Saradnja: Enis ZEBIĆ, Zoran GLAVONJIĆ
Nije trebalo čekati na neku iznimnu neprijatnost da bi se ponovo uzburkali srpsko-hrvatski odnosi. Bilo je dovoljno da košarkaš Milan Gurović, čiju mišicu krasi lik četničkog komandanta Dragoljuba Mihailovića, ne shvati šta bi predstavljalo pojavljivanje sa takvom tetovažom na nekom sportskom terenu u Zagrebu. Da nerazumevanje onoga šta pojam „četništva“ uopšte znači u Hrvatskoj nije samo stvar pojedinca iz Srbije, već daleko šira i masovnija pojava, govori i pokušaj studenta Arhitektonskog fakulteta da se fotografiše u centru Zagreba sa Mihailovićevim posterom, i to samo dan uoči godišnjice masakra u Ovčari koji se zbio nakon pada Vukovara, u čijem su razaranju učestvovali i srpski dobrovoljci upravo sa četničkim kokardama na čelu. Zabrana ulaska košarkašu „Partizana“ u Hrvatsku i presuda dvama studentima zbog remećenja javnog reda i mira, samo su potvrdile da između hrvatskog i srpskog naroda i dalje postoji duboko more nerazumevanja i da su ovi poslednji incidenti samo vrh ledenog brega. Stoga je pitanje mogućnosti da se grade i razvijaju odnosi između Srbije i Hrvatske, pre nego što se ne raščiste barem ona najkrupnija neslaganja, tema i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju: voditeljica Centra za zaštitu ljudskih prava zatočenih i nestalih građana Hrvatske Zdenka Farkaš, Vojislav Mihailović, potpredsednik Skupštine Srbije, inače unuk četničkog komandanta Dragoljuba Mihailovića, beogradski psiholog Žarko Trebješanin, splitski sociolog Srđan Vrcan.
Geneza najnovijih nesporazuma:
Dvadeset petogodišnji student arhitekture iz Beograda, Stevan Vranešević, i dalje je u Okružnom zatvoru u Remetincu na južnom kraju Zagreba, zbog fotografiranja na središnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića sa slikom četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića, kažnjen je sa petnaest dana zatvora zbog remećenja javnog reda i mira. Visoki prekršajni sud uvažio je Vraneševićevu žalbu i smanjio mu kaznu na deset dana.
Njegova kolegica, Mirjana Đerković, kažnjena je sa pet dana zatvora i u srijedu je puštena iz Remetinca, a izrečena joj je i zaštitna mjera udaljenja iz Hrvatske i šestomjesečna zabrana ulaska u zemlju. Ona je kažnjena, jer je Vraneševića fotografirala. A treća okrivljena, Danja Božanić, koja je studentu dala maramicu kada mu je u naguravanju raskrvavljen nos, oslobođena je optužbe i odmah je napustila Hrvatsku.
Vranešević je na sudu kazao kako nije znao da je Mihailović osuđen za ratne zločine, da o njemu nema stava i da je njegov potez imao umjetničku, a ne političku pozadinu. On naime radi film kojim želi pokazati apsurdnost policijske zabrane srbijanskom košarkašu Guroviću da uđe u Hrvatsku, kazao je na saslušanju.
Podsjetimo, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske zabranilo je ulazak košarkašu Guroviću, jer je ocijenilo da bi njegovo nastupanje sa tetoviranim Mihailovićem na nadlaktici, pretvorilo košarkaški meč u događaj vrlo visokog sigurnosnog rizika.
Nakon što je vijest o privođenju troje beogradskih studenata došlo u medije, iste večeri je u Zagrebu zapaljen kombi beogradskih plivača koji su došli na sportsko natjecanje u Zagreb, što se neslužbeno, ali izravno povezuje s incidentom na trgu.
Kakve su na to bile reakcije u Srbiji?
Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske donelo je 12. novembra odluku da košarkašu „Partizana“ Milanu Guroviću zabrani ulazak u tu zemlju zbog tetovaže s likom četničkog vođe iz Drugog svetskog rata Dragoljuba Mihailovića. Reakcija srpskih vlasti na odluku Hrvatske bila je blaga, a kako je zabrana izrečena samo par dana pre prve posete Srbiji hrvatskog premijera Ive Sanadera, na susretu u Beogradu bilo je reči i o toj temi. Tom prilikom srpski premijer Vojislav Koštunica, rekao je:
„Bilo je reči o tome da se jednostavno slučajevi poput ovog ne ponove i da pre svega odgovornost padne na košarkaške radnike, ako je potrebno, u dobrom duhu i u nastojanju da se problemi prevaziđu i naravno da se po potrebi u neformalnom obliku u to uključe i političari.“
Nekoliko dana kasnije u Zagrebu je uhapšeno troje studenata iz Beograda zbog fotografisanja sa slikom Draže Mihailovića na Trgu bana Jelačiča. Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je da se ne slaže s potezom hrvatskih pravosudnih organa, ali i ocenio da i u Srbiji i u Hrvatskoj ima ljudi koji bi želeli da sukob između Srba i Hrvata bude večna tema:
„Mislim da je tema ustaša, četnika i partizana tema dubokog 20. veka.“
Ministarstvo inostranih poslova Srbije i Crne Gore zatražilo je da studenti odmah budu pušteni na slobodu i u saopštenju ocenilo da je hapšenjem i izricanjem kazni Hrvatska reagovala nedemokratski i neodmereno na mali i nepotreban politički protest izazvan zabranom ulaska košarkašu Milanu Guroviću u tu zemlju. Ministarstvo je zatražilo i da hitno budu otkriveni i kažnjeni odgovorni za spaljivanje vozila beogradskog „Partizana“.
* * * * *
RSE: U dugoj istoriji uspona i padova odnosa između srpskog i hrvatskog naroda, pokušaj da se žiteljima Hrvatske gura pod nos slika četničkog vojvode i prilično oštre reakcije tamošnjeg javnog mnjenja i vlasti, biće samo jedna sitna epizoda. No koliko god visoki zvaničnici na obema stranama nastojali da deluju umirujuće, poslednji incidenti se ipak nadvijaju kao senka iznad dve države. Voditeljica „Apela“, Centra za ljudska prava zatočenih i nestalih građana Hrvatske Zdenka Farkaš i potpredsednik Skupštine Republike Srbije Vojislav Mihailović:
FARKAŠ: Čudi me zapravo da mladi ljudi, umjesto da se okrenu budućnosti i nekim lijepim, pozitivnim stvarima, opterećuju sebe i zapravo ljude oko sebe takvim nekakvim bespotrebnim činovima. Ja bih stvarno preko njih stavila jedan kavez i pustila ih bez vode i hrane da čekaju dok dođu njihovi roditelji, ministar vanjskih poslova i predsjednik Srbije. I prvo bih tražila ispriku svom hrvatskom narodu, a onda neka ih vode kući, s tim što bi dobili doživotnu zabranu dolaska u Hrvatsku. To treba u korijenu srezati, kazniti, zakoni za to postoje i ne dozvoliti budalama da zagorčavaju život normalnim ljudima.
MIHAILOVIĆ: Pre bi se moglo govoriti da su hrvatske vlasti napravile incident, jer su neprimereno zabranile igraču da dođe na tu utakmicu. Posle toga je usledilo da su beogradski studenti možda želeli da isprovociraju incident i može se reći da su uspeli, ali opet s jedne strane provokacija se po zakonima civilizovanih zemalja ne kažnjava čak ni prekršajno, jer za to nema elemenata. A s druge strane je reakcija hrvatskih vlasti, koje pokazuju da su ostrašćene, slabe i da ustvari ta njihova demokracija nije čak ni započela kada su u pitanju odnosi sa građanima drugih nacionalnosti ili konfesija.
