Subota, 9. april 2005. godine
Jutros je osvanula subota, bar prema kalendaru. Griješim i palim TV prijemnik. Prve jutarnje vijesti pljusnuše me u lice viješću da se opet neko s nekim o nečemu nije mogao dogovoriti. Ništa novo, ali ipak to nije lijepo čuti, posebno ne u subotu u jutro. Listam dnevne novine. Oslobođenje donosi niz natpisa o zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Dominantnim čini mi se članak o sve češćim raspravama o Dejtonskom mirovnom sporazumu koga još zovu i Ustav. Oko toga, treba li ili ne mijenjati Dejtonski Ustav, svugdje se vodi žestoka polemika. Razmišljam, možda bi bilo najbolje da o tome svoju riječ kažu građani Bosne i Hercegovine. Stranice novina pršte od informacija o prevarama, krađama, najavljuju se štrajkovi i nove konferencije o Bosni. Ima li bar nešto što me ove subote može obradovati ili ohrabriti? Ima. Na pijaci u Goraždu pale su cijene povrća.
Nedjelja, 10. april 2005. godine
Šta se interesantno uopšte može desiti u nedjelju? Političari su na zasluženom vikendu i barem dva dana nemaju priliku da vode dugosatne rasprave i donose zaključke zbog kojih oni koji su ih birali i nedjeljom imaju o čemu brinuti. U Goraždu nedjeljom rade samo kafane, moderne gradske biblioteke sa najviše članova i konobarima koji će vam u svako vrijeme znati reći nove informacije o tome šta je najaktuelnije. Dok sjedeći za stolom jednog kafića letimice prelistavam nedjeljni broj Oslobođenja, nepristojno slušam kako se za susjednim stolom grupa mladića prepire oko ishoda večerašnje derbi utakmice Premijer lige Španije. Trojica tvrde kako Real nema šanse, dok dvojica vrlo emotivno zastupaju prednosti Barcelone. Očito, lokalne teme nisu dobre za razgovor. Odlazim za nedjeljnim poslom, a priča o fudbalu ne prestaje. Hljeba i igara za mlade. Doduše, više je igara, a o hljebu ćemo u ponedjeljak.
Ponedjeljak, 11. april 2005. godine
Proljeće se samo malo pojavilo pa opet negdje nestalo. Kao da se i ono zagubilo u silnoj trci koja, iz ko zna kojih razloga, počinje svakog ponedjeljka. Dan tek što je započeo, a gradskim ulicama gotovo svi nekuda žure. Đaci, nastavnici, profesori žure u školu. Ministri, šefovi kabineta, službenici u njihove kancelarije. Malobrojni radnici u malobrojne tvornice. Čini se, život teče u njegovom punom obimu. Sat kasnije na glavnom gradskom trgu počinju se susretati oni koji nemaju kuda da žure. Prepričavaju se jučerašnje priče i priče o nekom drugom vremenu kada su i oni odlazili na posao. U dvorištu goraždanske Mješovite srednje škole, gdje sam se sa namjerom uputio, grupa učenika je okupljena oko posla koji će i njima i gradu obradovati i oči i dušu. Uređuju školski park koji će biti rezultat donacije koju je ovoj školi uputila američka fondacija AFTC.
Utorak, 12. april 2005. godine
Od ranog jutra sjedim za kompjuterom i tragam za smislenim rečenicama koje bi trebao ugraditi u priču sa predstavnicima opštinskih vlasti u opštinama goraždanske regije i kolegama iz nevladinih organizacija. Svoje nedoumice sa radošću dijelim sa kolegama iz Višegrada, Rudog, Foče. Očekuju nas aktivnosti u okviru programa koji na ovom području realizuje Centar za promociju civilnog društva iz Sarajeva, sa ciljem uspostavljana saradnje između lokalnih vlasti i lokalnih udruženja.
Poslijepodne učestvujem na sastanku Organizacionog odbora internacionalnog festivala prijateljstva, jedinstvene kulturne manifestacije što se već sedmu godinu za redom održava u Goraždu. Iskreno se radujem mjesecu avgustu i susretu sa starim prijateljima iz Francuske, Španije, Njemačke, Švedske i drugih zemalja, svakako, i sa umjetnicima iz Bosne i Hercegovine. Dok u prvi sumrak žurim između sve češćih kišnih aprilskih kapi, sa druge obale Drine pozdravljaju me blještava crvena svjetla reklame nedavno otvorenog šoping centra. Ipak, neko ima i da kupuje.
