Subota, 28. kolovoza 2004. godine
Dan pravi kolovoški. Dubrovnik se kao i obično, kada se bandijera od Igara spusti, danomice prazni, ali čini se ne tako brzo kao prošlih godina. Subota mi je inače, pa i ova, posebno obilježena dvojicom kolega novinara. To su Jurica Pavičić i Ante Tomić kadrovski porod olim claribus Slobodne Dalmacije, a obojica su već dugo okosnica Magazina Jutarnjeg lista. Zacijelo najtalentiraniji u svojoj generaciji, iznimno pismeni i obaviješteni, što je sve rjeđe u mlađih novinara, svaki na svoj način, Pavičić ponajviše oštro analitički, a Tomić literarno satirički, a uvijek aktualni, vraćaju vjeru u hrvatsko novinarstvo pritrujeno slabašnim profesionalizmom. Jurica tako u Vijestima iz Liliputa piše o metastazirajućoj instant izgradnji raznih svetišta, raznih konfesija te zaključuje da su ratno krvoproliće i delirij identiteta pretvorili tri vjerske zajednice u nešto mnogo više od konfesionalnih skupina. Dodao bih – mnogo gore, pa tako po cijelom svijetu. Bože moj! A, Ante se Tomić u kolumni Klasa optimist pita: Od koga je Mile Budak štitio Židove i Srbe? Od progona na temelju rasnih uredbi. Tko je potpisao rasne uredbe? Mile Budak. Čekajte malo, to hoće reći da je Mile Budak progonjene zapravo spašavao od Mile Budaka. Zašto? Zar je siromah bio shizofreničan? Ili je možda shizofrenično onih stotinjak potpisnika peticije?
Tako, Ante moj.
Nedjelja, 29. kolovoza 2004. godine
Sve mi u Dubrovniku miriše na povratak u zagrebačku zbilju. Naime, neke opće nepogode, kao na primjer famozni novi Zakon o prometu s 0,0 promila alkohola, one koje ljetuju u Gradu s veliko G, uopće se ne dotikavlju. Auto sam i tako teškom mukom parkirao prije više od tri tjedna i nisam mu ni primirisao od tada. Tko zna, sudeći po stranicama crne kronike u novinama, imam li ga ja uopće više. Parkiran je izvan Grada pa što mu Bog da i sreća junačka. Ostali u Dubrovniku ne misle tako. Svako malo i policija ima posla u sukobima oko parkiranja, a da famozno 0,0 i ne spominjem. Što turistički krajevi, posebice dubrovački ugostitelji, misle o tome drakonskom zakonu, iz turističke perspektive – zna se! Kao i uvijek. To se zna, ali ne zna se kakve će posljedice imati ostali ovogodišnji politički šlageri pod ravnanjem HDZ-a. A to su, redom pojavljivanja, neuspjela izravna pogodba s Bechtelom, spominjani Zakon o prometu i podizanje, ali i rušenje spomenika Budaku , a što je najguravije – situacija s nezaposlenošću u Sisku, nakon izlaska ruskog Mečelja iz željezare. Stručnjaci kažu da ruske špekulante nije ni trebalo pripustiti u željezaru i da je davno trebalo, kada je to bilo nuđeno, potpuno tehnološki preurediti željezaru u mini čeličanu. Jednom bilo sad se spominjalo. Među tisućama sisačkih nezaposlenih metalurga.
Ponedjeljak, 30. kolovoza 2004. godine
Ne mogu odoljeti a da uz gornji nadnevak ne prepišem već prepisani ulomak u Jutarnjem listu u Dnevniku bez reda, iz dnevnika srpskog arhitekta, književnika, nekada gradonačelnika Beograda Bogdana Bogdanovića. Evo što je on zapisao godine 1987. na današnji dan: Beograd se nije mogao prepoznati. Bio je u nekoj vrsti groznice. Lepa jesen prosto je mamila da se po kafanama ostaje do duboko u noć. Treštao je Marš na Drinu, onaj s kojim se krenulo u Prvi svetski rat. Držale su se govorancije i ispijale zdravice. A na televiziji se iz večeri u večer, vrtela reklama za neku luksuznu inostranu, ali prepakovanu , dakle, posrbljenu mušku kolonjsku vodu, koja se vrlo čudno nazivala – Vožd. Na njoj su prozračne lepojke šaputale jedna drugoj, u uho, poverljivo, nežno, ali strasno: „Vožd je stigao!“.