RSE: Kakvi su zapravo srpsko-hrvatski odnosi u svetlu tih najnovijih nesporazuma? Beogradski psiholog Žarko Trebješanin i splitski sociolog Srđan Vrcan:
TREBJEŠANIN: Mislim da su odnosi Srbije i Hrvatske u jednoj uzlaznoj liniji i da su čak mnogo bolji nego što sam ja uopšte mogao i da pretpostavim da će biti, s obzirom na ono šta je sve bilo i posljednjih decenija. Mislim da su se ti odnosi stabilizovali i da su krenuli nekom eto uzlaznom linijom, jednim povoljnim smerom. Ali mislim da prosto nije smelo da dođe do te zabrane. Ipak se tu država meša u nešto što su ljudska prava, a nije to neka opšte prihvaćena činjenica da je Draža Mihailović fašista. Uopšte mislim da je to bila jedna pogrešna odluka i verovatno da je to onda naravno dovelo do opet jedne reakcije koja je nepromišljena i infantilna, dakle da nekom padne na pamet da se slika na Trgu bana Jelačića sa Dražinom slikom. Naravno, opet mislim da je i tu bila previše stroga ta presuda.
VRCAN: To govori da ne trebate puno vjerovati diplomatskim osmijesima i onome što se događa na takozvanoj površini društvenih zbivanja u tim međusobnim odnosima. Postoji još uvijek jedan naboj i napetost koji mogu, povodom ovog ili onog slučaja, vrlo brzo izbiti na javu i poremetiti mnoge stvari i mnoge odnose.
RSE: Odnosi između pojedinih naroda grade se između ostalih i preko političkih pojedinih gestova koji se uzajamno razmenjuju. Koliko god odluke o zabrani ulaska košarkašu Milanu Guroviću i presude studentima Beogradskog univerziteta bile u nadležnosti hrvatske policije ili prekrašajnog suda, teško se oteti utisku da je sve to bio jedan od načina da se nije jedan od načina da se demonstrira određena politika. Vojislav Mihailović i Zdenka Farkaš:
MIHAILOVIĆ: Jednoj novoj državi kao što je Hrvatska izgleda smetaju sve istorijske ličnosti iz Srbije, naročito one koje su dobrim delom uticale da Srbija kroz istoriju ima jednu svetlu i civilizacijsku, a i ratničku tradiciju. Kao da je bolno podsjećanje Hrvatske da je Srbija mnogo ranije imala svoju državu, da je Srbija mnogo ranije bila priznata u svetu, da je Srbija imala svoju vojsku. Upravo u svetlu tih lepih tradicija, mlada država Hrvatska, koja još uvek nije dovoljno stasala, koja još nema dovoljno snage, nema jačine, ona se, kako to obično biva, plaši i sopstvene senke.
FARKAŠ: Oni su to napravili, to je u našoj zemlji prekršaj. Da ja odem sutra na Trg bana Jelačića s nekom slikom koja nije dozvoljena, možda bih i gore prošla od njih. I zašto bih ja ili bilo tko drugi dozvolio da se to tolerira u Hrvatskoj? To zapravo znači imati državu. Ako se napravi nešto što nije u redu, što nije dozvoljeno zakonom, za to treba kazniti svakog, bez obzira je li on državljanin te zemlje ili je došao negdje izvana. Mi se moramo naučiti ponašati i biti svjesni da postoje Srbi i Srbija, da postoje Hrvati i Hrvatska i naučiti se biti pristojni i korektni jedni prema drugima. Tko neće da se voli ne mora se voljeti, ali pristojan i korektan se mora biti.
RSE: S obzirom na sve ono što se u nedavnoj prošlosti dogodilo u hrvatsko-srpskim odnosima, najnoviji ekscesi namah su upali u kontekst različitih opterećenja, koja su i dalje jako živa. Stoga u Hrvatskoj i dalje traju sumnjičenja da su studenti koji su došli u posetu ovoj zemlji sa slikom četničkog vojvode, zapravo dobro organizovana grupa koja ima logističku podršku političkih struktura iz Srbije:
FARKAŠ: Apsolutno, i to u strankama koje ni u kom slučaju neće donijeti dobro srpskom narodu. Da se našla grupa dječurlije od recimo petnaest-šesnaest godina koja popije, pa pričaju međusobno i to naprave, dakle ono što bi se reklo – višak energije i mladost, to nije ta priča, već je to provokacija i izazivanje.
TREBJEŠANIN: To je malo mladalačka ludorija, ali to zaista jeste provokacija. Mislim da ona i jeste u suštini neka vrsta odgovora na tu zabranu ulaska. Verujem da ih to provocira, ali jedno je da vama nešto smeta i da vam smeta da košarkaš ima istetoviranu sliku Draže Mihailovića, ali ljudima mogu da smetaju razne stvari i to još uvek nije razlog da vi nekim državnim nasiljem to zabranjujete i sprečavate.
RSE: Žarko Trebješanin i Zdenka Farkaš:
TREBJEŠANIN: Ako vi hoćete da idete u Evropu, ako hoćete da budete deo nekog civilizovanog sveta, vi ne možete da se ponašate tako da sada neke svoje predrasude ili frustracije ili ne znam šta, uzdižete do toga da primenjujete državnu silu. Vi morate onda da kažete – ako je tako, moramo onda poštovati ljudska prava i bti tolerantni ako hoćemo da budemo deo Evrope.
FARKAŠ: S obzirom da su to bili dani koji su posebno teški za ljude koji žive u Hrvatskoj, za građane Hrvatske, 20. novembra 1991. godine na Ovčari je na stravičan način ubijeno puno ljudi – dvjesto je nađeno u jednoj masovnoj grobnici… Mislim, to su strašne stvari. Ja ako nekom idem u goste u toj zemlji, sigurno neću uraditi ono što bi njih na bilo koji način vrijeđalo ili im smetalo. Ti ljudi su došli u drugu zemlju, ono što je dozvoljeno u Srbiji ne mora bude dozvoljeno negdje dalje i takve stvari ne treba tolerirati. Ljudi moraju poštivati jedan drugog i ako u neku zemlju dolaze moraju poštivati njene zakone, koja god to zemlja bila.
RSE: Koliko god u osnovi onoga što trenutno remeti srpsko-hrvatske odnose stajale različite istorijske epizode, u jednom od slojeva sigurno leži jedno temeljno razmimoilaženje oko toga ko je zapravo bio onaj bradati gospodin koga ponosno nosi Gurović na svojoj mišici. Dok je Dragoljub Mihailović u Hrvatskoj i dalje simbol starog i novog zla, u Srbiji se u školama danas uči, da su ustanak protiv Nemaca zapravo podigli četnici, a ne partizani:
FARKAŠ: U mnogim obiteljima je zapravo Draža Mihailović pojam smrti i patnje, jer su mnoge obitelji zapravo stradale od četnika. I sad kad se maše takvom slikom, šta to znači? Da li to znači neku prijetnju da nekog može da zadesi takva sudbina kakva je zadesila neke ljude u Drugom svjetskom ratu?
MIHAILOVIĆ: To je još jedan pokušaj da mog dedu, Dražu Mihailovića, svrstaju u red fašista, što ne bi moglo nikako da se kaže, jer je već opšte poznato da je to bio antifašistički pokret, da je čak i predsednik Truman odlikovao posthumno Dražu Mihailovića za zasluge i ulogu u toj savezničkoj borbi protiv sila Osovine, protiv fašizma. To je nastavak jedne komunističke laži.
RSE: Već je mnogo godina prošlo od Drugog svetskog rata, ali je bio potreban samo jedan trenutak i adekvatan povod, kakva je i bila provokacija sa Mihailovićem, da zaboravljeni prizori dobiju aktuelnost i postanu ponovo jako živi. Vojislav Mihailović i Zdenka Farkaš:
MIHAILOVIĆ: Moramo se prisetiti da su oni u Zagrebu, za razliku od Beograda, dočekali snage Osovine sa cvećem i sa aplauzima. Imam utisak da se tako pokušavaju da zaklone ustaški zločini, koji su bili neprimereni čak i za zemlje koje su bile na strani te fašističke Nemačke, Japana i sila Osovine. Interesantno je da upravo oni koji su mogli biti proglašeni podržavaocima fašista u jednom istorijskom periodu, sada pokušavaju da to nametnu ljudima iz Srbije, upravo antifašistima.