Srijeda, 13. april 2005. godine
Nisam sujevjeran, ali ipak neka nije i petak. Napolju je kišno prohladno jutro, što je već dovoljno da ne očekujem nimalo inspirativan i poticajan dan. Uz prvu jutarnju kafu gledam reprizu Dnevnika televizije Goražde emitovanog prethodnu noć. Ništa zanimljivo. Nakon kratkih telefonskih konsultacija sa glavnom kancelarijom Centra za promociju civilnog društva, za koji radim, odlazim u opštinu Ustiprača u Republiku Srpsku, prije rata mjesnu zajednicu Kopači, koja je bila sastavni dio opštine Goražde. U Ustipraču se, na sreću, vratilo dosta bošnjačkih porodica koje i danas, uprkos lošem vremenu, vrijedno rade na plodnoj zemlji Kopačkog polja. Zajedno sa kolegama Mladenom i Zdravkom, iz lokalne nevladine organizacije Šansa, radimo na osnivanju lokalne sadržajne grupe koja će imati zadatak, ili privilegiju, da gradi odnose saradnje vlasti i udruženja građana.
Četvrtak, 14. april 2005. godine
Putujem u Višegrad na osnivački sastanak tamošnje lokalne savjetodavne grupe gdje me čeka kolegica Ana. Kroz stakla automobila gledam čuvenu na Drini ćupriju. Nema ni pješaka, ni automobila na mostu koji se, zbog oštećenja, gotovo survao u nekadašnju Drinu, sada već veliko jezero. Čini mi se da je zbog toga sam most nekako zaboravljen i usamljen. Samo u jednom treptaju oka kao da sam vidio obrise ljudske figure kako nepomično stoji na mostu i gleda u prazninu ispred sebe. Je li se to jedan od Andrićevih junaka iz romana na Drini ćuprija, zaprepašćen silinom zla što se za vrijeme rata desio i propadanjem mosta, zauvijek zaustavio i okamenio, ili se to meni samo učinilo?
Popodne putujem u Mostar i žalim što neću prisustvovati osnivačkoj skupštini Društva Josip Broz Tito, koja se na kraju četrnaestog aprilskog dana treba održati u Goraždu.
Petak, 15. april 2005. godine
Mostar je uvijek lijep i izazovan, pa i u prohladno kišo aprilsko prijepodne. Biti u Mostaru, a ne popiti kafu u jednom od kafića u blizini velikog mosta, znači propustiti ugođaj koji je, ma koliko se puta ponovio, iznova jedinstven. Most me, dok idem preko njega, pozdravlja odjekom mojih koraka. Odozdo, sa vječne Neretve, u ušima mi zvone glasovi hora Mostarske kiše. Probirem tiho u sebi stihove pjesnika Miše Marića posvećenih ovom gradu. I dok učestvujem na sastanku nevladinih organizacija iz Mostara, čiji su se predstavnici okupili da rade više i bolje zajedno, u njihovim očima vidim boje i mirise grada koji traje, vidim i osjećam njegov duh koji je vječan uprkos i u inat svemu.
Jutros je osvanula subota, bar prema kalendaru. Griješim i palim TV prijemnik. Prve jutarnje vijesti pljusnuše me u lice viješću da se opet neko s nekim o nečemu nije mogao dogovoriti. Ništa novo, ali ipak to nije lijepo čuti, posebno ne u subotu u jutro. Listam dnevne novine. Oslobođenje donosi niz natpisa o zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Dominantnim čini mi se članak o sve češćim raspravama o Dejtonskom mirovnom sporazumu koga još zovu i Ustav. Oko toga, treba li ili ne mijenjati Dejtonski Ustav, svugdje se vodi žestoka polemika. Razmišljam, možda bi bilo najbolje da o tome svoju riječ kažu građani Bosne i Hercegovine. Stranice novina pršte od informacija o prevarama, krađama, najavljuju se štrajkovi i nove konferencije o Bosni. Ima li bar nešto što me ove subote može obradovati ili ohrabriti? Ima. Na pijaci u Goraždu pale su cijene povrća.
Nedjelja, 10. april 2005. godine
Šta se interesantno uopšte može desiti u nedjelju? Političari su na zasluženom vikendu i barem dva dana nemaju priliku da vode dugosatne rasprave i donose zaključke zbog kojih oni koji su ih birali i nedjeljom imaju o čemu brinuti. U Goraždu nedjeljom rade samo kafane, moderne gradske biblioteke sa najviše članova i konobarima koji će vam u svako vrijeme znati reći nove informacije o tome šta je najaktuelnije. Dok sjedeći za stolom jednog kafića letimice prelistavam nedjeljni broj Oslobođenja, nepristojno slušam kako se za susjednim stolom grupa mladića prepire oko ishoda večerašnje derbi utakmice Premijer lige Španije. Trojica tvrde kako Real nema šanse, dok dvojica vrlo emotivno zastupaju prednosti Barcelone. Očito, lokalne teme nisu dobre za razgovor. Odlazim za nedjeljnim poslom, a priča o fudbalu ne prestaje. Hljeba i igara za mlade. Doduše, više je igara, a o hljebu ćemo u ponedjeljak.