Tko je znao gledati – vidio je već tada tko će doći.
Utorak, 31. kolovoza 2004. godine
Milošević danas počinje samoobranom. Dribler velikog stila dobio je čak četiri sata i odbija i svaku pomisao na to da mu bude nametnut odvjetnik. Fiškalski savršeno nastupa u stilu - Nitko neće da me brani! Čini mi se da ovo sudsko vijeće, u najmanju ruku zbog svoga habitusa, nije kadro procesuirati zločinca Miloševićeva mentalnog sklopa.
Prošla su doba Pisma. Davno. Tako nam se barem činilo. Ali ne lezi vraže evo Pisma Sanaderova, odnosno predsjedništva HDZ upućena svakome tko ga hoće čitati kako po doma tako i na strani. Posebice oni na strani trebali bi ga čitati jer je ponajprije njima i namijenjeno. Kako onim našim na strani tako i Europi s velikim E i cijelom svijetu. U Pismu piše da će se ubuduće dizati spomenici junacima Domovinskoga rata, a ne dužnosnicima NDH. Svaka inicijativa za podizanje endehazijskih spomenika ili isticanje simbola tog fašističkog režima shvatit će se kao provokacija i prljanje ugleda Domovinskoga rata. Teško da je se nešto civiliziranije i demokratskije moglo reći na tu više nego nezgodnu i neželjenu temu zadanu HDZ-u. Treba li HDZ-u uopće biti stalo do glasova onih koji će ih napustiti zbog tih riječi i djela?
Srijeda, 1. rujna 2004. godine
Antun Vrdoljak i cijela bulumenta političkih i sportskih dužnosnika uguravala se svagdje gdje stigla uz hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Ne bi li i na njih palo malo zvjezdanozlatne prašine. Kad bi se mene pitalo, osim neposrednih proizvođača olimpijskog zlata, gotovo da se nitko ne bi trebao naslikavati s njima. Predsjednik Mesić i ovaj put je znao poentirati – gledao ih je na televiziji, a primio ih u Gradskoj kavani. Predsjednički.
Vozim auto, kojega sam ipak, mada sa zebnjom da ga neće biti, našao na jedinom besplatnom dubrovačkom parkiralištu, prema dalekom sjeveru - kada se to gleda iz Dubrovnika. Prijelaz s pouličene Jadranske magistrale na autoput Split-Zagreb, kojeg provincijalno i slaboumno nazivaju Dalmatinom (valjda povijesno pritrujenom opet), meni je veličanstven. Ta sam generacija koja je početkom Savkinih i Mikinih sedamdesetih dala neku plaću kao samodoprinos za auto-cestu, tada se trebala zvati, koliko se sjećam, Autoput kralja Tomislava, pa sada kada po njoj vozim osjećam se kao… kao da smo davno već u Europi. I to bez ostatka. Čak me ne smeta previše što je ta autocesta još nedovršena, što je, rekoše, vožnja tunelom ruski rulet zbog nekakvih lakoletećih šahtova, samo da ja dogodine, akobogda, dođem dovršenom cestom do Splita i barem još malo prema Dubrovniku – tamo na dubokom jugu.
Četvrtak, 2. rujna 2004. godine
Sanaderova vlada malo pomalo, uz dobre poteze prema vani, sve više se suočava s grdno neispunjenim obećanjima. Primjerice, u vladinoj administraciji povećan je, a ne smanjen broj dužnosnika u odnosu na bivšu vladu. Istina sadašnja vlada ima manje ministarstava, četrnaest umjesto devetnaest, ali zato umjesto 157 dužnosnika u 19 ministarstava Račanove vlade u Sanadera ih je u 14 ministarstava čak 162. Primjerice u megaministarstvu mora, turizma i prometa Božidara Kalmete ima čak četiri državna tajnika i 15 pomoćnika ministra, a nisu još sva mjesta ni popunjena. Ima Hrvatska što nitko ne imade - supermenskog ministra koji samo da kratko porazgovori s najbližim suradnicima treba cijeli radni dan. A, gdje su samo sve protokolarne obveze u tako nagruvanom ministarstvu. Sanaderov zločesti alter ego, potpredsjednik Vlade i ministar zdravstva Andrija Hebrang već je kritizirao brojnost Vlade, ali nitko se nije na to previše obazirao. Očito, javnost se navikla i na Hebrangovo što rekao to porekao ili kao u slučaju optužbi novinara za mito i korupciju, što lansirao to i zaboravio - dokazati. Ujeo vuk tovara.