FARKAŠ: Tko god se bavi poviješću, taj zna da je ustaški pokret nastao kao reakcija na četnički pokret. To će možda nekom biti smiješno, ali ako se gleda u kontekstu onog vremena, može se reći da su na neki način ustaše bili borci za ljudska prava hrvatskog naroda, ali u onom kontekstu i u onom vremenu. Ako su postojali neki zločini, ja to ne znam, ja tad nisam bila ni rođena. Ali kad pogledate, kad krenete vrtjeti neke stvari unazad, onda se zapravo može reći da su neki ljudi bili ubačeni u ustaški pokret da bi napravili neke stvari, da bi zapravo taj pokret dobio recimo takvu jednu negativnu konotaciju.
RSE: Vojislav Mihailović i Zdenka Farkaš:
MIHAILOVIĆ: Mog dedu su mogli da nazivaju raznim imenima, ali nisu mogli da ga nazivaju fašistom, jer je on bio antifašista. Drugo, mora da se zna da je on bio čovek koji je bio visoki oficir jugoslovenske vojske u otadžbini, da su njegovi bliski saradnici bili i Hrvati i Muslimani i Slovenci, tako da je on imao jednu širinu kad su u pitanju ti međunacionalni odnosi. Kad s ove distance pogledate, on je bio jedan napredan čovek, jedan demokratski, ako može tako da se kaže, nastojen čovek, širokih pogleda, jedan čovek čak može da se kaže kosmopolitiski orijentisan i strašno je da mu lepe takve etikete, počevši od fašiste, zločinca, velikosrpskog nacionaliste… To je sve, kad pogledate, laž do laži.
FARKAŠ: Lik Draže Mihailovića se veže za nešto ružno, za ratne zločine, za smrt, ubojstva. Ja ne mogu vjerovati da mladi ljudi u Srbiji ne znaju ko je bio Draža Mihailović. Ako se njima zapravo potura nešto što nije istina, to znači da neki ljudi u Srbiji zapravo drže svoju djecu u neznanju, jer stvarajući im krive predodžbe, govoreći im laži, oni zapravo toj djeci mogu napraviti problem jednog dana.
RSE: I da li sve ovo više nego rečito ukazuje da je jako teško ili gotovo nemoguće graditi odnose između srpskog i hrvatskog naroda, pre nego što se barem ne počne rešavati korpus različitih nesporazuma, umesto što se sve to gura po tepih, dobijajući tako naboj za neku novu incidentu situaciju?
TREBJEŠANIN: Takvi problemi su mogli da budu i da opterećuju i da podižu tenziju onda kada smo mi bili u istoj državi i kada je tu svako mogao da se žali da je on u nepovoljnom položaju, da je eksploatisan i sve ono što smo imali prilike da čujemo. Stvar i jeste u tome da su sada ipak ti odnosi raščišćeni. Dakle, svaki od ova dva naroda ima svoju državu, ima svoju politiku, ima svoje viđenje i tako dalje. Ali baš zato i mislim da bi moralo da postoji mnogo više uzajamne tolerancije, da se prosto prizna ta različitost, nismo isti, ne vidimo neke stvari isto, živimo eto u susedstvu, jednog dana ćemo biti zajedno u Evropi. Prema tome, nema razloga da se ne uvažavaju te različitosti.
VRCAN: Sasvim je moguće da na jednoj površinskoj razini to ide i funkcionira, da se dakle na površini društvenog života nešto mijenja, a da se u utrobi ništa ne mijenja. To je, po meni, sasvim moguće i to je karta na koju neki igraju. To ipak govori da se nešto kuha u dubini društvenog bića na ovim prostorima, što ima svoju specifičnost i svoju osobitost i što nije u skladu s onim što se čini kad se gleda politika na razini službenog društva. Kuha se ono što bih ja još uvijek nazvao političkom dominacijom suprotstavljenih nacionalizama, koji još uvijek nisu postali stvar prošlosti nego su ostali stvar sadašnjice, mada su oni ponegdje, ponekad i ponešto dobili izgled pristojnog nacionalizma, ali ja u pristojni nacionalizam puno ne vjerujem.
RSE: Da bi se neke stvari između Hrvatske i Srbije i njihovih većinskih naroda raščistile, trebalo bi pre svega pogledati šta je to što trenutno najviše opterećuje odnose između dva naroda, od čega bi po nekom sledu stvari valjalo i započeti veliko spremanje. Zdenka Farkaš i Žarko Trebješanin:
FARKAŠ: Dogodile su se strašne stvari. U ovom trenu mi u Hrvatskoj tražimo još 1184 osobe, što branitelja, što civila, čija sudbina je nepoznata. Ima ljudi koji se još uvijek nadaju da su možda neki u zatvoru i da će jednog dana biti pušteni. To je stravično. Samo da postoji ta činjenica, onda bi zapravo za svakog čovjeka to značilo da su odnosi opterećeni i da trebaju biti opterećeni dok se ti problemi ne riješe.
TREBJEŠANIN: Ne može se tako lako zaboraviti ni ono što je bilo 1941. godine, ni 1945. godine, niti 1991. ili 1995. godine. Jasno je da su to strašne traume i da su ožiljci i rane još uvek živi. Ali tu jedino ono što ostaje, to je da ljudi pogledaju realnosti u oči. Ne treba bežati od toga, ne treba to potiskivati.
RSE: No s obzirom da su odnosi na najvišem državnom novu ipak stabilni i da trenutno nema nekih nerešenih pitanja od sudbinskog značaja, kakva su se nametala tokom devedesetih, postojeća opterećenja teško mogu dovesti do nekih novih sukoba. No bez obzira na to, postoji sasvim realna opasnost stalnog nizanja ekscesa niskog intenziteta, koji kao da predstavljaju neku novu epizodu virtuelnog rata, koji se vodi u simboličkoj ravni:
VRCAN: Incidenata će sigurno biti. To za mene nije puka epizoda, nešto što se događalo na rubu. Da to ima samo marginalno značenje, o tome se ne bi govorilo.
TREBJEŠANIN: Vi od toga možete da napravite nešto što će biti prosto povod za dalje razbuktavanje i kopanje po ranama. A možete i da jednostavno na sve to pogledate mnogo trezvenije. Jedna vrsta netrpeljivosti i jedan skandal izazvaće naravno reakciju, pa će onda biti naravno reakcija na tu reakciju, možda još žešća, i onda idemo opet u ono vrzino kolo iz koga nema izlaza.
RSE: Ključno je naravno pitanje odakle izviru sve ti znakovi mržnje i gestovi netrpeljivosti koji se iz Srbije upućuju prema Hrvatskoj i obratno, bilo da su to horska skandiranja na utakmicama sa refrenima „ubij“ i „zakolji“, paljenja tuđih zastava ili demoliranja ambasada? Naime, mnoga istraživanja pokazuju da su Srbi Hrvatima i Hrvati Srbima i dalje visoko kotirani na listama neprijatelja. Da li srpsko i hrvatsko društvo ponovo prolazi kroz neku vrstu konzervativne revolucije?
VRCAN: I u srpskom i u hrvatskom političkom životu dogodila se rehabilitacija onih političkih snaga i onih političkih strategija koje su zapravo pretrpjele težak politički poraz za vrijeme Drugog svjetskog rata. Činilo nam se da je taj poraz nepopravljiv. Na žalost, simbolika i ličnosti i iz jednog i iz drugog tabora su danas dobili status društvene normalnosti i u Beogradu i u Hrvatskoj. Samo što je razlika u tajmingu. U Hrvatskoj se to počelo događati 1990. godine, pa je trajalo vrlo intenzivno negdje do sredine devedesetih godina, a u Srbiji se to događa ovih dana odnosno nešto kasnije.
TREBJEŠANIN: Baš kod mladih ljudi postoji jačanje desnice, pa čak i ne neke normalne i građanske desnice, nego i one ekstremne desnice. Jača uticaj crkve, poseban vid vraćanja tradiciji, izrazito konzervativni stavovi, zalaganje za čvrstu ruku i tako dalje.
