Saradnja: Srđan JANKOVIĆ
Posledice i značenje ozvaničenja crnogorskog jezika, u kontekstu nastanka novih jezika na prostoru bivše Jugoslavije, ali i uticaj tog čina na srpsko-crnogorske odnose, tema su i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju: direkor Zavoda za školstvo Crne Gore Dragan Bogojević, bivši profesor srpskog jezika i književnosti u Nikšićkoj gimnaziji Vesna Todorović, drago Ćupić, član Odbora za standardizaciju srpskog jezika iz Beograda, generalni sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer.
Kada je krajem marta ove godine ministar prosvjete Slobodan Backović, potpisao nastavni plan za osnovne škole i opštu gimnaziju, na osnovu kojeg će se srpski jezik u tim školama ubuduće zvati maternjim jezikom, pokrenuti su istovremeno protesti u pojedinim školama i na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Ova odluka je u Ministarstvu obrazložena između ostalog tvrdnjom da su time ispunjeni demokratski standardi iz oblasti ljudskih prava i sloboda. Dio profesora i studenata nikšićkog Filozofskog fakulteta, organizacije sa prosrpskim predznakom, opozicione političke stranke i Srpska pravoslavna crkva su žestoko reagovale, tražeći ostavku ministra Backovića i poništenje odluke o promjeni naziva nastavnog predmeta. Između više protestnih tribina izdvajamo sledeću, na kojoj je ispred Udruženja za zaštitu srpskog jezika i ćirilice, govorio Todor Živaljević:
„Otvorili su Pandorinu kutiju bezumlja, gdje će svi okolni narodi zatražiti svoje jezike, težeći svojim maticama. Pitam se da li su članovi Savjeta bili u pijanstvu ili ludilu? Sudiće im vrijeme, najsigurniji sudija.“
Za opozicione stranke, odluka o promjeni naziva predmeta u nastavnom planu, predstavljala je državno nasilje nad šezdeset odsto građana koji su se izjasnili da govore srpskim jezikom. Međutim, na drugoj strani, organizacije sa crnogorskim predznakom su također bile nezadovoljne što je uz naziv „meternji jezik“ precizirano da se radi isključivo o srpskom i albanskom jeziku. Oni su protestovali zbog činjenice da se u nastavnom planu ignoriše preko dvadeset odsto građana koji su se na popisu izjasnili da govore crnogorskim jezikom.
Nominacijom jezika svih naroda koji žive u Crnoj Gori bi bio ispoštovan princip jezičke i kulturne različitosti, navela je između ostalog član Savjeta za opšte obrazovanje, Stanka Vučinić, koja smatra da bi crnogorski jezik trebalo da stoji ispred srpskog i ostalih jezika:
„Svaki drugi oblik ne bi poštovao živu realnost Crne Gore i bio bi diskriminatoran i posljedično bi stvarao uslove za nacionalni autizam, što je, kao što vidite, političko predvorje za neki budući građanski nemir.“
Višenedeljna debata o nazivu jezika završena je tako što je Naučno nastavno vijeće Filozofskog fakulteta u Nikšiću tražilo od savjeta za opšte obrazovanje da se skine s dnevnog reda pitanje imenovanja nastavnog predmeta „maternji jezik“. Molba za obustavljanje je obrazložena time da je imenovanje jezika u nadležnosti Skupštine Crne Gore u okviru izmjena Ustava Crne Gore. Sa ovakvim stavom su se složili i studenti koji su bili u štrajku. Ipak, krajem jula Savjet za opšte obrazovanje donosi definitivnu odluku da se u novom obrazovnom programu za prvi razred devetogodišnje osnovne škole predmet zove „maternji jezik i književnost – program za srpski i crnogorski, bošnjački i hrvatski i književnosti i program za albanski jezik i književnost. Protesti zbog ovoga nisu započinjali do početka nove školske godine. U septembru protest je započeo dio učenika i profesora Nikšićke gimnazije, a zatim se protest proširuje u još nekoliko škola, posebno na sjeveru Crne Gore. Ponovo su se uključile političke partije i organizacije sa srpskim predznakom, koje su na tribinama i skupovima iznosile niz teških kvalifikacija na račun vlasti u Crnoj Gori:
„Ustaše po Crnoj Gori! Ustaše u sred prestolnice i glavnog grada! Ustaše u Vladi Crne Gore! Ustaše, onaj ministar i njemu slični!“
„Ustaše! Ustaše!“
Vladajuća koalicija je uzvraćala, optužujući opoziciju za zloupotrebu djece za svoje političke ciljeve. Portparol DPS-a Predrag Sekulić:
„Klerikalizam i šovinizam, talibanska zloupotreba djece, grubo nasrtanje na elementarna ljudska i građanska prava, socijalna demagogija i krivotvorenje činjenica, neki su od suštinskih aspekata njihovog ponašanja i njihovih političkih namjera.“
Iz Ministarstva prosvjete više puta je poručeno da neće podleći pritiscima i da neće povući odluku o imenovanju nastavnog predmeta maternji jezik.
* * * * *
Kada se nakon svega baci jedan pogled na ono što se zbivalo, nakon što je u jednom broju osnovnih i srednjih škola u Crnoj Gori ozvaničena upotreba crnogorskog jezika – od protivljenja, štrajkova, otkaza, uličnih protesta i novih antagonizama između onih koji u prvi plan stavljaju srpski ili crnogorski predznak, nužno se nameće pitanje da li je ta odluke bila ispravna ili ne. Generalni sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer i bivši profesor srpskog jezika i književnosti u Nikšićkoj gimnaziji Vesna Todorović, koja je dobila otkaz zbog odbijanja da predaje crnogorski jezik:
„Mislim da je ta odluka bila ispravna. Bilo je više neumjesno da se poslije svih tih dioba koje smo tu napravili, jezik kod nas imenuje jedino kao srpski jezik. To je normalan put do imenovanja jezika kojim govorimo, crnogorskim jezikom.“
„Ne samo da nije bila ispravna i utemeljena, nego je ustvari to posljedica jednog revolucionarnog voluntarizma, volje određene grupe ljudi, da preko jednog krupnog pitanja ostvare svoju političku volju.“
A kako odluku crnogorskog Saveta za opšte obrazovanje o preimenovanju predmeta srpski jezik i književnost vide član Odbora za standardizaciju srpskog jezika iz Beograda Drago Ćupić i direkor Zavoda za školstvo Crne Gore Dragan Bogojević:
„Ovde je suština u tome da se preko prelaznog imena ,maternji jezik‘ lakše dođe do crnogorskog jezika. To je tendencija i to je glavni cilj onih dukljanaca, separatista u Crnoj Gori, koji hoće da sve latinizuju u Crnoj Gori i montenegrizuju.“
„Apsolutno nema dileme oko toga da je cijela procedura bila legalna i regularna, ali u svakom slučaju mislim da je pravno dejstvo i tumačenje odluke u samom startu predimenzionirano i mislim da je prenaglašeno za potrebe dnevne politike, pogotovo politike prosrpskih stranaka u Crnoj Gori.“
Mada se Ustavna povelja Srbije i Crne Gore ne određuje prema pitanju imena jezika kojim se govori u zemlji, u Ustavu Crne Gore piše da je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora. Stoga su mnogi uvođenje crnogorskog u škole, doživeli kao put za lagano proterivanje srpskog jezika iz dela državne zajednice. Drago Ćupić iz Beograda i Dragan Bogojević iz Podgorice:
„Htjeli su kamuflirano da dođu do crnogorskog jezika, jer valjda nisu mogli direktno đonom da idu na proglašenje crnogorskog jezika.“
„Odluka Savjeta se zasniva na uvažavanju crnogorske realnosti da se jezička norma, koja je u Ustavu Crne Gore ozvaničena kao srpski jezik ijekavskog izgovora, u programima za jezik i književnost naziva po nacionalnom imenu autohtonih naroda u Crnoj Gori, kao što su Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani i Hrvati. Dakle, odluka o preimenovanju programa ne podrazumijeva promjenu službenog jezika, niti ukida srpski jezik, niti uvodi novi jezik u nastavu, a niti ukida pravo na naziv ,srpski jezik‘ svima koji ga tako zovu da ga tako i dalje nastave da zovu.“
Mnogi u tome vide samo put ka postepenom ustoličivanju crnogorskog jezika. Da li je to prvi korak ka crnogorskom kao zvaničnom jeziku Crne Gore? Marko Špadijer i Vesna Todorović:
„Ja se nadam da jeste. Prirodno bi bilo ozvaničiti crnogorski jezik kao službeni jezik. Mi samo želimo da ostvarimo pravo Crnogoraca, Albanca, Bošnjaka, Srba i Hrvata da jezik imenuju svojim nacionalnim imenom.“
„Odrednica ,maternji jezik‘ ne znači ništa, jer ne određuje jezik. Svi jezici u svijetu su nečiji maternji jezici. Oni su se ovdje poslužili jednim lukavstvom, da preko te odrednice ,maternji‘ ustvari uvedu crnogorski jezik.“
Bez obzira na sve argumente, pitanje crnogorskog jezika dovelo je do oštrog sučeljavanja prosrpskih snaga sa crnogorskim blokom, i to gde god su te dve opcije bile u bilo kakvom dodiru. Vrlo često se u Beogradu na različitim tribinama i stručnim skupovima moglo čuti da je svaka priča o crnogorskom jeziku puka besmislica, uz upućivanje različitih prigovora na račun jezičke politike zvanične Podgorice. Pa ipak žarište podela i svi antagonizmi preneti su u samu Crnu Goru, uz logističku podršku srpskom jeziku iz Srbije, bilo da je reč o stručnjacima koji dolaze da govore na crnogorskim mitinzima ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja sve više aktivno učestvuje u različitim sferama društvenog života. Bivši profesor Nikšićke gimnazije Vesna Todorović i sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer:
„Mogu reći da je ta odluka izazvala podjele, da je unijela nemir, haos u Crnu Goru i da je to najbolji pokazatelj da je odluka bila nevalidna, da je to ustvari bio jedan politički potez koji ni u kom slučaju nije demokratski.“
„Ova odluka nije dovela do podjela, nego je ona samo te podjele radikalizovala. Svaki potez koji ide na mijenjanje nekog stanja, izaziva reakcije, političke rekacije, ne samo stručne i nekakve druge, smatra se da je stanje stalo tu kako jeste, ne pomjera se i svaki potez može izgledati kao nepravovremen ili kao zakasnio ili kao prijevremen, zavisi kako ko gleda na to.“
Pri tom se branioci srpskog jezika na prostoru čitave zajednice Srbije i Crne Gore, ali i zagovornici upotrebe crnogorskog jezika, uzajamno optužuju za istu stvar – instrumentalizaciju jezičkih pitanja u aktuelnim srpsko-crnogorskim sporenjima. Dragan Bogojević iz Podgorice i Drago Ćupić iz Beograda.
„To je prosto iskorišćeno u političke svrhe, bez obzira koliko ljudi koji se zalažu za to kažu da politika s tim nema veze. Ali Crna Gora je dovoljno mala i mi znamo određene stvari o tome šta se ovdje kod nas dešava i kako se dešava, tako da su potpuno iluzorne i prilično naivne priče da politika i određeni crkveni krugovi, pogotovo Srpske pravoslavne crkve, ustvari nisu inicijatori svega toga i da ne podržavaju te burne reakcije već od samog početka.“
„Ljudi se sve više otrježnjuju i shvataju suštinu tog poduhvata. Suština tog poduhvata je ustvari odrođivanje Crnogoraca, gubljenje njihove autentične svijesti. Jednostavno hoće da kažu da Crna Gora jednostavno sa srpstvom ni u kom pogledu nema nikakve veze.“
Drago Ćupić i Dragan Bogojević:
„To nema nikakve veze sa instrumentalizacijom, jer je narod osjetio da mu se tu ruši njegova duhovnost, njegov identitet, njegovo ja. Oni kažu da to pokreće Srpska pravoslavna crkva. Kakva Srpska pravoslavna crkva? To pokreću sami učenici, sami nastavnici. Kako će profesor srpskog jezika da predaje nekakav imaginarni jezik koji ne postoji kao uređen.“
„Revolucionarne izjave i patetični pozivi na odbranu jezika, ultimativni zahtjevi, neprimjerene kvalifikacije ljudi i institucija, nisu put za izlazak iz ćorskokaka u kome smo se trenutno našli. Zar je bilo zaista neophodno pristupiti radikalizaciji protesta, totalnoj obustavi nastave i uz to pozivati đake da se pridruže? Mislim da je manipulacija učenicima evidentna i da je krajnje zabrinjavajuća. U svakom slučaju sam pristalica institucionalnog rješavanja konflikata, uz dogovor i suglasnost svih strana.“
U osnovi tog na izgled samo jezičkog spora, leži pre svega sukob između dve političke opcije, koje su mnogo šire od onoga što zastupaju pojedine političke partije. To su pre svega dva različita pogleda na prirodu i perspektivu državne zajednice Srbije i Crne Gore: jednog koji proklamuje bliskost i zajedništvo i drugog koji ne poriče bliskost, ali se zalaže za razdvajanje. Zbog toga je ispolitizovano i samo pitanje crnogorskog jezika. Lingvista iz Beograda Drago Ćupić iz funkcioner Matice crnogorske iz Podgorice Marko Špadijer:
„Jednostavno žele da sve što je u Crnoj Gori odvoje od srpstva, da nemaju nikakve veze sa Srbijom, srpstvom i srpskim jezikom.“
„To je samo deja vu, već viđena politizacija, samo na jednom konkretnom primjeru. To je samo srpsko-crnogorska politička podjela, radikalna, koja nema želje za razumijevanjem i ona se naravno prenosi s jednog čisto političkog terena, ili čak klerikalnog, na društveni teren.“
Mada u samoj Srbiji nije jasno profilisan krug onih koji ustaju u odbranu srpskog jezika, gde god se on govorio, kao što je taj pokret prepoznatljiv u samoj Crnoj Gori, zagovornici ove opcije našli su se svi zajedno na meti kritika, kao glavni akteri novog talasa nacionalizma. Marko Špadijer i Drago Ćupić:
„U svim tim raspravama nije potegnuto nijedno lingvističko pitanje, niti je o njemu raspravljano. Već se na mitinzima uzvikuje: ,Ovo je Srbija!‘ i ,Ne damo srpski jezik‘ i tako dalje. Znači, to više nije nikakva lingvistička ili društvena rasprava, nego jednostavno ispoljavanje nacionalizma i posljednje uporište, posljednji rovovi ili odbrana srpstva u Crnoj Gori. Sad se taj pokret srpske Crne Gore preselio s Armije, Miloševića, s unitarizma ili paternalizma ili hegemonizma prema Crnoj Gori, u druge forme, prividno demokratske, partijske, crkvene…“