Petak, 3. rujna 2004. godine
Hvala ti, Bogek, danas je petek! ili tako nekako glasi jingle kojim popularni zagrebački Radio 101 najavljuje, kako to oni kažu, službeni početak vikenda. Srećom meni je ovaj današnji petak i prvi radni dan nakon dopusta, a to svakom normalnom teško pada. S terena, kako bi se nekada reklo, stižu razni upiti i pritužbe zbog fizičkih i psihičkih napada na novinare, uskraćivanja informacija, vlasničkih maltretiranja, ali i od nenovinara, osoba koje se smatraju pogođenim i nepravedno optuženim u pojedinim glasilima. Primjerice, Vjera Šuman, nekadašnja glasnogovornica ureda predsjednika Mesića, a onda ugostiteljka , javlja se jer je postala glavna urednica jednog od dubrovačkih tjednika. Pala je odmah u kašetu brokava, kako se kaže na jugu, to polako shvaća, zanima je sve u vezi s upravljanjem listom. Sva ona vjekovječna pitanja o kolektivnom ugovoru, statutu redakcija, isplati honorara, autorskim ugovorima, porezima i tarifama u vezi sa svim tim itd. Zašto joj novinari nisu članovi sindikata itd. Zašto plaćati doprinose uz honorare tzv. čistim honorarcima, onima koji su zaposleni negdje drugdje te se za njih to već plaća. Sve su to pitanja na koja se teško jednoznačno odgovara. Ali, evo sutra subote, eto Jurice i Ante s početka ovog dnevnika.
Usput, ispričavam se svim onima koje sam početkom devedesetih kao urednik u Danasu nagovorio da pišu Dnevnik – forma je zanimljiva, ali kontradiktorna – treba biti i osoban i javno zanimljiv istodobno, a to nije nimalo lako.
Dan pravi kolovoški. Dubrovnik se kao i obično, kada se bandijera od Igara spusti, danomice prazni, ali čini se ne tako brzo kao prošlih godina. Subota mi je inače, pa i ova, posebno obilježena dvojicom kolega novinara. To su Jurica Pavičić i Ante Tomić kadrovski porod olim claribus Slobodne Dalmacije, a obojica su već dugo okosnica Magazina Jutarnjeg lista. Zacijelo najtalentiraniji u svojoj generaciji, iznimno pismeni i obaviješteni, što je sve rjeđe u mlađih novinara, svaki na svoj način, Pavičić ponajviše oštro analitički, a Tomić literarno satirički, a uvijek aktualni, vraćaju vjeru u hrvatsko novinarstvo pritrujeno slabašnim profesionalizmom. Jurica tako u Vijestima iz Liliputa piše o metastazirajućoj instant izgradnji raznih svetišta, raznih konfesija te zaključuje da su ratno krvoproliće i delirij identiteta pretvorili tri vjerske zajednice u nešto mnogo više od konfesionalnih skupina. Dodao bih – mnogo gore, pa tako po cijelom svijetu. Bože moj! A, Ante se Tomić u kolumni Klasa optimist pita: Od koga je Mile Budak štitio Židove i Srbe? Od progona na temelju rasnih uredbi. Tko je potpisao rasne uredbe? Mile Budak. Čekajte malo, to hoće reći da je Mile Budak progonjene zapravo spašavao od Mile Budaka. Zašto? Zar je siromah bio shizofreničan? Ili je možda shizofrenično onih stotinjak potpisnika peticije?
Tako, Ante moj.