Ponedjeljak, 11. april 2005. godine
Proljeće se samo malo pojavilo pa opet negdje nestalo. Kao da se i ono zagubilo u silnoj trci koja, iz ko zna kojih razloga, počinje svakog ponedjeljka. Dan tek što je započeo, a gradskim ulicama gotovo svi nekuda žure. Đaci, nastavnici, profesori žure u školu. Ministri, šefovi kabineta, službenici u njihove kancelarije. Malobrojni radnici u malobrojne tvornice. Čini se, život teče u njegovom punom obimu. Sat kasnije na glavnom gradskom trgu počinju se susretati oni koji nemaju kuda da žure. Prepričavaju se jučerašnje priče i priče o nekom drugom vremenu kada su i oni odlazili na posao. U dvorištu goraždanske Mješovite srednje škole, gdje sam se sa namjerom uputio, grupa učenika je okupljena oko posla koji će i njima i gradu obradovati i oči i dušu. Uređuju školski park koji će biti rezultat donacije koju je ovoj školi uputila američka fondacija AFTC.
Utorak, 12. april 2005. godine
Od ranog jutra sjedim za kompjuterom i tragam za smislenim rečenicama koje bi trebao ugraditi u priču sa predstavnicima opštinskih vlasti u opštinama goraždanske regije i kolegama iz nevladinih organizacija. Svoje nedoumice sa radošću dijelim sa kolegama iz Višegrada, Rudog, Foče. Očekuju nas aktivnosti u okviru programa koji na ovom području realizuje Centar za promociju civilnog društva iz Sarajeva, sa ciljem uspostavljana saradnje između lokalnih vlasti i lokalnih udruženja.
Poslijepodne učestvujem na sastanku Organizacionog odbora internacionalnog festivala prijateljstva, jedinstvene kulturne manifestacije što se već sedmu godinu za redom održava u Goraždu. Iskreno se radujem mjesecu avgustu i susretu sa starim prijateljima iz Francuske, Španije, Njemačke, Švedske i drugih zemalja, svakako, i sa umjetnicima iz Bosne i Hercegovine. Dok u prvi sumrak žurim između sve češćih kišnih aprilskih kapi, sa druge obale Drine pozdravljaju me blještava crvena svjetla reklame nedavno otvorenog šoping centra. Ipak, neko ima i da kupuje.
Srijeda, 13. april 2005. godine
Nisam sujevjeran, ali ipak neka nije i petak. Napolju je kišno prohladno jutro, što je već dovoljno da ne očekujem nimalo inspirativan i poticajan dan. Uz prvu jutarnju kafu gledam reprizu Dnevnika televizije Goražde emitovanog prethodnu noć. Ništa zanimljivo. Nakon kratkih telefonskih konsultacija sa glavnom kancelarijom Centra za promociju civilnog društva, za koji radim, odlazim u opštinu Ustiprača u Republiku Srpsku, prije rata mjesnu zajednicu Kopači, koja je bila sastavni dio opštine Goražde. U Ustipraču se, na sreću, vratilo dosta bošnjačkih porodica koje i danas, uprkos lošem vremenu, vrijedno rade na plodnoj zemlji Kopačkog polja. Zajedno sa kolegama Mladenom i Zdravkom, iz lokalne nevladine organizacije Šansa, radimo na osnivanju lokalne sadržajne grupe koja će imati zadatak, ili privilegiju, da gradi odnose saradnje vlasti i udruženja građana.
Četvrtak, 14. april 2005. godine
Putujem u Višegrad na osnivački sastanak tamošnje lokalne savjetodavne grupe gdje me čeka kolegica Ana. Kroz stakla automobila gledam čuvenu na Drini ćupriju. Nema ni pješaka, ni automobila na mostu koji se, zbog oštećenja, gotovo survao u nekadašnju Drinu, sada već veliko jezero. Čini mi se da je zbog toga sam most nekako zaboravljen i usamljen. Samo u jednom treptaju oka kao da sam vidio obrise ljudske figure kako nepomično stoji na mostu i gleda u prazninu ispred sebe. Je li se to jedan od Andrićevih junaka iz romana na Drini ćuprija, zaprepašćen silinom zla što se za vrijeme rata desio i propadanjem mosta, zauvijek zaustavio i okamenio, ili se to meni samo učinilo?
Popodne putujem u Mostar i žalim što neću prisustvovati osnivačkoj skupštini Društva Josip Broz Tito, koja se na kraju četrnaestog aprilskog dana treba održati u Goraždu.
Petak, 15. april 2005. godine
Mostar je uvijek lijep i izazovan, pa i u prohladno kišo aprilsko prijepodne. Biti u Mostaru, a ne popiti kafu u jednom od kafića u blizini velikog mosta, znači propustiti ugođaj koji je, ma koliko se puta ponovio, iznova jedinstven. Most me, dok idem preko njega, pozdravlja odjekom mojih koraka. Odozdo, sa vječne Neretve, u ušima mi zvone glasovi hora Mostarske kiše. Probirem tiho u sebi stihove pjesnika Miše Marića posvećenih ovom gradu. I dok učestvujem na sastanku nevladinih organizacija iz Mostara, čiji su se predstavnici okupili da rade više i bolje zajedno, u njihovim očima vidim boje i mirise grada koji traje, vidim i osjećam njegov duh koji je vječan uprkos i u inat svemu.