„To nema nikakve veze. Otkud može biti srpski nacionalizam u glavama mojih djedova i pradjedova, mojih baba i prababa, koji su govorili srpski i koji su osjećali identitet srpski. Dobro je što se oni zovu Crnogorci po nacionalnom opredjeljenju, nacija je izgleda politička kad se voli, a ne etnička. Mene lično zovu velikosrbinom, a ja kažem da nisam velikosrbin nego obični Srbin.“
Da li je neformalni pokret, koji se protivi uvođenju crnogorskog jezika, a koga čine pojedinci i institucije kako iz Srbije tako i iz Crne Gore, zaista nacionalistički? Vesna Todorović i Dragan Bogojević:
„To je naravno njihovo tumačenje, međutim sad se nameće jedna nova situacija u kojoj se sve što je srpsko smatra nečim što je hegemonizam, što je neprijateljsko, što je nekakvo potiranje autohtonog crnogorskog. I tu dolazi do jedne linije razdvajanja koja je stravična.“
„Kada pogledate s kakvim parolama i s kakvim izjavama se ti ljudi pojavljuju na tim mitinzima, apsolutno se ne može da se ne kaže da se nije otišlo predaleko. A opet, da je situacija bila normalnija, da to nije poticano od tih krugova, to zaista ne bi otišlo u tom smjeru i na ovaj način kao što se sad dešava.“
U paketu sa nacionalizmom, branitelji srpskog jezika dobili su epitet unitarista i hegemonista. Sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer iz Podgorice i član Odbora za standardizaciju srpskog jezika iz Beograda Drago Ćupić:
„Ova strana koja se zalaže ili bori za srpski jezik i legitimnost svog protesta temelji na odbrani srpskog jezika, ustvari se ne zalaže, i to se na svakom koraku vidi, za Vuka Karadžića, nego za Radovana Karadžića. Ona je netolerantna, ona je isključiva, ona je napadna, ona hoće da odbrani postojeće stanje pošto-poto, da stvori jednu unitarnu državu.“
„Oni izmišljaju. Nas koji smo rođeni u Crnoj Gori zovu terazijskim Crnogorcima, što je najgora kvalifikacija koja se može dati jednom čovjeku.“
Pitanje imenovanja crnogorskog jezika može se pre svega sagledati u kontekstu onoga što se dešavalo u drugim zemljama bivše Jugoslavije, gde su jezici dobijali nazive prema državama u kojima se oni govore. Sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer i bivši profesor nikšićke gimnazije Vesna Todorović:
„Mislim da je pravo Crnogoraca da svoj jezik imenuju nacionalnim imenom. Tu su već službeni nazivi i bosanski i hrvatski, a i srpski.“
„Ako gledamo to što se desilo u zemljama bivše Jugoslavije, onda bi to moglo da bude. Ali Hrvati su nazvali svoj jezik hrvatskim jezikom onda kada je devedeset i sedam posto Hrvata bilo za to. Bosanski je nazvan kod Muslimana također s nekim visokim procentom. U Crnoj Gori ta situacija ne postoji, nema te kritične većine koja bi stajala uz tu ideju.“
Lingvista iz Beograda Drago Ćupić i direkor Zavoda za školstvo Crne Gore Dragan Bogojević:
„Sve to može, naravno. Svaki narod ima pravo da imenuje jezik kako želi i on se može zvanično tako zvati. Međutim, to je ono što bi Njegoš rekao, trn u zdravu nogu, jer je u Crnoj Gori od vajkada, od kad se zna za Zetu i Crnu Goru, bio u upotrebi srpski jezik, a ne neki drugi jezik, ne neki crnogorski.“
„Ovu situaciju treba jednostavno posmatrati u kontekstu nekakve šire eks-ju krize i da se jednostavno dopusti i Crnoj Gori i Crnogorcima da svoj jezik nazovu kako hoće.“
Vesna Todorović i Marko Špadijer:
„Taj jezik bi morao da ima sadržaj, pa onda da dobije i formu. Međutim, taj jezik sadržaj nema, nego se ide na to da se sadržaj srpskog jezika samo preimenuje u crnogorski jezik.“
„Mi smo posljednji u ovom dijeljenju. Ista je argumentacija važila kada se hrvatski nazivao hrvatskim, srpski srpskim i tako dalje. Prema tome, ne vidim da je ovo sad neki poseban razlog da mi uvodimo neku posebnu argumentaciju, jer ta argumentacija na kraju dovodi do toga jesmo ili Srbi ili nismo, a ne je li jezik jedan ili nije.“
S druge strane, tu se ipak otvaraju mnoge lingvističke nedoumice, koje dovode u pitanje nastanak jednog novog jezika koji će nositi crnogorsko ime. Marko Špadijer i Drago Ćupić:
„Lingvistički uslovi su davno bili stečeni. Crnogorski jezik je jezik koji je dosta normiran. I u staroj Jugoslaviji, i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu, dosta je napravljeno na izučavanju jezika ovih krajeva, crnogorskih i hercegovačkih, tako da je to dosta izučen jezik. Naravno, trebalo bi da se ide dalje u tome, da se dolazi do nekih standarda, od pravopisa do sintakse, pravila… Kažem, morfologija, gramatika, pravopis i sve to, dobrim dijelom je izučeno i nije dalek put do dolaženja do jednog standarda.“
„Nipošto ne postoje lingvistički argumenti, osim u smislu kao kad biste rekli da govorite šumadijski, a ne recimo pirotski, ili vojvođanski, a ne mačvanski… U tom smislu bi se moglo govoriti, a inače u lingvističkom smislu je nemoguće govoriti o crnogorskom jeziku, jer je to onaj srpski jezik koji je nastao na štokavskoj osnovi, koju je Vuk standardizovao u književni jezik upravo na osnovi novoštokavskih govora, a to je upravo zapadna Crna Gora, gdje je takozvani istočnohercegovački dijalekat, na osnovu kojega je dakle Vuk upravo i standardizovao književni srpski jezik, na osnovu njega i na osnovu šumadijskog i vojvođanskog ekavskog.“
Drago Ćupić i Marko Špadijer:
„Oni pokušavaju čak i kvazi naučno da dokažu, pa kažu da Crnogorci imaju trideset i tri glasa, trideset i tri slova, pa se pozivaju na ,šj‘ i ,žj‘, kao da tih glasova nema u svim ijekavskim govorima na prostorima srpskog jezika, koji su četiri ili pet puta veći od cijele Crne gore.“
„Mi smo prošli neke faze arhaizacije crnogorskog jezika u nazivu, u nekim formama koje su prevaziđene i imamo već određeno iskustvo s tom potrebom da se zaokruži kao jedan poseban jezik.“
Istovremeno zagovornici crnogorskog jezika često ističu i neku vrstu arhaičnosti, koja ovaj jezik odvaja od srpskog. Marko Špadijer i Drago Ćupić:
„Ono što je važno, to je da je srpski jezik normiran kao jezik Beograda i okoline, a jezik Crne Gore je malo drevniji, možda je malo u osnovi arhaičniji od zvaničnog srpskog jezika, ali u drugim formama su slični. I srpski i hrvatski jezik su konačno sto i pedeset godina pokušavali da se normiraju, pokušavali da se ujednače u jezičkim normama, i nije čudno što su slični. Samo je pitanje nacionalnog preimenovanja.“
„U Crnoj Gori ima stare, arhaične leksike isto kao što je ima i u drugim srpskim krajevima. Uzmite recimo istočnu i južnu Srbiju, koliko ćete tek tamo starine naći.“