RSE: Kako to da svoje mesto na javnoj i političkoj sceni u Hrvatskoj i Srbiji i dalje imaju ideologije, političke grupacije pa i pojedinci, koji su upravo poveli narode u sukobe tokom devedesetih, bilo da su to oni koji podižu spomenike Francetiću i Budaku ili traže punu rehabilitaciju četničkog pokreta
TREBJEŠANIN: Razlozi su tu mnogobrojni, u situaciji kada ljudi loše žive, kada su ekonomske prilike teške, kada nema neke perspektive, niti za zapošljavanje, niti za neki normalniji život. A onda imate s druge strane jedan veliki pritisak međunarodne zajednice, imate ponašanje koje ti mladi ljudi percipiraju kao servilno ponašanje političara i onda imate taj neki bunt i jedno okretanje ka desnici.
VRCAN: Zbog toga što još uvijek nije postavljeno pitanje tko je zapravo odgovoran za veliku cijenu koju su ovi prostori i ovi ljudi ovdje morali platiti za ono što im se dogodilo kroz ovo vrijeme. Još uvijek se pitanje cijene onoga što nam se dogodilo u ljudskim gubitcima, u nazadovanju koje je čito, u degradaciji određenih sfera društvenog života, to pitanje još nigdje nije do kraja postavljeno i jasno. To pitanje je postavljeno samo djelomično u smislu hoćemo li u Hag poslati ovoga ili onoga. I kad ne bi bilo pritiska izvana i kad ne bi bilo Haga, ta priča o cijeni se ne bi čak ni u ovom minimalnom obliku postavljala i raspravljala.
RSE: I može li se uprkos svemu što deli srpski i hrvatski narod konačno jednom staviti tačka na dosadašnje sukobe, podele i razmirica, ne bi li srpsko hrvatski nesporazume, prestali biti večna tema?
VRCAN: Trebalo bi otvoreno ispitati i preispitati vlastitu savjest. Postaviti pitanje tko je odgovoran za cijenu koju su ovi ljudi i ovi prostori morali pretrpjeti, i to društvenu cijenu, ljudsku cijenu u svakom pogledu. To je prvo pitanje. Dok se na to pitanje ne odgovori, uvijek će biti pokušaja da se pođe nekim prečicama koje nikad sigurno do stabilne normalizacije odnosa neće dovesti.
TREBJEŠANIN: Svako živi u svojoj državi i odgovoran je sam za svoju sudbinu ne može više da se žali da mu onaj drugi smeta i da ga vuče prema dole. Mislim da je to dobar preduslov da se prosto sad dovedu u neki sasvim normalan odnos, život dva susedna naroda. Mislim da sad postoje uslovi za otpočinjanje nekog trezvenog dijaloga o tome šta je sve bilo i zašto je to bilo tako. Dakle, bez onih strasti, predrasuda i svega onoga što je opterećivalo te odnose ranije. To je najlekovitije sredstvo. Dakle da se prosto uspostavi taj dijalog i drugo, da svako pošteno pogleda u tu svoju istoriju i da vidi gde su bile greške, zašto su bile greške i da pokuša da te greške uzme u obzir i da se makar u budućnosti ne prave takve stvari. To može biti jedna vrlo značajna i vrlo lekovita pouka.
RSE: Na koji način već jednom podvući crtu u srpskohrvatskim odnosima?
FARKAŠ: Sjećanja će uvijek ostati, samo iz tih sjećanja ljudi zapravo trebaju izvući. Ja se iskreno nadam da nikom više neće pasti na pamet da pod izlikom da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi… Čujte, ugroženi su isto kao i Hrvati koji su bez posla, ugroženi su mnogi ljudi koji su u lošoj ekonomskoj i materijalnoj situaciji, koji su tijekom rata ostali i bez imovine i bez svojih najdražih. Ali za taj rat nisu bili krivi Hrvati, taj rat su napravili Srbi i Crnogorci, to je svima jasno, vođeni Jugoslavenskom narodnom armijom. I kad se ljudi koji vode tu zemlju iskreno ispričaju i iskreno kažu da bi im bilo drago da se rane prebole koliko se mogu, onda će zapravo to biti normalna situacija. Ali dok se netko šeće sa slikom draže Mihailovića, ne mora on doći u Zagreb, nema smisla ni da se šeće po Beogradu.
MIHAILOVIĆ: Teško je graditi kuću na pesku. Mora da se napravi jedan temelj, a temelj tih zdravih odnosa mora da bude istinito ispisivanje te naše skorije istorije. Mislim kako na sukobe iz Drugog svetskog rata, bez obzira koliko to za neke delovalo i bolno, isto tako i iz ovih novih sukoba devedesetih godina, znači da se vidi i tu ko je šta činio. Ako je potrebno napraviti i jednu komisiju koja bi se bavila i tim istorijskim događajima, to bi po mom mišljenju bio jedan zdrav temelj za pravljenje odnosa u budućnosti, da bi ta osnova bila na primer danas napravljena i poslužila za neke odnose za deset, dvadeset ili trideset godina.
RSE: Poznajući mentalitet, naravi, pa i mogućnost da se svaki od ova naroda iskreno zagleda u svoje vlastito lice, umesto priželjkivane crte koju bi valjalo povući prema prošlosti, pre će ostati nekakva isprekidana linija kroz koju će povremeno probijati sav talog pitanja koja se nekada neće do kraja razrešiti. Kakvi će u svetlu toga biti odnosi između ova dva naroda?
MIHAILOVIĆ: Verujem da mi ne možemo pobeći od istine. Verujem da će upravo istina biti taj temelj za neke buduće srpskohrvatske odnose, jer dok je laži, dok je prećutkivanja zločina, ustvari vi podstrekavate nove zločince. Ako se jednom stavi tačka na i, da se zločinci zovu pravim imenom, da se oni koji nisu zločinci ne klevetaju i ne kaljaju, onda pravite jednu osnovu za bolje odnose, za iskrenije odnose.
FARKAŠ: Svaki normalan čovjek želi da svaka komunikacija bude dobra i kvalitetna. Ja to želim svom narodu, a želim i onim pametnim i dobrim ljudima koji su u Srbiji i Crnoj Gori. Od srca želim da zapravo prevlada pamet, mudrost, poštenje i razumijevanje, jer ima kvalitetnih ljudi na obje strane. I da se konačno počne normalno živjeti i da se počne okretati ljepšim situacijama, da se počne okretati budućnosti.
RSE: Splitski sociolog Srđan Vrcan i beogradski psiholog Žarko Trebješanin:
VRACAN: U svjetlu politika koje sada postoje, s obzirom na intervencije izvana i na pritiske izvana, mislim da te politike sad nemaju baš šanse da izazovu neke dramatične obrate, radi toga što je jasno da su se odnosi u međunarodnom okruženju radikalno promijenili. To okruženje jasno želi da ima stabilnost na ovim prostorima. Neke stvari Evropa više neće dopustiti da se ponove na ovim prostorima.
TREBJEŠANIN: Imam utisak da se jednostavno ljudi i s jedne i s druge strane granice shvatiti da je ta saradnja neophodna iz mnogo razloga. Pre svega, nesumnjivo je da donosi koristi i jednoj i drugoj državi, stanovnicima i Hrvatske i Srbije. Verujem da će tu biti čak i zajedničkih projekata u oblasti i privrede i kulture i nauke. Mislim da će sve ovo polako doći na svoje mesto, da će se prevazići ti raniji sukobi, pogotovo kad dođu neke nove generacije koje i nisu toliko opterećene prošlošću i drugo, da će i ovde biti vremenom i neki bolji standard i bolji život i to već samo po sebi razbija mnoge predrasude i ruši mnoge stereotipe.
RSE: Dok ne dođu te nove generacije koje zapravo neće imati nijedan dobar razlog da se opterećuju s prošlošću, Srbiji i Hrvatskoj predstoji da savladaju jedno novo iskušenje: da se studentu Beogradskog univerziteta koji je otišao u Hrvatsku sa fotografijom četničkog vojvode što pre zaboravi ime u kontekstu te epizode i da onaj ko mu je zbog Dražine slike raskrvavio nos na Trgu bana Jelačića, ostane u večnoj anonimnosti. U protivnom, oba naroda mogu dobiti nove heroje, koji će samo proširiti listu onih koji već dovoljno podstiču antagonizme i smutnju.
