Subota, 12. veljače
Rani let iz Sarajeva. Sređujem dojmove jednog dana rada provedenog s polaznicima radionice o istraživačkom novinarstvu u Medijskom centru. Hrvatski novinar i urednik Saša Leković, voditelj međunarodne radionice okupio je 12 novinara iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Žučna rasprava o tome kako bi se ponašali da vide Mladića ili Karadžića na đogingu u nekom gradskom parku. Prijaviti ga policiji ili iskoristiti ekskluzivnu vijest?
Osnovna je dvojba kako učiniti što manju štetu u obradi podataka. Kako sačuvati novinarski integritet, dostojanstvo žrtve i pri tom otkriti korupciju, lopovluke ili trgovinu ljudima. Smiju li novinari lagati, pogrešno se predstavljati, mogu li bez moralnih ograda primati skupe poklone, putovati na promotivna putovanja s visokim državnim dužnosnicima i nakon toga pisati tekstove koji nemaju nikakve veze s novinarstvom.
Nedjelja, 13. veljače 2005.
Umjesto jednog, danas na kiosku, dobivam dva Vjesnika. Onaj pravi, dobro znani veliki Nedjeljni Vjesnik, i drugi malog tabloidnog formata s posebnim dodatkom pod nazivom Obiteljski glas. Možemo i izreći svoje mišljenje kakav Vjesnik želimo ubuduće, i pritom sudjelovati u nagradnoj igri. Zgodno. Kampanja kreće sloganom “Za vas koji odlučujete”. Pa ja nisam ta, mislim si. O čemu ja to danas odlučujem, ali, jasno, htjela bih pročitati list koji je informativan, analitičan i ozbiljan. U redu, ako smo suglasni da je format neprikladan i da ga možemo čitati samo na kuhinjskom stolu, onda ga treba mijenjati, ali ne na štetu ozbiljnih sadržaja i nekih tradicionalno dobrih rubrika. Da bi preživio Vjesnik se ne treba upuštati u konkurenciju s hrvatskim kraljevima tabloidizacije. Tu bitku će sigurno izgubiti.
Ponedjeljak, 14. veljače
U Hrvatskoj zaredale medijske afere. I tako, već petnaest godina. Korak naprijed, dva nazad. Na pragu u Europsku uniju, u nas se još uvijek, za račun visokih nacionalnih interesa, prisluškuju novinari. I onda se čudimo kad nas svjetske novinarske asocijacije i organizacije svrstavaju na dno ljestvice po medijskim i novinarskim slobodama? Ako je u protekloj godini bilo zabilježeno više od 20 različitih prijetnji novinarima, sa kakvim se to medijskim slobodama hvalimo?
Utorak, 15. veljače
Skratilo i izbacilo neke priloge iz Latinice. Udarna, jutarnja vijest. Šteta. Skoro smo pomislili da konačno javna televizija odolijeva političkim pritiscima i počinje služiti hrvatskoj javnosti a ne posebnim interesima ljudi na vlasti. Ovaj su put u Latinici bila sporna dva priloga o premijeru Ivi Sanaderu. Novinar je tražio i mišljenje druge strane – dr. Sanadera – koji je to odbio dati. Priča o ušteđevini, zaradi, imovini i poštenju premijera države, javna je stvar. U svakoj bi demokratskoj državi to trebalo tako biti.
Uskraćivanjem javnosti za informaciju o premijerovu eventualno prijepornom stjecanju imovnog stanja, nažalost stječe se dojam da stvar nije čista. Izbacivanjem priloga napravljena je velika šteta medijskim slobodama, ali još veća Sanaderu.
Srijeda, 16. veljače
Posljednje pripreme za javnu tribinu u Hrvatskom novinarskom društvu. “Medijski četvrtak” novi je program Međunarodnog centra za obrazovanje novinara. Dio je to TEMPUS-ova projekta u okviru Europske unije s ciljem da se unaprijede novinarski standardi, zatim da se otvoreno raspravlja o aktualnim problemima struke i konačno da se obrazuje 25 uglednih novinara za instruktore novinarstva. Velik i zahtjevan projekt završava 2007. godine.
Četvrtak, 17. veljače
Dr. Bettina Burkart, ugledna novinarka Deutche Weellea, otvara tribinu Medijskog četvrtka temom “Neovisnost medija”. Skupilo se pedesetak uglednih hrvatskih novinara, većinom onih kojima ne treba puno slušati o neovisnosti medija. Mladim novinarima, uz časne iznimke, to očito nije bila atraktivna tema ili pak ne vjeruju da je takvo što uopće moguće postići?! U nizu zanimljivih konstatacija Bettina Burkart je rekla i ovo: “Novinari po definiciji nisu bolji ljudi. Oni su izloženi raznim iskušenjima, ali trebaju ih stalno preispitivati. Dobar novinar će prije svega biti onaj tko uspije zadržati distancu prema osobama koji svojim djelovanjem oblikuju važna društvena događanja. (…) Ponekad se stresem kad ovdje (u Hrvatskoj, op.G.V.) vidim kako neki ministar nakon intervjua novinaru blisko stavlja ruku na rame i pita ga kad će i gdje ponovno na kavu.”
Petak, 18. veljače
Novinarskom etikom je započeo ovaj javni dnevnik. Slučajno ili ne, završavamo ga pitanjima medijske etike u odnosu prema djeci kao veoma ranjivom dijelu društva. “Zašto novinari i urednici ne vode dovoljno računa da dodatno ne povrijede djecu – žrtve”, bilo je pitanje Andreje Arežine, novinarke Hrvatske televizije. Nema racionalnog odgovora, jer nikakva dobit na par prodanih primjeraka više ne zaslužuje dodatno medijsko zlostavljanje ionako već zlostavljane djece.