No pitanje je koliko se različiti lingvistički i sociolingvistički razlozi uopšte uzimaju u obzir u razmatranjima o opravdanosti crnogorskog jezika, jer je to očigledno, pre svega političko pitanje. Vesna Todorović i Dragan Blagojević:
„Da bi se nešto izdiglo na razinu jezika, ono mora da zadovolji lingvističke i sociolingvističke norme, znači naučne i društvene norme. Onda da se napravi društveni dogovor koji podrazumijeva većinu stanovništva, pa da se otvori skupštinska procedura i na kraju da se okupi tim stručnjaka koji će kodifikovati i normirati taj jezik. Znači da postoji jedna cijela procedura da bi se nešto nazvalo jezikom. Crnogorski jezik ne može postojati zbog toga što ne postoje ni lingvistički, ni sociolingvistički uslovi za to. Crnogorski jezik ne postoji, jer ne ispunjava nijedan uslov da bi se smatrao posebnim jezikom.“
„To je par ekselans političko pitanje, ne ulazim uopšte u lingvistički aspekt tog pitanja. Lingvisti nisu odlučivali ni 1992. godine kada je u Hrvatskoj jezik nazivan hrvatskim, kada je u Bosni nazvan bosanskim, u Srbiji srpskim ili Crnoj Gori srpskim ijekavskog izgovora. Tako da u tom smislu ne vidim išta sporno da se taj jezik nazove crnogorski. A mogućnost da se neki jezik nazove ovako ili onako prosto pripada određenom političkom i socijalnom trenutku nekog društva. Volio bih da se i u Ustavu Crne Gore taj jezik nazove crnogorskim, makar za onaj dio ljudi koji ga prepoznaju kao takvog i žele da ga imenuju tim imenom.“
Postepeno ozvaničavanje crnogorskog jezika će, ako ne na konkretnom, a onda sigurno na simboličkom planu, još više razlabaviti ionako krhke veze između Srbije i Crne Gore. Biće to državna zajednica sastavljena od dva države, u kojima se govore različiti jezici, sa dva tržišta, dva carinska režima i dve valute. Da li je crnogorski jezik još jedna u nizu barijera između članica Državne zajednice Srbije i Crne Gore? Lingvista iz Beograda Drago Ćupić i sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer:
„Naravno, pa onda malo carina, pa malo ovo, malo ono. Važno je odvojiti Crnu Goru od Srbije i srpstva u cjelini.“
„To se uvijek tako postavlja, to se pitanje postavlja već sto i pedeset-dvjesta godina i ja to uopšte ne gledam tako. Ne radi se ni o kakvim distanciranjima, naprotiv, ne treba prevoditi knjige iz Beograda za recimo zagrebačke ili podgoričke čitaoce.“
Predstavljali li ulazak crnogorskoj jezika u službenu upotrebu u Crnoj Gori još jednu potvrdu sve već udaljavanja Srbije i Crne Gore? Marko Špadijer i Drago Ćupić:
„Ja to tako vidim i dobro je ako je tako. Ti bi odnosi bili mnogo čistiji, ne bi u sebi sadržavali ni ovaj naš kompleks inferiornosti, ni sa srpske stranke kompleks superiornosti, da se određuje u Beogradu kako će se nešto raditi, kako će se govoriti, niti da nam Beograd stalno nešto pripisuje, da nam daje neke neprimjerene uslove kako ćemo govoriti. Mislim da bi to jednostavno bio prirodan tok.“
„Pa jezik je vrlo značajna kategorija za razdvajanje, isto kao što je značajna za zbližavanje. Počine se od onih bezazlenih stvari.“
Da li s druge strane samo postojanje crnogorskog jezika, čime se zaokružuju svi elementi crnogorske samobitnosti, dovoljno govori o skorom odvajanju članica državne zajednice? Vesna Todorović i Dragan Blagojević:
„Ja bih rekla da je to neka završna točka. Sve se nekako skoncentrisalo na to da se ta ideja, mislim što se tiče vladajućeg režima i vladajućih partija, o samostalnoj Crnoj Gori, i preko crnogorskog jezika, u potpunosti ostvari. Međutim, svi crnogorski pisci koji vrijede su pisali na srpskom jeziku i glasno i jasno govorili da je to srpski jezik. Znači, sad se ovdje podmeće jedno kukavičje jaje i pokušava se nečim što nema nikakvog utemeljenja stvoriti neka vještačka situacija u korist određene političke ideje.“
„Mislim da to u nekom političkom pogledu to ništa ne prejudicira. Prosto se omogućava da se, ja se nadam, kroz jednu tolerantniju i mirniju raspravu, u vrlo kratkom vremenu, dođe do nekog rješenja kojim bi sve strane u ovom slučaju bile zadovoljene, da se postigne jedan konsenzus gdje bi se zaista ovo pitanje što manje politizovalo, gdje bi se u svakom slučaju, uz mirnije strasti i uz nekakav normalan razgovor, došlo do nečega što bi svima odgovaralo. Tako da, što se tiče budućnosti ove državne zajednice, o tome će vjerovatno Crnogorci, a nadam se i ljudi u Srbiji, imati priliku da se odluče na referendumu ili zajedničkim dogovorom političkih elita.“
No bez obzira što je crnogorski jezik i zvanično zakoračio u institucije, ostaje ključno pitanje: da li će se u čitavoj Crnoj Gori uskoro govoriti crnogorski? Lingvista iz Beograda Drago Ćupić i direktor Zavoda za školstvo Crne Gore Dragan Bogojević:
„Oni bi trebali da ga ozvaniče kroz Ustav. Ali ne mogu dobiti dvije trećine, ako ne naprave kakvu smicalicu da mogu Ustav da promijene onako po dogovoru nekolicine u vlasti. Inače, ustavi se kod nas mijenjaju dvotrećinskom većinom, a oni takvu dvotrećinsku većinu ne mogu naći. Drugo, ako bi se ustavom crnogorski jezik i proglasio zvaničnim, nikada ne bi – što bi rekli sindikalisti – zaživio. Ne postoji mogućnost da zaživi nekakav crnogorski jezik, jer on je u glavama malog broja separatista i malog broja iskrivljenih duhova, iskrivljenih misli i ni u kom slučaju nije moguće računati na nekakvu pobjedu crnogorskog jezika.“
„Onda kada bude parlamentarna većina o tome odlučivala i kada budemo imali konsenzus u Parlamentu u Crnoj Gori.“
Hoće li čitava Crna Gora i formalno progovoriti crnogorski, i kada bi se to moglo dogoditi. Bivši profesor u Nikšićkoj gimnaziji Vesna Todorović i sekretar Matice crnogorske iz Podgorice Marko Špadijer:
„Ja se iskreno nadam da neće, zbog toga što crnogorski mediji i uopšte crnogorski režim toliko vulgarno plasiraju tu ideju crnogorstva i crnogorskog jezika i crnogorskog identiteta, da ljudi sve više prave otklon prema tome. Tako da u nekoj budućnosti ja se nadam da će ta ideja propasti i da će naravno srpski jezik ostati u svojoj kolijevci.“
„Kad se donese novi Ustav i kad budemo suverena Crna Gora. Po tom Beogradskom sporazumu na to imamo pravo 2006. godine, do tada bi trebao da bude taj referendum i tada bi trebalo konačno da dođemo do odluke na referendumu o suverenosti Crne Gore. I onda bismo izgradili svoje institucije kao svaka druga država.“
Dok se konačno ne razreši kojim će putem ići zajednica Srbije i Crne Gore, na neki paradoksalan način, Crna Gora je u ovom trenutku jedno sigurno utočište za ono čemu se zdušno protivi. S obzirom da SR Jugoslavije više nema, a da se u Srbiji prema slovu Ustava koristi srpskohrvatski jezik, jedina zemlja gde je srpski jezik u zvaničnoj upotrebi upravo je – Crna Gora.