Nije trebalo čekati na neku iznimnu neprijatnost da bi se ponovo uzburkali srpsko-hrvatski odnosi. Bilo je dovoljno da košarkaš Milan Gurović, čiju mišicu krasi lik četničkog komandanta Dragoljuba Mihailovića, ne shvati šta bi predstavljalo pojavljivanje sa takvom tetovažom na nekom sportskom terenu u Zagrebu. Da nerazumevanje onoga šta pojam „četništva“ uopšte znači u Hrvatskoj nije samo stvar pojedinca iz Srbije, već daleko šira i masovnija pojava, govori i pokušaj studenta Arhitektonskog fakulteta da se fotografiše u centru Zagreba sa Mihailovićevim posterom, i to samo dan uoči godišnjice masakra u Ovčari koji se zbio nakon pada Vukovara, u čijem su razaranju učestvovali i srpski dobrovoljci upravo sa četničkim kokardama na čelu. Zabrana ulaska košarkašu „Partizana“ u Hrvatsku i presuda dvama studentima zbog remećenja javnog reda i mira, samo su potvrdile da između hrvatskog i srpskog naroda i dalje postoji duboko more nerazumevanja i da su ovi poslednji incidenti samo vrh ledenog brega. Stoga je pitanje mogućnosti da se grade i razvijaju odnosi između Srbije i Hrvatske, pre nego što se ne raščiste barem ona najkrupnija neslaganja, tema i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju: voditeljica Centra za zaštitu ljudskih prava zatočenih i nestalih građana Hrvatske Zdenka Farkaš, Vojislav Mihailović, potpredsednik Skupštine Srbije, inače unuk četničkog komandanta Dragoljuba Mihailovića, beogradski psiholog Žarko Trebješanin, splitski sociolog Srđan Vrcan.
Geneza najnovijih nesporazuma:
Dvadeset petogodišnji student arhitekture iz Beograda, Stevan Vranešević, i dalje je u Okružnom zatvoru u Remetincu na južnom kraju Zagreba, zbog fotografiranja na središnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića sa slikom četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića, kažnjen je sa petnaest dana zatvora zbog remećenja javnog reda i mira. Visoki prekršajni sud uvažio je Vraneševićevu žalbu i smanjio mu kaznu na deset dana.
Njegova kolegica, Mirjana Đerković, kažnjena je sa pet dana zatvora i u srijedu je puštena iz Remetinca, a izrečena joj je i zaštitna mjera udaljenja iz Hrvatske i šestomjesečna zabrana ulaska u zemlju. Ona je kažnjena, jer je Vraneševića fotografirala. A treća okrivljena, Danja Božanić, koja je studentu dala maramicu kada mu je u naguravanju raskrvavljen nos, oslobođena je optužbe i odmah je napustila Hrvatsku.
Vranešević je na sudu kazao kako nije znao da je Mihailović osuđen za ratne zločine, da o njemu nema stava i da je njegov potez imao umjetničku, a ne političku pozadinu. On naime radi film kojim želi pokazati apsurdnost policijske zabrane srbijanskom košarkašu Guroviću da uđe u Hrvatsku, kazao je na saslušanju.
Podsjetimo, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske zabranilo je ulazak košarkašu Guroviću, jer je ocijenilo da bi njegovo nastupanje sa tetoviranim Mihailovićem na nadlaktici, pretvorilo košarkaški meč u događaj vrlo visokog sigurnosnog rizika.
Nakon što je vijest o privođenju troje beogradskih studenata došlo u medije, iste večeri je u Zagrebu zapaljen kombi beogradskih plivača koji su došli na sportsko natjecanje u Zagreb, što se neslužbeno, ali izravno povezuje s incidentom na trgu.
Kakve su na to bile reakcije u Srbiji?
Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske donelo je 12. novembra odluku da košarkašu „Partizana“ Milanu Guroviću zabrani ulazak u tu zemlju zbog tetovaže s likom četničkog vođe iz Drugog svetskog rata Dragoljuba Mihailovića. Reakcija srpskih vlasti na odluku Hrvatske bila je blaga, a kako je zabrana izrečena samo par dana pre prve posete Srbiji hrvatskog premijera Ive Sanadera, na susretu u Beogradu bilo je reči i o toj temi. Tom prilikom srpski premijer Vojislav Koštunica, rekao je:
„Bilo je reči o tome da se jednostavno slučajevi poput ovog ne ponove i da pre svega odgovornost padne na košarkaške radnike, ako je potrebno, u dobrom duhu i u nastojanju da se problemi prevaziđu i naravno da se po potrebi u neformalnom obliku u to uključe i političari.“
Nekoliko dana kasnije u Zagrebu je uhapšeno troje studenata iz Beograda zbog fotografisanja sa slikom Draže Mihailovića na Trgu bana Jelačiča. Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je da se ne slaže s potezom hrvatskih pravosudnih organa, ali i ocenio da i u Srbiji i u Hrvatskoj ima ljudi koji bi želeli da sukob između Srba i Hrvata bude večna tema:
„Mislim da je tema ustaša, četnika i partizana tema dubokog 20. veka.“
Ministarstvo inostranih poslova Srbije i Crne Gore zatražilo je da studenti odmah budu pušteni na slobodu i u saopštenju ocenilo da je hapšenjem i izricanjem kazni Hrvatska reagovala nedemokratski i neodmereno na mali i nepotreban politički protest izazvan zabranom ulaska košarkašu Milanu Guroviću u tu zemlju. Ministarstvo je zatražilo i da hitno budu otkriveni i kažnjeni odgovorni za spaljivanje vozila beogradskog „Partizana“.
* * * * *
RSE: U dugoj istoriji uspona i padova odnosa između srpskog i hrvatskog naroda, pokušaj da se žiteljima Hrvatske gura pod nos slika četničkog vojvode i prilično oštre reakcije tamošnjeg javnog mnjenja i vlasti, biće samo jedna sitna epizoda. No koliko god visoki zvaničnici na obema stranama nastojali da deluju umirujuće, poslednji incidenti se ipak nadvijaju kao senka iznad dve države. Voditeljica „Apela“, Centra za ljudska prava zatočenih i nestalih građana Hrvatske Zdenka Farkaš i potpredsednik Skupštine Republike Srbije Vojislav Mihailović:
FARKAŠ: Čudi me zapravo da mladi ljudi, umjesto da se okrenu budućnosti i nekim lijepim, pozitivnim stvarima, opterećuju sebe i zapravo ljude oko sebe takvim nekakvim bespotrebnim činovima. Ja bih stvarno preko njih stavila jedan kavez i pustila ih bez vode i hrane da čekaju dok dođu njihovi roditelji, ministar vanjskih poslova i predsjednik Srbije. I prvo bih tražila ispriku svom hrvatskom narodu, a onda neka ih vode kući, s tim što bi dobili doživotnu zabranu dolaska u Hrvatsku. To treba u korijenu srezati, kazniti, zakoni za to postoje i ne dozvoliti budalama da zagorčavaju život normalnim ljudima.
MIHAILOVIĆ: Pre bi se moglo govoriti da su hrvatske vlasti napravile incident, jer su neprimereno zabranile igraču da dođe na tu utakmicu. Posle toga je usledilo da su beogradski studenti možda želeli da isprovociraju incident i može se reći da su uspeli, ali opet s jedne strane provokacija se po zakonima civilizovanih zemalja ne kažnjava čak ni prekršajno, jer za to nema elemenata. A s druge strane je reakcija hrvatskih vlasti, koje pokazuju da su ostrašćene, slabe i da ustvari ta njihova demokracija nije čak ni započela kada su u pitanju odnosi sa građanima drugih nacionalnosti ili konfesija.