Rani let iz Sarajeva. Sređujem dojmove jednog dana rada provedenog s polaznicima radionice o istraživačkom novinarstvu u Medijskom centru. Hrvatski novinar i urednik Saša Leković, voditelj međunarodne radionice okupio je 12 novinara iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Žučna rasprava o tome kako bi se ponašali da vide Mladića ili Karadžića na đogingu u nekom gradskom parku. Prijaviti ga policiji ili iskoristiti ekskluzivnu vijest?
Osnovna je dvojba kako učiniti što manju štetu u obradi podataka. Kako sačuvati novinarski integritet, dostojanstvo žrtve i pri tom otkriti korupciju, lopovluke ili trgovinu ljudima. Smiju li novinari lagati, pogrešno se predstavljati, mogu li bez moralnih ograda primati skupe poklone, putovati na promotivna putovanja s visokim državnim dužnosnicima i nakon toga pisati tekstove koji nemaju nikakve veze s novinarstvom.
Nedjelja, 13. veljače 2005.
Umjesto jednog, danas na kiosku, dobivam dva Vjesnika. Onaj pravi, dobro znani veliki Nedjeljni Vjesnik, i drugi malog tabloidnog formata s posebnim dodatkom pod nazivom Obiteljski glas. Možemo i izreći svoje mišljenje kakav Vjesnik želimo ubuduće, i pritom sudjelovati u nagradnoj igri. Zgodno. Kampanja kreće sloganom “Za vas koji odlučujete”. Pa ja nisam ta, mislim si. O čemu ja to danas odlučujem, ali, jasno, htjela bih pročitati list koji je informativan, analitičan i ozbiljan. U redu, ako smo suglasni da je format neprikladan i da ga možemo čitati samo na kuhinjskom stolu, onda ga treba mijenjati, ali ne na štetu ozbiljnih sadržaja i nekih tradicionalno dobrih rubrika. Da bi preživio Vjesnik se ne treba upuštati u konkurenciju s hrvatskim kraljevima tabloidizacije. Tu bitku će sigurno izgubiti.
Ponedjeljak, 14. veljače
U Hrvatskoj zaredale medijske afere. I tako, već petnaest godina. Korak naprijed, dva nazad. Na pragu u Europsku uniju, u nas se još uvijek, za račun visokih nacionalnih interesa, prisluškuju novinari. I onda se čudimo kad nas svjetske novinarske asocijacije i organizacije svrstavaju na dno ljestvice po medijskim i novinarskim slobodama? Ako je u protekloj godini bilo zabilježeno više od 20 različitih prijetnji novinarima, sa kakvim se to medijskim slobodama hvalimo?
Utorak, 15. veljače
Skratilo i izbacilo neke priloge iz Latinice. Udarna, jutarnja vijest. Šteta. Skoro smo pomislili da konačno javna televizija odolijeva političkim pritiscima i počinje služiti hrvatskoj javnosti a ne posebnim interesima ljudi na vlasti. Ovaj su put u Latinici bila sporna dva priloga o premijeru Ivi Sanaderu. Novinar je tražio i mišljenje druge strane – dr. Sanadera – koji je to odbio dati. Priča o ušteđevini, zaradi, imovini i poštenju premijera države, javna je stvar. U svakoj bi demokratskoj državi to trebalo tako biti.
Uskraćivanjem javnosti za informaciju o premijerovu eventualno prijepornom stjecanju imovnog stanja, nažalost stječe se dojam da stvar nije čista. Izbacivanjem priloga napravljena je velika šteta medijskim slobodama, ali još veća Sanaderu.
Srijeda, 16. veljače
Posljednje pripreme za javnu tribinu u Hrvatskom novinarskom društvu. “Medijski četvrtak” novi je program Međunarodnog centra za obrazovanje novinara. Dio je to TEMPUS-ova projekta u okviru Europske unije s ciljem da se unaprijede novinarski standardi, zatim da se otvoreno raspravlja o aktualnim problemima struke i konačno da se obrazuje 25 uglednih novinara za instruktore novinarstva. Velik i zahtjevan projekt završava 2007. godine.
Četvrtak, 17. veljače
Dr. Bettina Burkart, ugledna novinarka Deutche Weellea, otvara tribinu Medijskog četvrtka temom “Neovisnost medija”. Skupilo se pedesetak uglednih hrvatskih novinara, većinom onih kojima ne treba puno slušati o neovisnosti medija. Mladim novinarima, uz časne iznimke, to očito nije bila atraktivna tema ili pak ne vjeruju da je takvo što uopće moguće postići?! U nizu zanimljivih konstatacija Bettina Burkart je rekla i ovo: “Novinari po definiciji nisu bolji ljudi. Oni su izloženi raznim iskušenjima, ali trebaju ih stalno preispitivati. Dobar novinar će prije svega biti onaj tko uspije zadržati distancu prema osobama koji svojim djelovanjem oblikuju važna društvena događanja. (…) Ponekad se stresem kad ovdje (u Hrvatskoj, op.G.V.) vidim kako neki ministar nakon intervjua novinaru blisko stavlja ruku na rame i pita ga kad će i gdje ponovno na kavu.”
Petak, 18. veljače
Novinarskom etikom je započeo ovaj javni dnevnik. Slučajno ili ne, završavamo ga pitanjima medijske etike u odnosu prema djeci kao veoma ranjivom dijelu društva. “Zašto novinari i urednici ne vode dovoljno računa da dodatno ne povrijede djecu – žrtve”, bilo je pitanje Andreje Arežine, novinarke Hrvatske televizije. Nema racionalnog odgovora, jer nikakva dobit na par prodanih primjeraka više ne zaslužuje dodatno medijsko zlostavljanje ionako već zlostavljane djece.