Posledice i značenje ozvaničenja crnogorskog jezika, u kontekstu nastanka novih jezika na prostoru bivše Jugoslavije, ali i uticaj tog čina na srpsko-crnogorske odnose, tema su i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju: direkor Zavoda za školstvo Crne Gore Dragan Bogojević, bivši profesor srpskog jezika i književnosti u Nikšićkoj gimnaziji Vesna Todorović, drago Ćupić, član Odbora za standardizaciju srpskog jezika iz Beograda, generalni sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer.
Kada je krajem marta ove godine ministar prosvjete Slobodan Backović, potpisao nastavni plan za osnovne škole i opštu gimnaziju, na osnovu kojeg će se srpski jezik u tim školama ubuduće zvati maternjim jezikom, pokrenuti su istovremeno protesti u pojedinim školama i na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Ova odluka je u Ministarstvu obrazložena između ostalog tvrdnjom da su time ispunjeni demokratski standardi iz oblasti ljudskih prava i sloboda. Dio profesora i studenata nikšićkog Filozofskog fakulteta, organizacije sa prosrpskim predznakom, opozicione političke stranke i Srpska pravoslavna crkva su žestoko reagovale, tražeći ostavku ministra Backovića i poništenje odluke o promjeni naziva nastavnog predmeta. Između više protestnih tribina izdvajamo sledeću, na kojoj je ispred Udruženja za zaštitu srpskog jezika i ćirilice, govorio Todor Živaljević:
„Otvorili su Pandorinu kutiju bezumlja, gdje će svi okolni narodi zatražiti svoje jezike, težeći svojim maticama. Pitam se da li su članovi Savjeta bili u pijanstvu ili ludilu? Sudiće im vrijeme, najsigurniji sudija.“
Za opozicione stranke, odluka o promjeni naziva predmeta u nastavnom planu, predstavljala je državno nasilje nad šezdeset odsto građana koji su se izjasnili da govore srpskim jezikom. Međutim, na drugoj strani, organizacije sa crnogorskim predznakom su također bile nezadovoljne što je uz naziv „meternji jezik“ precizirano da se radi isključivo o srpskom i albanskom jeziku. Oni su protestovali zbog činjenice da se u nastavnom planu ignoriše preko dvadeset odsto građana koji su se na popisu izjasnili da govore crnogorskim jezikom.
Nominacijom jezika svih naroda koji žive u Crnoj Gori bi bio ispoštovan princip jezičke i kulturne različitosti, navela je između ostalog član Savjeta za opšte obrazovanje, Stanka Vučinić, koja smatra da bi crnogorski jezik trebalo da stoji ispred srpskog i ostalih jezika:
„Svaki drugi oblik ne bi poštovao živu realnost Crne Gore i bio bi diskriminatoran i posljedično bi stvarao uslove za nacionalni autizam, što je, kao što vidite, političko predvorje za neki budući građanski nemir.“
Višenedeljna debata o nazivu jezika završena je tako što je Naučno nastavno vijeće Filozofskog fakulteta u Nikšiću tražilo od savjeta za opšte obrazovanje da se skine s dnevnog reda pitanje imenovanja nastavnog predmeta „maternji jezik“. Molba za obustavljanje je obrazložena time da je imenovanje jezika u nadležnosti Skupštine Crne Gore u okviru izmjena Ustava Crne Gore. Sa ovakvim stavom su se složili i studenti koji su bili u štrajku. Ipak, krajem jula Savjet za opšte obrazovanje donosi definitivnu odluku da se u novom obrazovnom programu za prvi razred devetogodišnje osnovne škole predmet zove „maternji jezik i književnost – program za srpski i crnogorski, bošnjački i hrvatski i književnosti i program za albanski jezik i književnost. Protesti zbog ovoga nisu započinjali do početka nove školske godine. U septembru protest je započeo dio učenika i profesora Nikšićke gimnazije, a zatim se protest proširuje u još nekoliko škola, posebno na sjeveru Crne Gore. Ponovo su se uključile političke partije i organizacije sa srpskim predznakom, koje su na tribinama i skupovima iznosile niz teških kvalifikacija na račun vlasti u Crnoj Gori:
„Ustaše po Crnoj Gori! Ustaše u sred prestolnice i glavnog grada! Ustaše u Vladi Crne Gore! Ustaše, onaj ministar i njemu slični!“
„Ustaše! Ustaše!“
Vladajuća koalicija je uzvraćala, optužujući opoziciju za zloupotrebu djece za svoje političke ciljeve. Portparol DPS-a Predrag Sekulić:
„Klerikalizam i šovinizam, talibanska zloupotreba djece, grubo nasrtanje na elementarna ljudska i građanska prava, socijalna demagogija i krivotvorenje činjenica, neki su od suštinskih aspekata njihovog ponašanja i njihovih političkih namjera.“
Iz Ministarstva prosvjete više puta je poručeno da neće podleći pritiscima i da neće povući odluku o imenovanju nastavnog predmeta maternji jezik.
* * * * *
Kada se nakon svega baci jedan pogled na ono što se zbivalo, nakon što je u jednom broju osnovnih i srednjih škola u Crnoj Gori ozvaničena upotreba crnogorskog jezika – od protivljenja, štrajkova, otkaza, uličnih protesta i novih antagonizama između onih koji u prvi plan stavljaju srpski ili crnogorski predznak, nužno se nameće pitanje da li je ta odluke bila ispravna ili ne. Generalni sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer i bivši profesor srpskog jezika i književnosti u Nikšićkoj gimnaziji Vesna Todorović, koja je dobila otkaz zbog odbijanja da predaje crnogorski jezik:
„Mislim da je ta odluka bila ispravna. Bilo je više neumjesno da se poslije svih tih dioba koje smo tu napravili, jezik kod nas imenuje jedino kao srpski jezik. To je normalan put do imenovanja jezika kojim govorimo, crnogorskim jezikom.“
„Ne samo da nije bila ispravna i utemeljena, nego je ustvari to posljedica jednog revolucionarnog voluntarizma, volje određene grupe ljudi, da preko jednog krupnog pitanja ostvare svoju političku volju.“
A kako odluku crnogorskog Saveta za opšte obrazovanje o preimenovanju predmeta srpski jezik i književnost vide član Odbora za standardizaciju srpskog jezika iz Beograda Drago Ćupić i direkor Zavoda za školstvo Crne Gore Dragan Bogojević:
„Ovde je suština u tome da se preko prelaznog imena ,maternji jezik‘ lakše dođe do crnogorskog jezika. To je tendencija i to je glavni cilj onih dukljanaca, separatista u Crnoj Gori, koji hoće da sve latinizuju u Crnoj Gori i montenegrizuju.“
„Apsolutno nema dileme oko toga da je cijela procedura bila legalna i regularna, ali u svakom slučaju mislim da je pravno dejstvo i tumačenje odluke u samom startu predimenzionirano i mislim da je prenaglašeno za potrebe dnevne politike, pogotovo politike prosrpskih stranaka u Crnoj Gori.“
Mada se Ustavna povelja Srbije i Crne Gore ne određuje prema pitanju imena jezika kojim se govori u zemlji, u Ustavu Crne Gore piše da je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora. Stoga su mnogi uvođenje crnogorskog u škole, doživeli kao put za lagano proterivanje srpskog jezika iz dela državne zajednice. Drago Ćupić iz Beograda i Dragan Bogojević iz Podgorice:
„Htjeli su kamuflirano da dođu do crnogorskog jezika, jer valjda nisu mogli direktno đonom da idu na proglašenje crnogorskog jezika.“
„Odluka Savjeta se zasniva na uvažavanju crnogorske realnosti da se jezička norma, koja je u Ustavu Crne Gore ozvaničena kao srpski jezik ijekavskog izgovora, u programima za jezik i književnost naziva po nacionalnom imenu autohtonih naroda u Crnoj Gori, kao što su Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani i Hrvati. Dakle, odluka o preimenovanju programa ne podrazumijeva promjenu službenog jezika, niti ukida srpski jezik, niti uvodi novi jezik u nastavu, a niti ukida pravo na naziv ,srpski jezik‘ svima koji ga tako zovu da ga tako i dalje nastave da zovu.“
Mnogi u tome vide samo put ka postepenom ustoličivanju crnogorskog jezika. Da li je to prvi korak ka crnogorskom kao zvaničnom jeziku Crne Gore? Marko Špadijer i Vesna Todorović:
„Ja se nadam da jeste. Prirodno bi bilo ozvaničiti crnogorski jezik kao službeni jezik. Mi samo želimo da ostvarimo pravo Crnogoraca, Albanca, Bošnjaka, Srba i Hrvata da jezik imenuju svojim nacionalnim imenom.“
„Odrednica ,maternji jezik‘ ne znači ništa, jer ne određuje jezik. Svi jezici u svijetu su nečiji maternji jezici. Oni su se ovdje poslužili jednim lukavstvom, da preko te odrednice ,maternji‘ ustvari uvedu crnogorski jezik.“
Bez obzira na sve argumente, pitanje crnogorskog jezika dovelo je do oštrog sučeljavanja prosrpskih snaga sa crnogorskim blokom, i to gde god su te dve opcije bile u bilo kakvom dodiru. Vrlo često se u Beogradu na različitim tribinama i stručnim skupovima moglo čuti da je svaka priča o crnogorskom jeziku puka besmislica, uz upućivanje različitih prigovora na račun jezičke politike zvanične Podgorice. Pa ipak žarište podela i svi antagonizmi preneti su u samu Crnu Goru, uz logističku podršku srpskom jeziku iz Srbije, bilo da je reč o stručnjacima koji dolaze da govore na crnogorskim mitinzima ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja sve više aktivno učestvuje u različitim sferama društvenog života. Bivši profesor Nikšićke gimnazije Vesna Todorović i sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer:
„Mogu reći da je ta odluka izazvala podjele, da je unijela nemir, haos u Crnu Goru i da je to najbolji pokazatelj da je odluka bila nevalidna, da je to ustvari bio jedan politički potez koji ni u kom slučaju nije demokratski.“
„Ova odluka nije dovela do podjela, nego je ona samo te podjele radikalizovala. Svaki potez koji ide na mijenjanje nekog stanja, izaziva reakcije, političke rekacije, ne samo stručne i nekakve druge, smatra se da je stanje stalo tu kako jeste, ne pomjera se i svaki potez može izgledati kao nepravovremen ili kao zakasnio ili kao prijevremen, zavisi kako ko gleda na to.“
Pri tom se branioci srpskog jezika na prostoru čitave zajednice Srbije i Crne Gore, ali i zagovornici upotrebe crnogorskog jezika, uzajamno optužuju za istu stvar – instrumentalizaciju jezičkih pitanja u aktuelnim srpsko-crnogorskim sporenjima. Dragan Bogojević iz Podgorice i Drago Ćupić iz Beograda.
„To je prosto iskorišćeno u političke svrhe, bez obzira koliko ljudi koji se zalažu za to kažu da politika s tim nema veze. Ali Crna Gora je dovoljno mala i mi znamo određene stvari o tome šta se ovdje kod nas dešava i kako se dešava, tako da su potpuno iluzorne i prilično naivne priče da politika i određeni crkveni krugovi, pogotovo Srpske pravoslavne crkve, ustvari nisu inicijatori svega toga i da ne podržavaju te burne reakcije već od samog početka.“
„Ljudi se sve više otrježnjuju i shvataju suštinu tog poduhvata. Suština tog poduhvata je ustvari odrođivanje Crnogoraca, gubljenje njihove autentične svijesti. Jednostavno hoće da kažu da Crna Gora jednostavno sa srpstvom ni u kom pogledu nema nikakve veze.“
Drago Ćupić i Dragan Bogojević:
„To nema nikakve veze sa instrumentalizacijom, jer je narod osjetio da mu se tu ruši njegova duhovnost, njegov identitet, njegovo ja. Oni kažu da to pokreće Srpska pravoslavna crkva. Kakva Srpska pravoslavna crkva? To pokreću sami učenici, sami nastavnici. Kako će profesor srpskog jezika da predaje nekakav imaginarni jezik koji ne postoji kao uređen.“
„Revolucionarne izjave i patetični pozivi na odbranu jezika, ultimativni zahtjevi, neprimjerene kvalifikacije ljudi i institucija, nisu put za izlazak iz ćorskokaka u kome smo se trenutno našli. Zar je bilo zaista neophodno pristupiti radikalizaciji protesta, totalnoj obustavi nastave i uz to pozivati đake da se pridruže? Mislim da je manipulacija učenicima evidentna i da je krajnje zabrinjavajuća. U svakom slučaju sam pristalica institucionalnog rješavanja konflikata, uz dogovor i suglasnost svih strana.“
U osnovi tog na izgled samo jezičkog spora, leži pre svega sukob između dve političke opcije, koje su mnogo šire od onoga što zastupaju pojedine političke partije. To su pre svega dva različita pogleda na prirodu i perspektivu državne zajednice Srbije i Crne Gore: jednog koji proklamuje bliskost i zajedništvo i drugog koji ne poriče bliskost, ali se zalaže za razdvajanje. Zbog toga je ispolitizovano i samo pitanje crnogorskog jezika. Lingvista iz Beograda Drago Ćupić iz funkcioner Matice crnogorske iz Podgorice Marko Špadijer:
„Jednostavno žele da sve što je u Crnoj Gori odvoje od srpstva, da nemaju nikakve veze sa Srbijom, srpstvom i srpskim jezikom.“
„To je samo deja vu, već viđena politizacija, samo na jednom konkretnom primjeru. To je samo srpsko-crnogorska politička podjela, radikalna, koja nema želje za razumijevanjem i ona se naravno prenosi s jednog čisto političkog terena, ili čak klerikalnog, na društveni teren.“
Mada u samoj Srbiji nije jasno profilisan krug onih koji ustaju u odbranu srpskog jezika, gde god se on govorio, kao što je taj pokret prepoznatljiv u samoj Crnoj Gori, zagovornici ove opcije našli su se svi zajedno na meti kritika, kao glavni akteri novog talasa nacionalizma. Marko Špadijer i Drago Ćupić:
„U svim tim raspravama nije potegnuto nijedno lingvističko pitanje, niti je o njemu raspravljano. Već se na mitinzima uzvikuje: ,Ovo je Srbija!‘ i ,Ne damo srpski jezik‘ i tako dalje. Znači, to više nije nikakva lingvistička ili društvena rasprava, nego jednostavno ispoljavanje nacionalizma i posljednje uporište, posljednji rovovi ili odbrana srpstva u Crnoj Gori. Sad se taj pokret srpske Crne Gore preselio s Armije, Miloševića, s unitarizma ili paternalizma ili hegemonizma prema Crnoj Gori, u druge forme, prividno demokratske, partijske, crkvene…“