RSE: Kakvi su zapravo srpsko-hrvatski odnosi u svetlu tih najnovijih nesporazuma? Beogradski psiholog Žarko Trebješanin i splitski sociolog Srđan Vrcan:
TREBJEŠANIN: Mislim da su odnosi Srbije i Hrvatske u jednoj uzlaznoj liniji i da su čak mnogo bolji nego što sam ja uopšte mogao i da pretpostavim da će biti, s obzirom na ono šta je sve bilo i posljednjih decenija. Mislim da su se ti odnosi stabilizovali i da su krenuli nekom eto uzlaznom linijom, jednim povoljnim smerom. Ali mislim da prosto nije smelo da dođe do te zabrane. Ipak se tu država meša u nešto što su ljudska prava, a nije to neka opšte prihvaćena činjenica da je Draža Mihailović fašista. Uopšte mislim da je to bila jedna pogrešna odluka i verovatno da je to onda naravno dovelo do opet jedne reakcije koja je nepromišljena i infantilna, dakle da nekom padne na pamet da se slika na Trgu bana Jelačića sa Dražinom slikom. Naravno, opet mislim da je i tu bila previše stroga ta presuda.
VRCAN: To govori da ne trebate puno vjerovati diplomatskim osmijesima i onome što se događa na takozvanoj površini društvenih zbivanja u tim međusobnim odnosima. Postoji još uvijek jedan naboj i napetost koji mogu, povodom ovog ili onog slučaja, vrlo brzo izbiti na javu i poremetiti mnoge stvari i mnoge odnose.
RSE: Odnosi između pojedinih naroda grade se između ostalih i preko političkih pojedinih gestova koji se uzajamno razmenjuju. Koliko god odluke o zabrani ulaska košarkašu Milanu Guroviću i presude studentima Beogradskog univerziteta bile u nadležnosti hrvatske policije ili prekrašajnog suda, teško se oteti utisku da je sve to bio jedan od načina da se nije jedan od načina da se demonstrira određena politika. Vojislav Mihailović i Zdenka Farkaš:
MIHAILOVIĆ: Jednoj novoj državi kao što je Hrvatska izgleda smetaju sve istorijske ličnosti iz Srbije, naročito one koje su dobrim delom uticale da Srbija kroz istoriju ima jednu svetlu i civilizacijsku, a i ratničku tradiciju. Kao da je bolno podsjećanje Hrvatske da je Srbija mnogo ranije imala svoju državu, da je Srbija mnogo ranije bila priznata u svetu, da je Srbija imala svoju vojsku. Upravo u svetlu tih lepih tradicija, mlada država Hrvatska, koja još uvek nije dovoljno stasala, koja još nema dovoljno snage, nema jačine, ona se, kako to obično biva, plaši i sopstvene senke.
FARKAŠ: Oni su to napravili, to je u našoj zemlji prekršaj. Da ja odem sutra na Trg bana Jelačića s nekom slikom koja nije dozvoljena, možda bih i gore prošla od njih. I zašto bih ja ili bilo tko drugi dozvolio da se to tolerira u Hrvatskoj? To zapravo znači imati državu. Ako se napravi nešto što nije u redu, što nije dozvoljeno zakonom, za to treba kazniti svakog, bez obzira je li on državljanin te zemlje ili je došao negdje izvana. Mi se moramo naučiti ponašati i biti svjesni da postoje Srbi i Srbija, da postoje Hrvati i Hrvatska i naučiti se biti pristojni i korektni jedni prema drugima. Tko neće da se voli ne mora se voljeti, ali pristojan i korektan se mora biti.
RSE: S obzirom na sve ono što se u nedavnoj prošlosti dogodilo u hrvatsko-srpskim odnosima, najnoviji ekscesi namah su upali u kontekst različitih opterećenja, koja su i dalje jako živa. Stoga u Hrvatskoj i dalje traju sumnjičenja da su studenti koji su došli u posetu ovoj zemlji sa slikom četničkog vojvode, zapravo dobro organizovana grupa koja ima logističku podršku političkih struktura iz Srbije:
FARKAŠ: Apsolutno, i to u strankama koje ni u kom slučaju neće donijeti dobro srpskom narodu. Da se našla grupa dječurlije od recimo petnaest-šesnaest godina koja popije, pa pričaju međusobno i to naprave, dakle ono što bi se reklo – višak energije i mladost, to nije ta priča, već je to provokacija i izazivanje.
TREBJEŠANIN: To je malo mladalačka ludorija, ali to zaista jeste provokacija. Mislim da ona i jeste u suštini neka vrsta odgovora na tu zabranu ulaska. Verujem da ih to provocira, ali jedno je da vama nešto smeta i da vam smeta da košarkaš ima istetoviranu sliku Draže Mihailovića, ali ljudima mogu da smetaju razne stvari i to još uvek nije razlog da vi nekim državnim nasiljem to zabranjujete i sprečavate.
RSE: Žarko Trebješanin i Zdenka Farkaš:
TREBJEŠANIN: Ako vi hoćete da idete u Evropu, ako hoćete da budete deo nekog civilizovanog sveta, vi ne možete da se ponašate tako da sada neke svoje predrasude ili frustracije ili ne znam šta, uzdižete do toga da primenjujete državnu silu. Vi morate onda da kažete – ako je tako, moramo onda poštovati ljudska prava i bti tolerantni ako hoćemo da budemo deo Evrope.
FARKAŠ: S obzirom da su to bili dani koji su posebno teški za ljude koji žive u Hrvatskoj, za građane Hrvatske, 20. novembra 1991. godine na Ovčari je na stravičan način ubijeno puno ljudi – dvjesto je nađeno u jednoj masovnoj grobnici… Mislim, to su strašne stvari. Ja ako nekom idem u goste u toj zemlji, sigurno neću uraditi ono što bi njih na bilo koji način vrijeđalo ili im smetalo. Ti ljudi su došli u drugu zemlju, ono što je dozvoljeno u Srbiji ne mora bude dozvoljeno negdje dalje i takve stvari ne treba tolerirati. Ljudi moraju poštivati jedan drugog i ako u neku zemlju dolaze moraju poštivati njene zakone, koja god to zemlja bila.
RSE: Koliko god u osnovi onoga što trenutno remeti srpsko-hrvatske odnose stajale različite istorijske epizode, u jednom od slojeva sigurno leži jedno temeljno razmimoilaženje oko toga ko je zapravo bio onaj bradati gospodin koga ponosno nosi Gurović na svojoj mišici. Dok je Dragoljub Mihailović u Hrvatskoj i dalje simbol starog i novog zla, u Srbiji se u školama danas uči, da su ustanak protiv Nemaca zapravo podigli četnici, a ne partizani:
FARKAŠ: U mnogim obiteljima je zapravo Draža Mihailović pojam smrti i patnje, jer su mnoge obitelji zapravo stradale od četnika. I sad kad se maše takvom slikom, šta to znači? Da li to znači neku prijetnju da nekog može da zadesi takva sudbina kakva je zadesila neke ljude u Drugom svjetskom ratu?
MIHAILOVIĆ: To je još jedan pokušaj da mog dedu, Dražu Mihailovića, svrstaju u red fašista, što ne bi moglo nikako da se kaže, jer je već opšte poznato da je to bio antifašistički pokret, da je čak i predsednik Truman odlikovao posthumno Dražu Mihailovića za zasluge i ulogu u toj savezničkoj borbi protiv sila Osovine, protiv fašizma. To je nastavak jedne komunističke laži.
RSE: Već je mnogo godina prošlo od Drugog svetskog rata, ali je bio potreban samo jedan trenutak i adekvatan povod, kakva je i bila provokacija sa Mihailovićem, da zaboravljeni prizori dobiju aktuelnost i postanu ponovo jako živi. Vojislav Mihailović i Zdenka Farkaš:
MIHAILOVIĆ: Moramo se prisetiti da su oni u Zagrebu, za razliku od Beograda, dočekali snage Osovine sa cvećem i sa aplauzima. Imam utisak da se tako pokušavaju da zaklone ustaški zločini, koji su bili neprimereni čak i za zemlje koje su bile na strani te fašističke Nemačke, Japana i sila Osovine. Interesantno je da upravo oni koji su mogli biti proglašeni podržavaocima fašista u jednom istorijskom periodu, sada pokušavaju da to nametnu ljudima iz Srbije, upravo antifašistima.
