajio. Hiljade i hiljade dokumenata su napravljeni o tome i to će ubrzo biti poznato javnosti. Nadam se da će se važni istorijski spomenici ponovo vratiti u prvobitno stanje.
RSE: Gdje školujete kadar za Crnogorsku crkvu osporavanu od dijela javnosti u Crnoj Gori? Srpska crkva ima svoj Bogoslovski fakultet u Beogradu. Odakle dolazi vaše sveštenstvo?
MIHAJLO: Imamo mnogo kandidata, najviše za sada iz Srpske pravoslavne crkve, preko 39 sveštenika. Najvjerovatnije da među njima ima i nekih koji ne bi odgovarali našem ambijentu. Naravno da ću primati sveštenike iz Srpske pravoslavne crkve one koji su Crnogorci i koji tamo služe. Takvih ima. Već se jedan nalazi kod nas, ali ću to kasnije saopštiti kada se srede njegova dokumenta. Mi, za sada, nemamo kadar u Crnoj Gori koji bi školovao ljude za sveštenički poziv. Za sada šaljemo ljude u Ukrajinu, na Ukrajinski bogoslovski fakultet. Tamo su dvojicu studenata. Nadam se da će i to uroditi plodom i da će taj put biti još otvoreniji sa Bugarskom pravoslavnom crkvom, sa Makedonskom pravoslavnom crkvom, a siguran sam da će uskoro naši studenti moći studirati i na Bogoslovskom fakultetu u Moskvi, kao i na drugim pravoslavnim istočnim crkvama.
RSE: Od vašeg dolaska na čelo Crnogorske pravoslavne crkve, da li raste, ili se smanjuje, ili je potpuno isti broj vjernika?
MIHAJLO: Svakog dana broj vjernika je sve veći i veći. Često puta se našalim sa nekim našim političarom koji me radi šale upitaju koliko imamo vjernika. Kažem, da kada bih bio neka partija, imali bi smo, ako ne prvu, onda sigurno, drugu poziciju u Parlamentu. U odnosu na 700 hiljada ljudi, broj vjernika premašuje 100 hiljada ljudi. To se može i lako provjeriti.
RSE: Imate li kontakte sa pojedinim političkim partijama koje su procrnogorske orijentacije?
MIHAJLO: Postoje partije koje žele da imaju neki uticaj na Crnogorsku pravoslavnu crkvu. To sam prekinuo odmah u početku i rekao sam da sve opozicione partije koje rade u interesu Crne Gore i Crnogorske pravoslavne crkve ne mogu imati nikakva prava po pitanju crkve i da ne mogu donositi bilo kakve odluke, jer oni pripadaju svima nama, a mi individualno ni jednoj partiji posebno.
RSE: Možete li reći nešto o vašem životnom putu?
MIHAJLO: Moje studije su trajale dosta dugo. Studije sam završio u Beogradu. Poslije završenih studija sam predavao u monaškoj školi, a poslije sam otišao na Papski Univerzitet gde sam završio Teološki fakultet, katoličku teologiju, i magistraturu. Poslije tih završenih studija studirao sam i teologiju ruske pravoslavne crkve. Podnio sam doktorsku disertacije na temu Odnos Crne Gore i Rusije u XVII i XVIII vijeka. To mi je omela Srpska pravoslavna crkva i pokojni patrijarh German. Sve do danas, mogu da kažem, da je Srpska pravoslavna crkva bila stalno protiv mene i sputavala me na svim mogućim putevima da ne bih došao u Crnu Goru, ne samo za episkopa, nego i za službenika. Meni je bilo sve zabranjeno u Crnoj Gori. Poslije toga nikada nisam bio sveštenik Srpske pravoslavne crkve. Jedno vrijeme sam radio u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu. Jedno vrijeme sam radio u Ruskom arhivu ondašnjeg Sovjetskog saveza. Radio sam i u arhivima Italije i Beča. To je moj civilni put. Sveštenički poziv sam položio u Grčkoj pravoslavnoj crkvi pod Patrijarhom konstantinopolskim, Dimitrijom I. Položio sam za sveštenika u Beču, u Crkvi svete trojice. U Bugarskoj pravoslavnoj crkvi svete Sofije sam 15. mart 1998. godine položio za episkopa. Za mitropolita sam proglašen na Trgu kralja Nikole u Crnoj Gori. Svakog episkopa koji je trebao da dođe za poglavara Crnogorske pravoslavne crkve je birao narod, pa tako i mene.