„To nema nikakve veze. Otkud može biti srpski nacionalizam u glavama mojih djedova i pradjedova, mojih baba i prababa, koji su govorili srpski i koji su osjećali identitet srpski. Dobro je što se oni zovu Crnogorci po nacionalnom opredjeljenju, nacija je izgleda politička kad se voli, a ne etnička. Mene lično zovu velikosrbinom, a ja kažem da nisam velikosrbin nego obični Srbin.“
Da li je neformalni pokret, koji se protivi uvođenju crnogorskog jezika, a koga čine pojedinci i institucije kako iz Srbije tako i iz Crne Gore, zaista nacionalistički? Vesna Todorović i Dragan Bogojević:
„To je naravno njihovo tumačenje, međutim sad se nameće jedna nova situacija u kojoj se sve što je srpsko smatra nečim što je hegemonizam, što je neprijateljsko, što je nekakvo potiranje autohtonog crnogorskog. I tu dolazi do jedne linije razdvajanja koja je stravična.“
„Kada pogledate s kakvim parolama i s kakvim izjavama se ti ljudi pojavljuju na tim mitinzima, apsolutno se ne može da se ne kaže da se nije otišlo predaleko. A opet, da je situacija bila normalnija, da to nije poticano od tih krugova, to zaista ne bi otišlo u tom smjeru i na ovaj način kao što se sad dešava.“
U paketu sa nacionalizmom, branitelji srpskog jezika dobili su epitet unitarista i hegemonista. Sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer iz Podgorice i član Odbora za standardizaciju srpskog jezika iz Beograda Drago Ćupić:
„Ova strana koja se zalaže ili bori za srpski jezik i legitimnost svog protesta temelji na odbrani srpskog jezika, ustvari se ne zalaže, i to se na svakom koraku vidi, za Vuka Karadžića, nego za Radovana Karadžića. Ona je netolerantna, ona je isključiva, ona je napadna, ona hoće da odbrani postojeće stanje pošto-poto, da stvori jednu unitarnu državu.“
„Oni izmišljaju. Nas koji smo rođeni u Crnoj Gori zovu terazijskim Crnogorcima, što je najgora kvalifikacija koja se može dati jednom čovjeku.“
Pitanje imenovanja crnogorskog jezika može se pre svega sagledati u kontekstu onoga što se dešavalo u drugim zemljama bivše Jugoslavije, gde su jezici dobijali nazive prema državama u kojima se oni govore. Sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer i bivši profesor nikšićke gimnazije Vesna Todorović:
„Mislim da je pravo Crnogoraca da svoj jezik imenuju nacionalnim imenom. Tu su već službeni nazivi i bosanski i hrvatski, a i srpski.“
„Ako gledamo to što se desilo u zemljama bivše Jugoslavije, onda bi to moglo da bude. Ali Hrvati su nazvali svoj jezik hrvatskim jezikom onda kada je devedeset i sedam posto Hrvata bilo za to. Bosanski je nazvan kod Muslimana također s nekim visokim procentom. U Crnoj Gori ta situacija ne postoji, nema te kritične većine koja bi stajala uz tu ideju.“
Lingvista iz Beograda Drago Ćupić i direkor Zavoda za školstvo Crne Gore Dragan Bogojević:
„Sve to može, naravno. Svaki narod ima pravo da imenuje jezik kako želi i on se može zvanično tako zvati. Međutim, to je ono što bi Njegoš rekao, trn u zdravu nogu, jer je u Crnoj Gori od vajkada, od kad se zna za Zetu i Crnu Goru, bio u upotrebi srpski jezik, a ne neki drugi jezik, ne neki crnogorski.“
„Ovu situaciju treba jednostavno posmatrati u kontekstu nekakve šire eks-ju krize i da se jednostavno dopusti i Crnoj Gori i Crnogorcima da svoj jezik nazovu kako hoće.“
Vesna Todorović i Marko Špadijer:
„Taj jezik bi morao da ima sadržaj, pa onda da dobije i formu. Međutim, taj jezik sadržaj nema, nego se ide na to da se sadržaj srpskog jezika samo preimenuje u crnogorski jezik.“
„Mi smo posljednji u ovom dijeljenju. Ista je argumentacija važila kada se hrvatski nazivao hrvatskim, srpski srpskim i tako dalje. Prema tome, ne vidim da je ovo sad neki poseban razlog da mi uvodimo neku posebnu argumentaciju, jer ta argumentacija na kraju dovodi do toga jesmo ili Srbi ili nismo, a ne je li jezik jedan ili nije.“
S druge strane, tu se ipak otvaraju mnoge lingvističke nedoumice, koje dovode u pitanje nastanak jednog novog jezika koji će nositi crnogorsko ime. Marko Špadijer i Drago Ćupić:
„Lingvistički uslovi su davno bili stečeni. Crnogorski jezik je jezik koji je dosta normiran. I u staroj Jugoslaviji, i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu, dosta je napravljeno na izučavanju jezika ovih krajeva, crnogorskih i hercegovačkih, tako da je to dosta izučen jezik. Naravno, trebalo bi da se ide dalje u tome, da se dolazi do nekih standarda, od pravopisa do sintakse, pravila… Kažem, morfologija, gramatika, pravopis i sve to, dobrim dijelom je izučeno i nije dalek put do dolaženja do jednog standarda.“
„Nipošto ne postoje lingvistički argumenti, osim u smislu kao kad biste rekli da govorite šumadijski, a ne recimo pirotski, ili vojvođanski, a ne mačvanski… U tom smislu bi se moglo govoriti, a inače u lingvističkom smislu je nemoguće govoriti o crnogorskom jeziku, jer je to onaj srpski jezik koji je nastao na štokavskoj osnovi, koju je Vuk standardizovao u književni jezik upravo na osnovi novoštokavskih govora, a to je upravo zapadna Crna Gora, gdje je takozvani istočnohercegovački dijalekat, na osnovu kojega je dakle Vuk upravo i standardizovao književni srpski jezik, na osnovu njega i na osnovu šumadijskog i vojvođanskog ekavskog.“
Drago Ćupić i Marko Špadijer:
„Oni pokušavaju čak i kvazi naučno da dokažu, pa kažu da Crnogorci imaju trideset i tri glasa, trideset i tri slova, pa se pozivaju na ,šj‘ i ,žj‘, kao da tih glasova nema u svim ijekavskim govorima na prostorima srpskog jezika, koji su četiri ili pet puta veći od cijele Crne gore.“
„Mi smo prošli neke faze arhaizacije crnogorskog jezika u nazivu, u nekim formama koje su prevaziđene i imamo već određeno iskustvo s tom potrebom da se zaokruži kao jedan poseban jezik.“
Istovremeno zagovornici crnogorskog jezika često ističu i neku vrstu arhaičnosti, koja ovaj jezik odvaja od srpskog. Marko Špadijer i Drago Ćupić:
„Ono što je važno, to je da je srpski jezik normiran kao jezik Beograda i okoline, a jezik Crne Gore je malo drevniji, možda je malo u osnovi arhaičniji od zvaničnog srpskog jezika, ali u drugim formama su slični. I srpski i hrvatski jezik su konačno sto i pedeset godina pokušavali da se normiraju, pokušavali da se ujednače u jezičkim normama, i nije čudno što su slični. Samo je pitanje nacionalnog preimenovanja.“
„U Crnoj Gori ima stare, arhaične leksike isto kao što je ima i u drugim srpskim krajevima. Uzmite recimo istočnu i južnu Srbiju, koliko ćete tek tamo starine naći.“