FARKAŠ: Tko god se bavi poviješću, taj zna da je ustaški pokret nastao kao reakcija na četnički pokret. To će možda nekom biti smiješno, ali ako se gleda u kontekstu onog vremena, može se reći da su na neki način ustaše bili borci za ljudska prava hrvatskog naroda, ali u onom kontekstu i u onom vremenu. Ako su postojali neki zločini, ja to ne znam, ja tad nisam bila ni rođena. Ali kad pogledate, kad krenete vrtjeti neke stvari unazad, onda se zapravo može reći da su neki ljudi bili ubačeni u ustaški pokret da bi napravili neke stvari, da bi zapravo taj pokret dobio recimo takvu jednu negativnu konotaciju.
RSE: Vojislav Mihailović i Zdenka Farkaš:
MIHAILOVIĆ: Mog dedu su mogli da nazivaju raznim imenima, ali nisu mogli da ga nazivaju fašistom, jer je on bio antifašista. Drugo, mora da se zna da je on bio čovek koji je bio visoki oficir jugoslovenske vojske u otadžbini, da su njegovi bliski saradnici bili i Hrvati i Muslimani i Slovenci, tako da je on imao jednu širinu kad su u pitanju ti međunacionalni odnosi. Kad s ove distance pogledate, on je bio jedan napredan čovek, jedan demokratski, ako može tako da se kaže, nastojen čovek, širokih pogleda, jedan čovek čak može da se kaže kosmopolitiski orijentisan i strašno je da mu lepe takve etikete, počevši od fašiste, zločinca, velikosrpskog nacionaliste… To je sve, kad pogledate, laž do laži.
FARKAŠ: Lik Draže Mihailovića se veže za nešto ružno, za ratne zločine, za smrt, ubojstva. Ja ne mogu vjerovati da mladi ljudi u Srbiji ne znaju ko je bio Draža Mihailović. Ako se njima zapravo potura nešto što nije istina, to znači da neki ljudi u Srbiji zapravo drže svoju djecu u neznanju, jer stvarajući im krive predodžbe, govoreći im laži, oni zapravo toj djeci mogu napraviti problem jednog dana.
RSE: I da li sve ovo više nego rečito ukazuje da je jako teško ili gotovo nemoguće graditi odnose između srpskog i hrvatskog naroda, pre nego što se barem ne počne rešavati korpus različitih nesporazuma, umesto što se sve to gura po tepih, dobijajući tako naboj za neku novu incidentu situaciju?
TREBJEŠANIN: Takvi problemi su mogli da budu i da opterećuju i da podižu tenziju onda kada smo mi bili u istoj državi i kada je tu svako mogao da se žali da je on u nepovoljnom položaju, da je eksploatisan i sve ono što smo imali prilike da čujemo. Stvar i jeste u tome da su sada ipak ti odnosi raščišćeni. Dakle, svaki od ova dva naroda ima svoju državu, ima svoju politiku, ima svoje viđenje i tako dalje. Ali baš zato i mislim da bi moralo da postoji mnogo više uzajamne tolerancije, da se prosto prizna ta različitost, nismo isti, ne vidimo neke stvari isto, živimo eto u susedstvu, jednog dana ćemo biti zajedno u Evropi. Prema tome, nema razloga da se ne uvažavaju te različitosti.
VRCAN: Sasvim je moguće da na jednoj površinskoj razini to ide i funkcionira, da se dakle na površini društvenog života nešto mijenja, a da se u utrobi ništa ne mijenja. To je, po meni, sasvim moguće i to je karta na koju neki igraju. To ipak govori da se nešto kuha u dubini društvenog bića na ovim prostorima, što ima svoju specifičnost i svoju osobitost i što nije u skladu s onim što se čini kad se gleda politika na razini službenog društva. Kuha se ono što bih ja još uvijek nazvao političkom dominacijom suprotstavljenih nacionalizama, koji još uvijek nisu postali stvar prošlosti nego su ostali stvar sadašnjice, mada su oni ponegdje, ponekad i ponešto dobili izgled pristojnog nacionalizma, ali ja u pristojni nacionalizam puno ne vjerujem.
RSE: Da bi se neke stvari između Hrvatske i Srbije i njihovih većinskih naroda raščistile, trebalo bi pre svega pogledati šta je to što trenutno najviše opterećuje odnose između dva naroda, od čega bi po nekom sledu stvari valjalo i započeti veliko spremanje. Zdenka Farkaš i Žarko Trebješanin:
FARKAŠ: Dogodile su se strašne stvari. U ovom trenu mi u Hrvatskoj tražimo još 1184 osobe, što branitelja, što civila, čija sudbina je nepoznata. Ima ljudi koji se još uvijek nadaju da su možda neki u zatvoru i da će jednog dana biti pušteni. To je stravično. Samo da postoji ta činjenica, onda bi zapravo za svakog čovjeka to značilo da su odnosi opterećeni i da trebaju biti opterećeni dok se ti problemi ne riješe.
TREBJEŠANIN: Ne može se tako lako zaboraviti ni ono što je bilo 1941. godine, ni 1945. godine, niti 1991. ili 1995. godine. Jasno je da su to strašne traume i da su ožiljci i rane još uvek živi. Ali tu jedino ono što ostaje, to je da ljudi pogledaju realnosti u oči. Ne treba bežati od toga, ne treba to potiskivati.
RSE: No s obzirom da su odnosi na najvišem državnom novu ipak stabilni i da trenutno nema nekih nerešenih pitanja od sudbinskog značaja, kakva su se nametala tokom devedesetih, postojeća opterećenja teško mogu dovesti do nekih novih sukoba. No bez obzira na to, postoji sasvim realna opasnost stalnog nizanja ekscesa niskog intenziteta, koji kao da predstavljaju neku novu epizodu virtuelnog rata, koji se vodi u simboličkoj ravni:
VRCAN: Incidenata će sigurno biti. To za mene nije puka epizoda, nešto što se događalo na rubu. Da to ima samo marginalno značenje, o tome se ne bi govorilo.
TREBJEŠANIN: Vi od toga možete da napravite nešto što će biti prosto povod za dalje razbuktavanje i kopanje po ranama. A možete i da jednostavno na sve to pogledate mnogo trezvenije. Jedna vrsta netrpeljivosti i jedan skandal izazvaće naravno reakciju, pa će onda biti naravno reakcija na tu reakciju, možda još žešća, i onda idemo opet u ono vrzino kolo iz koga nema izlaza.
RSE: Ključno je naravno pitanje odakle izviru sve ti znakovi mržnje i gestovi netrpeljivosti koji se iz Srbije upućuju prema Hrvatskoj i obratno, bilo da su to horska skandiranja na utakmicama sa refrenima „ubij“ i „zakolji“, paljenja tuđih zastava ili demoliranja ambasada? Naime, mnoga istraživanja pokazuju da su Srbi Hrvatima i Hrvati Srbima i dalje visoko kotirani na listama neprijatelja. Da li srpsko i hrvatsko društvo ponovo prolazi kroz neku vrstu konzervativne revolucije?
VRCAN: I u srpskom i u hrvatskom političkom životu dogodila se rehabilitacija onih političkih snaga i onih političkih strategija koje su zapravo pretrpjele težak politički poraz za vrijeme Drugog svjetskog rata. Činilo nam se da je taj poraz nepopravljiv. Na žalost, simbolika i ličnosti i iz jednog i iz drugog tabora su danas dobili status društvene normalnosti i u Beogradu i u Hrvatskoj. Samo što je razlika u tajmingu. U Hrvatskoj se to počelo događati 1990. godine, pa je trajalo vrlo intenzivno negdje do sredine devedesetih godina, a u Srbiji se to događa ovih dana odnosno nešto kasnije.
TREBJEŠANIN: Baš kod mladih ljudi postoji jačanje desnice, pa čak i ne neke normalne i građanske desnice, nego i one ekstremne desnice. Jača uticaj crkve, poseban vid vraćanja tradiciji, izrazito konzervativni stavovi, zalaganje za čvrstu ruku i tako dalje.
