Subota, 12. ožujka 2005. godine
Radno prijepodne u autorskoj autoizolaciji u hitnji što prije završiti članak o habsburško-osmanskim gradskim naseljima “blizancima” na “sanitarnom kordonu” na donjoj Uni i Savi u XVIII stoljeću. Dugujem ga kolegama s Bečkog sveučilišta kao sudionik njihove konferencije "The Ottoman Empire and the Habsburg Monarchy in the Modern Period". U to su doba, u predasima između ratova, habsburški i osmanski podanici uistinu surovo bili razdvajani jedni od drugih. Za neovlašteni prijelaz granice u doba mira lako se gubilo glavu. Ipak su na nizu mjesta s obje strane rijeke-granice bila stvorena pupčano međuovisna naselja - od Dvora na Uni i Bosanskog Novog, preko Hrvatske i Bosanske Kostajnice, Hrvatske i Bosanske Dubice, Gradiške s obje strane Save, Broda s obje strane Save, sve do Zemuna i Beograda. Jedna od mojih omiljenih istraživačkih tema!
Nedjelja, 13. ožujka 2005. godine
“24 sata” izvještava da su cetinjski školarci na maskenbalu “pokopali Srbiju i Crnu Goru”. Jedan lokalni političar, skandaliziran događajem, tvrdi da je to “najmorbidniji primjer zloporabe djece”. Čovjek očigledno misli da su djeca nevinašca, anđeli, koji ništa ne vide i pojma nemaju o tome što se s njima i oko njih zbiva. Što, inače, reći o djeci u svijetu opsjednutu nekrofilijom?
Ponedjeljak, 14. ožujka 2005. godine
Današnji “Večernji list” na četiri strane minuciozno izvještava o eksploziji zagrebačko-beogradskog nasilja u Zagrebu u stilu “Kamenjem na grobare” i s naglaskom na stav Tomislava Šole: “Oprostite, ali mi i oni u sportu ne trebamo zajedno. Sinoć smo valjda napokon shvatili i zašto.” Dakle, “Konzum” ima što raditi u Srbiji, “njihovi pjevači” imaju što tražiti u “našim dvoranama” i tako dalje, ali u sportu... Doista ne shvaćam Šolino “zašto”. Vjerojatno zato što osjećam odbojnost prema sučeljenim navijačkim postrojbama na utakmicama, te zato što još uvijek naivno vjerujem da je sport ipak nešto drugo.
Još nešto na temu “djece”. Već desetu godinu sa svojim diplomantima na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu držim Diplomsku radionicu. S današnjim danom prelazimo na stalnu intra-grupnu kompjutorsku komunikaciju u Radionici u programu “Omega”. Slijedeće akademske godine će svi fakultetski kolegiji biti tako umreženi.
Utorak, 15. ožujka 2005. godine
Cijeli sam dan na Odsjeku za povijest i u Zavodu za hrvatsku povijest. Od ove akademske godine djeluje zavodski Centar za komparativno-historijske i interkulturne studije. Skroman pokušaj, ne bez akademskih ambicija, da se definiraju konteksti Bolonjske reforme sveučilišne nastave povijesti u Hrvatskoj. Danas smo konačno usuglasili “Call for Papers” za međunarodnu konferenciju “Pamćenje i historija u Srednjoistočnoj Europi”. Pripremamo je s francuskim kolegicama i kolegama za siječanj 2006. godine u Zagrebu i to s osjećajem da nam nedostaje ozbiljna rasprava o tome što i kako kao povjesničari pamte, a što i kako zaboravljaju.
Srijeda, 16. ožujka 2005. godine
U gostima nam je profesor Isao Koshimura, japanski kolega i prijatelj s Tokyo Zokei sveučilišta. Vrlo lijepo govori hrvatski. U potrazi smo za novim zajedničkim projektima. Cijeli dan provodimo u koprivničkoj Podravini. Tu se posljednje četiri godine, u suradnji s kolegama iz Slovenije, Austrije i Mađarske, bavimo ekohistorijom podravskog višegraničja, etnokonfesionalnim demografskim promjenama i tako dalje. Sada je već izvjesno da ćemo projektna istraživanja “s podravskim motivima” proširiti i na japanske suradnike.
Četvrtak, 17. ožujka 2005. godine
Profesor Koshimura danas drži predavanje o crtanom filmu u suvremenoj hrvatskoj i japanskoj povijesti u spomenutom Centru. Iznenađuju me neki naši studenti sa svojim dobrim poznavanjem japanske animacije. Poslije predavanja, zagrebački majstori, Borivoj Dovniković i Pavao Štalter, raspravi daju draž autentičnog kritičkog svjedočenja. Nakon dva i pol sata razilazimo se s ugodnim osjećajem da te dvije međusobno udaljene i različite kulture imaju neke zajedničke, uistinu dragocjene vrijednosti i to posredovane iskustvom animacije.
Petak, 18. ožujka 2005. godine
Jedan sam od onih koji su mišljenja da su pregovori Europske unije s Hrvatskom ipak trebali započeti. Procesuiranje ratnih zločina u Hagu i pred sudovima u zemljama-sljednicama SFR Jugoslavije na mnoštvo načina može biti sastavni dio eurointegracijskih procesa. Dakle, zločini doista moraju biti procesuirani, ali europska budućnost, i Hrvatske i svake druge države “Zapadnog Balkana”, ovisi o mnogo toga drugog, što je isto tako imperativne naravi.