No pitanje je koliko se različiti lingvistički i sociolingvistički razlozi uopšte uzimaju u obzir u razmatranjima o opravdanosti crnogorskog jezika, jer je to očigledno, pre svega političko pitanje. Vesna Todorović i Dragan Blagojević:
„Da bi se nešto izdiglo na razinu jezika, ono mora da zadovolji lingvističke i sociolingvističke norme, znači naučne i društvene norme. Onda da se napravi društveni dogovor koji podrazumijeva većinu stanovništva, pa da se otvori skupštinska procedura i na kraju da se okupi tim stručnjaka koji će kodifikovati i normirati taj jezik. Znači da postoji jedna cijela procedura da bi se nešto nazvalo jezikom. Crnogorski jezik ne može postojati zbog toga što ne postoje ni lingvistički, ni sociolingvistički uslovi za to. Crnogorski jezik ne postoji, jer ne ispunjava nijedan uslov da bi se smatrao posebnim jezikom.“
„To je par ekselans političko pitanje, ne ulazim uopšte u lingvistički aspekt tog pitanja. Lingvisti nisu odlučivali ni 1992. godine kada je u Hrvatskoj jezik nazivan hrvatskim, kada je u Bosni nazvan bosanskim, u Srbiji srpskim ili Crnoj Gori srpskim ijekavskog izgovora. Tako da u tom smislu ne vidim išta sporno da se taj jezik nazove crnogorski. A mogućnost da se neki jezik nazove ovako ili onako prosto pripada određenom političkom i socijalnom trenutku nekog društva. Volio bih da se i u Ustavu Crne Gore taj jezik nazove crnogorskim, makar za onaj dio ljudi koji ga prepoznaju kao takvog i žele da ga imenuju tim imenom.“
Postepeno ozvaničavanje crnogorskog jezika će, ako ne na konkretnom, a onda sigurno na simboličkom planu, još više razlabaviti ionako krhke veze između Srbije i Crne Gore. Biće to državna zajednica sastavljena od dva države, u kojima se govore različiti jezici, sa dva tržišta, dva carinska režima i dve valute. Da li je crnogorski jezik još jedna u nizu barijera između članica Državne zajednice Srbije i Crne Gore? Lingvista iz Beograda Drago Ćupić i sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer:
„Naravno, pa onda malo carina, pa malo ovo, malo ono. Važno je odvojiti Crnu Goru od Srbije i srpstva u cjelini.“
„To se uvijek tako postavlja, to se pitanje postavlja već sto i pedeset-dvjesta godina i ja to uopšte ne gledam tako. Ne radi se ni o kakvim distanciranjima, naprotiv, ne treba prevoditi knjige iz Beograda za recimo zagrebačke ili podgoričke čitaoce.“
Predstavljali li ulazak crnogorskoj jezika u službenu upotrebu u Crnoj Gori još jednu potvrdu sve već udaljavanja Srbije i Crne Gore? Marko Špadijer i Drago Ćupić:
„Ja to tako vidim i dobro je ako je tako. Ti bi odnosi bili mnogo čistiji, ne bi u sebi sadržavali ni ovaj naš kompleks inferiornosti, ni sa srpske stranke kompleks superiornosti, da se određuje u Beogradu kako će se nešto raditi, kako će se govoriti, niti da nam Beograd stalno nešto pripisuje, da nam daje neke neprimjerene uslove kako ćemo govoriti. Mislim da bi to jednostavno bio prirodan tok.“
„Pa jezik je vrlo značajna kategorija za razdvajanje, isto kao što je značajna za zbližavanje. Počine se od onih bezazlenih stvari.“
Da li s druge strane samo postojanje crnogorskog jezika, čime se zaokružuju svi elementi crnogorske samobitnosti, dovoljno govori o skorom odvajanju članica državne zajednice? Vesna Todorović i Dragan Blagojević:
„Ja bih rekla da je to neka završna točka. Sve se nekako skoncentrisalo na to da se ta ideja, mislim što se tiče vladajućeg režima i vladajućih partija, o samostalnoj Crnoj Gori, i preko crnogorskog jezika, u potpunosti ostvari. Međutim, svi crnogorski pisci koji vrijede su pisali na srpskom jeziku i glasno i jasno govorili da je to srpski jezik. Znači, sad se ovdje podmeće jedno kukavičje jaje i pokušava se nečim što nema nikakvog utemeljenja stvoriti neka vještačka situacija u korist određene političke ideje.“
„Mislim da to u nekom političkom pogledu to ništa ne prejudicira. Prosto se omogućava da se, ja se nadam, kroz jednu tolerantniju i mirniju raspravu, u vrlo kratkom vremenu, dođe do nekog rješenja kojim bi sve strane u ovom slučaju bile zadovoljene, da se postigne jedan konsenzus gdje bi se zaista ovo pitanje što manje politizovalo, gdje bi se u svakom slučaju, uz mirnije strasti i uz nekakav normalan razgovor, došlo do nečega što bi svima odgovaralo. Tako da, što se tiče budućnosti ove državne zajednice, o tome će vjerovatno Crnogorci, a nadam se i ljudi u Srbiji, imati priliku da se odluče na referendumu ili zajedničkim dogovorom političkih elita.“
No bez obzira što je crnogorski jezik i zvanično zakoračio u institucije, ostaje ključno pitanje: da li će se u čitavoj Crnoj Gori uskoro govoriti crnogorski? Lingvista iz Beograda Drago Ćupić i direktor Zavoda za školstvo Crne Gore Dragan Bogojević:
„Oni bi trebali da ga ozvaniče kroz Ustav. Ali ne mogu dobiti dvije trećine, ako ne naprave kakvu smicalicu da mogu Ustav da promijene onako po dogovoru nekolicine u vlasti. Inače, ustavi se kod nas mijenjaju dvotrećinskom većinom, a oni takvu dvotrećinsku većinu ne mogu naći. Drugo, ako bi se ustavom crnogorski jezik i proglasio zvaničnim, nikada ne bi – što bi rekli sindikalisti – zaživio. Ne postoji mogućnost da zaživi nekakav crnogorski jezik, jer on je u glavama malog broja separatista i malog broja iskrivljenih duhova, iskrivljenih misli i ni u kom slučaju nije moguće računati na nekakvu pobjedu crnogorskog jezika.“
„Onda kada bude parlamentarna većina o tome odlučivala i kada budemo imali konsenzus u Parlamentu u Crnoj Gori.“
Hoće li čitava Crna Gora i formalno progovoriti crnogorski, i kada bi se to moglo dogoditi. Bivši profesor u Nikšićkoj gimnaziji Vesna Todorović i sekretar Matice crnogorske iz Podgorice Marko Špadijer:
„Ja se iskreno nadam da neće, zbog toga što crnogorski mediji i uopšte crnogorski režim toliko vulgarno plasiraju tu ideju crnogorstva i crnogorskog jezika i crnogorskog identiteta, da ljudi sve više prave otklon prema tome. Tako da u nekoj budućnosti ja se nadam da će ta ideja propasti i da će naravno srpski jezik ostati u svojoj kolijevci.“
„Kad se donese novi Ustav i kad budemo suverena Crna Gora. Po tom Beogradskom sporazumu na to imamo pravo 2006. godine, do tada bi trebao da bude taj referendum i tada bi trebalo konačno da dođemo do odluke na referendumu o suverenosti Crne Gore. I onda bismo izgradili svoje institucije kao svaka druga država.“
Dok se konačno ne razreši kojim će putem ići zajednica Srbije i Crne Gore, na neki paradoksalan način, Crna Gora je u ovom trenutku jedno sigurno utočište za ono čemu se zdušno protivi. S obzirom da SR Jugoslavije više nema, a da se u Srbiji prema slovu Ustava koristi srpskohrvatski jezik, jedina zemlja gde je srpski jezik u zvaničnoj upotrebi upravo je – Crna Gora.