RSE: Kako to da svoje mesto na javnoj i političkoj sceni u Hrvatskoj i Srbiji i dalje imaju ideologije, političke grupacije pa i pojedinci, koji su upravo poveli narode u sukobe tokom devedesetih, bilo da su to oni koji podižu spomenike Francetiću i Budaku ili traže punu rehabilitaciju četničkog pokreta
TREBJEŠANIN: Razlozi su tu mnogobrojni, u situaciji kada ljudi loše žive, kada su ekonomske prilike teške, kada nema neke perspektive, niti za zapošljavanje, niti za neki normalniji život. A onda imate s druge strane jedan veliki pritisak međunarodne zajednice, imate ponašanje koje ti mladi ljudi percipiraju kao servilno ponašanje političara i onda imate taj neki bunt i jedno okretanje ka desnici.
VRCAN: Zbog toga što još uvijek nije postavljeno pitanje tko je zapravo odgovoran za veliku cijenu koju su ovi prostori i ovi ljudi ovdje morali platiti za ono što im se dogodilo kroz ovo vrijeme. Još uvijek se pitanje cijene onoga što nam se dogodilo u ljudskim gubitcima, u nazadovanju koje je čito, u degradaciji određenih sfera društvenog života, to pitanje još nigdje nije do kraja postavljeno i jasno. To pitanje je postavljeno samo djelomično u smislu hoćemo li u Hag poslati ovoga ili onoga. I kad ne bi bilo pritiska izvana i kad ne bi bilo Haga, ta priča o cijeni se ne bi čak ni u ovom minimalnom obliku postavljala i raspravljala.
RSE: I može li se uprkos svemu što deli srpski i hrvatski narod konačno jednom staviti tačka na dosadašnje sukobe, podele i razmirica, ne bi li srpsko hrvatski nesporazume, prestali biti večna tema?
VRCAN: Trebalo bi otvoreno ispitati i preispitati vlastitu savjest. Postaviti pitanje tko je odgovoran za cijenu koju su ovi ljudi i ovi prostori morali pretrpjeti, i to društvenu cijenu, ljudsku cijenu u svakom pogledu. To je prvo pitanje. Dok se na to pitanje ne odgovori, uvijek će biti pokušaja da se pođe nekim prečicama koje nikad sigurno do stabilne normalizacije odnosa neće dovesti.
TREBJEŠANIN: Svako živi u svojoj državi i odgovoran je sam za svoju sudbinu ne može više da se žali da mu onaj drugi smeta i da ga vuče prema dole. Mislim da je to dobar preduslov da se prosto sad dovedu u neki sasvim normalan odnos, život dva susedna naroda. Mislim da sad postoje uslovi za otpočinjanje nekog trezvenog dijaloga o tome šta je sve bilo i zašto je to bilo tako. Dakle, bez onih strasti, predrasuda i svega onoga što je opterećivalo te odnose ranije. To je najlekovitije sredstvo. Dakle da se prosto uspostavi taj dijalog i drugo, da svako pošteno pogleda u tu svoju istoriju i da vidi gde su bile greške, zašto su bile greške i da pokuša da te greške uzme u obzir i da se makar u budućnosti ne prave takve stvari. To može biti jedna vrlo značajna i vrlo lekovita pouka.
RSE: Na koji način već jednom podvući crtu u srpskohrvatskim odnosima?
FARKAŠ: Sjećanja će uvijek ostati, samo iz tih sjećanja ljudi zapravo trebaju izvući. Ja se iskreno nadam da nikom više neće pasti na pamet da pod izlikom da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi… Čujte, ugroženi su isto kao i Hrvati koji su bez posla, ugroženi su mnogi ljudi koji su u lošoj ekonomskoj i materijalnoj situaciji, koji su tijekom rata ostali i bez imovine i bez svojih najdražih. Ali za taj rat nisu bili krivi Hrvati, taj rat su napravili Srbi i Crnogorci, to je svima jasno, vođeni Jugoslavenskom narodnom armijom. I kad se ljudi koji vode tu zemlju iskreno ispričaju i iskreno kažu da bi im bilo drago da se rane prebole koliko se mogu, onda će zapravo to biti normalna situacija. Ali dok se netko šeće sa slikom draže Mihailovića, ne mora on doći u Zagreb, nema smisla ni da se šeće po Beogradu.
MIHAILOVIĆ: Teško je graditi kuću na pesku. Mora da se napravi jedan temelj, a temelj tih zdravih odnosa mora da bude istinito ispisivanje te naše skorije istorije. Mislim kako na sukobe iz Drugog svetskog rata, bez obzira koliko to za neke delovalo i bolno, isto tako i iz ovih novih sukoba devedesetih godina, znači da se vidi i tu ko je šta činio. Ako je potrebno napraviti i jednu komisiju koja bi se bavila i tim istorijskim događajima, to bi po mom mišljenju bio jedan zdrav temelj za pravljenje odnosa u budućnosti, da bi ta osnova bila na primer danas napravljena i poslužila za neke odnose za deset, dvadeset ili trideset godina.
RSE: Poznajući mentalitet, naravi, pa i mogućnost da se svaki od ova naroda iskreno zagleda u svoje vlastito lice, umesto priželjkivane crte koju bi valjalo povući prema prošlosti, pre će ostati nekakva isprekidana linija kroz koju će povremeno probijati sav talog pitanja koja se nekada neće do kraja razrešiti. Kakvi će u svetlu toga biti odnosi između ova dva naroda?
MIHAILOVIĆ: Verujem da mi ne možemo pobeći od istine. Verujem da će upravo istina biti taj temelj za neke buduće srpskohrvatske odnose, jer dok je laži, dok je prećutkivanja zločina, ustvari vi podstrekavate nove zločince. Ako se jednom stavi tačka na i, da se zločinci zovu pravim imenom, da se oni koji nisu zločinci ne klevetaju i ne kaljaju, onda pravite jednu osnovu za bolje odnose, za iskrenije odnose.
FARKAŠ: Svaki normalan čovjek želi da svaka komunikacija bude dobra i kvalitetna. Ja to želim svom narodu, a želim i onim pametnim i dobrim ljudima koji su u Srbiji i Crnoj Gori. Od srca želim da zapravo prevlada pamet, mudrost, poštenje i razumijevanje, jer ima kvalitetnih ljudi na obje strane. I da se konačno počne normalno živjeti i da se počne okretati ljepšim situacijama, da se počne okretati budućnosti.
RSE: Splitski sociolog Srđan Vrcan i beogradski psiholog Žarko Trebješanin:
VRACAN: U svjetlu politika koje sada postoje, s obzirom na intervencije izvana i na pritiske izvana, mislim da te politike sad nemaju baš šanse da izazovu neke dramatične obrate, radi toga što je jasno da su se odnosi u međunarodnom okruženju radikalno promijenili. To okruženje jasno želi da ima stabilnost na ovim prostorima. Neke stvari Evropa više neće dopustiti da se ponove na ovim prostorima.
TREBJEŠANIN: Imam utisak da se jednostavno ljudi i s jedne i s druge strane granice shvatiti da je ta saradnja neophodna iz mnogo razloga. Pre svega, nesumnjivo je da donosi koristi i jednoj i drugoj državi, stanovnicima i Hrvatske i Srbije. Verujem da će tu biti čak i zajedničkih projekata u oblasti i privrede i kulture i nauke. Mislim da će sve ovo polako doći na svoje mesto, da će se prevazići ti raniji sukobi, pogotovo kad dođu neke nove generacije koje i nisu toliko opterećene prošlošću i drugo, da će i ovde biti vremenom i neki bolji standard i bolji život i to već samo po sebi razbija mnoge predrasude i ruši mnoge stereotipe.
RSE: Dok ne dođu te nove generacije koje zapravo neće imati nijedan dobar razlog da se opterećuju s prošlošću, Srbiji i Hrvatskoj predstoji da savladaju jedno novo iskušenje: da se studentu Beogradskog univerziteta koji je otišao u Hrvatsku sa fotografijom četničkog vojvode što pre zaboravi ime u kontekstu te epizode i da onaj ko mu je zbog Dražine slike raskrvavio nos na Trgu bana Jelačića, ostane u večnoj anonimnosti. U protivnom, oba naroda mogu dobiti nove heroje, koji će samo proširiti listu onih koji već dovoljno podstiču antagonizme i smutnju.