Radno prijepodne u autorskoj autoizolaciji u hitnji što prije završiti članak o habsburško-osmanskim gradskim naseljima “blizancima” na “sanitarnom kordonu” na donjoj Uni i Savi u XVIII stoljeću. Dugujem ga kolegama s Bečkog sveučilišta kao sudionik njihove konferencije "The Ottoman Empire and the Habsburg Monarchy in the Modern Period". U to su doba, u predasima između ratova, habsburški i osmanski podanici uistinu surovo bili razdvajani jedni od drugih. Za neovlašteni prijelaz granice u doba mira lako se gubilo glavu. Ipak su na nizu mjesta s obje strane rijeke-granice bila stvorena pupčano međuovisna naselja - od Dvora na Uni i Bosanskog Novog, preko Hrvatske i Bosanske Kostajnice, Hrvatske i Bosanske Dubice, Gradiške s obje strane Save, Broda s obje strane Save, sve do Zemuna i Beograda. Jedna od mojih omiljenih istraživačkih tema!
Nedjelja, 13. ožujka 2005. godine
“24 sata” izvještava da su cetinjski školarci na maskenbalu “pokopali Srbiju i Crnu Goru”. Jedan lokalni političar, skandaliziran događajem, tvrdi da je to “najmorbidniji primjer zloporabe djece”. Čovjek očigledno misli da su djeca nevinašca, anđeli, koji ništa ne vide i pojma nemaju o tome što se s njima i oko njih zbiva. Što, inače, reći o djeci u svijetu opsjednutu nekrofilijom?
Ponedjeljak, 14. ožujka 2005. godine
Današnji “Večernji list” na četiri strane minuciozno izvještava o eksploziji zagrebačko-beogradskog nasilja u Zagrebu u stilu “Kamenjem na grobare” i s naglaskom na stav Tomislava Šole: “Oprostite, ali mi i oni u sportu ne trebamo zajedno. Sinoć smo valjda napokon shvatili i zašto.” Dakle, “Konzum” ima što raditi u Srbiji, “njihovi pjevači” imaju što tražiti u “našim dvoranama” i tako dalje, ali u sportu... Doista ne shvaćam Šolino “zašto”. Vjerojatno zato što osjećam odbojnost prema sučeljenim navijačkim postrojbama na utakmicama, te zato što još uvijek naivno vjerujem da je sport ipak nešto drugo.
Još nešto na temu “djece”. Već desetu godinu sa svojim diplomantima na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu držim Diplomsku radionicu. S današnjim danom prelazimo na stalnu intra-grupnu kompjutorsku komunikaciju u Radionici u programu “Omega”. Slijedeće akademske godine će svi fakultetski kolegiji biti tako umreženi.
Utorak, 15. ožujka 2005. godine
Cijeli sam dan na Odsjeku za povijest i u Zavodu za hrvatsku povijest. Od ove akademske godine djeluje zavodski Centar za komparativno-historijske i interkulturne studije. Skroman pokušaj, ne bez akademskih ambicija, da se definiraju konteksti Bolonjske reforme sveučilišne nastave povijesti u Hrvatskoj. Danas smo konačno usuglasili “Call for Papers” za međunarodnu konferenciju “Pamćenje i historija u Srednjoistočnoj Europi”. Pripremamo je s francuskim kolegicama i kolegama za siječanj 2006. godine u Zagrebu i to s osjećajem da nam nedostaje ozbiljna rasprava o tome što i kako kao povjesničari pamte, a što i kako zaboravljaju.
Srijeda, 16. ožujka 2005. godine
U gostima nam je profesor Isao Koshimura, japanski kolega i prijatelj s Tokyo Zokei sveučilišta. Vrlo lijepo govori hrvatski. U potrazi smo za novim zajedničkim projektima. Cijeli dan provodimo u koprivničkoj Podravini. Tu se posljednje četiri godine, u suradnji s kolegama iz Slovenije, Austrije i Mađarske, bavimo ekohistorijom podravskog višegraničja, etnokonfesionalnim demografskim promjenama i tako dalje. Sada je već izvjesno da ćemo projektna istraživanja “s podravskim motivima” proširiti i na japanske suradnike.
Četvrtak, 17. ožujka 2005. godine
Profesor Koshimura danas drži predavanje o crtanom filmu u suvremenoj hrvatskoj i japanskoj povijesti u spomenutom Centru. Iznenađuju me neki naši studenti sa svojim dobrim poznavanjem japanske animacije. Poslije predavanja, zagrebački majstori, Borivoj Dovniković i Pavao Štalter, raspravi daju draž autentičnog kritičkog svjedočenja. Nakon dva i pol sata razilazimo se s ugodnim osjećajem da te dvije međusobno udaljene i različite kulture imaju neke zajedničke, uistinu dragocjene vrijednosti i to posredovane iskustvom animacije.
Petak, 18. ožujka 2005. godine
Jedan sam od onih koji su mišljenja da su pregovori Europske unije s Hrvatskom ipak trebali započeti. Procesuiranje ratnih zločina u Hagu i pred sudovima u zemljama-sljednicama SFR Jugoslavije na mnoštvo načina može biti sastavni dio eurointegracijskih procesa. Dakle, zločini doista moraju biti procesuirani, ali europska budućnost, i Hrvatske i svake druge države “Zapadnog Balkana”, ovisi o mnogo toga drugog, što je isto tako imperativne naravi.