Nedjelja, 29. kolovoza 2004. godine
Sve mi u Dubrovniku miriše na povratak u zagrebačku zbilju. Naime, neke opće nepogode, kao na primjer famozni novi Zakon o prometu s 0,0 promila alkohola, one koje ljetuju u Gradu s veliko G, uopće se ne dotikavlju. Auto sam i tako teškom mukom parkirao prije više od tri tjedna i nisam mu ni primirisao od tada. Tko zna, sudeći po stranicama crne kronike u novinama, imam li ga ja uopće više. Parkiran je izvan Grada pa što mu Bog da i sreća junačka. Ostali u Dubrovniku ne misle tako. Svako malo i policija ima posla u sukobima oko parkiranja, a da famozno 0,0 i ne spominjem. Što turistički krajevi, posebice dubrovački ugostitelji, misle o tome drakonskom zakonu, iz turističke perspektive – zna se! Kao i uvijek. To se zna, ali ne zna se kakve će posljedice imati ostali ovogodišnji politički šlageri pod ravnanjem HDZ-a. A to su, redom pojavljivanja, neuspjela izravna pogodba s Bechtelom, spominjani Zakon o prometu i podizanje, ali i rušenje spomenika Budaku , a što je najguravije – situacija s nezaposlenošću u Sisku, nakon izlaska ruskog Mečelja iz željezare. Stručnjaci kažu da ruske špekulante nije ni trebalo pripustiti u željezaru i da je davno trebalo, kada je to bilo nuđeno, potpuno tehnološki preurediti željezaru u mini čeličanu. Jednom bilo sad se spominjalo. Među tisućama sisačkih nezaposlenih metalurga.
Ponedjeljak, 30. kolovoza 2004. godine
Ne mogu odoljeti a da uz gornji nadnevak ne prepišem već prepisani ulomak u Jutarnjem listu u Dnevniku bez reda, iz dnevnika srpskog arhitekta, književnika, nekada gradonačelnika Beograda Bogdana Bogdanovića. Evo što je on zapisao godine 1987. na današnji dan: Beograd se nije mogao prepoznati. Bio je u nekoj vrsti groznice. Lepa jesen prosto je mamila da se po kafanama ostaje do duboko u noć. Treštao je Marš na Drinu, onaj s kojim se krenulo u Prvi svetski rat. Držale su se govorancije i ispijale zdravice. A na televiziji se iz večeri u večer, vrtela reklama za neku luksuznu inostranu, ali prepakovanu , dakle, posrbljenu mušku kolonjsku vodu, koja se vrlo čudno nazivala – Vožd. Na njoj su prozračne lepojke šaputale jedna drugoj, u uho, poverljivo, nežno, ali strasno: „Vožd je stigao!“.
Tko je znao gledati – vidio je već tada tko će doći.
Utorak, 31. kolovoza 2004. godine
Milošević danas počinje samoobranom. Dribler velikog stila dobio je čak četiri sata i odbija i svaku pomisao na to da mu bude nametnut odvjetnik. Fiškalski savršeno nastupa u stilu - Nitko neće da me brani! Čini mi se da ovo sudsko vijeće, u najmanju ruku zbog svoga habitusa, nije kadro procesuirati zločinca Miloševićeva mentalnog sklopa.
Prošla su doba Pisma. Davno. Tako nam se barem činilo. Ali ne lezi vraže evo Pisma Sanaderova, odnosno predsjedništva HDZ upućena svakome tko ga hoće čitati kako po doma tako i na strani. Posebice oni na strani trebali bi ga čitati jer je ponajprije njima i namijenjeno. Kako onim našim na strani tako i Europi s velikim E i cijelom svijetu. U Pismu piše da će se ubuduće dizati spomenici junacima Domovinskoga rata, a ne dužnosnicima NDH. Svaka inicijativa za podizanje endehazijskih spomenika ili isticanje simbola tog fašističkog režima shvatit će se kao provokacija i prljanje ugleda Domovinskoga rata. Teško da je se nešto civiliziranije i demokratskije moglo reći na tu više nego nezgodnu i neželjenu temu zadanu HDZ-u. Treba li HDZ-u uopće biti stalo do glasova onih koji će ih napustiti zbog tih riječi i djela?
Srijeda, 1. rujna 2004. godine
Antun Vrdoljak i cijela bulumenta političkih i sportskih dužnosnika uguravala se svagdje gdje stigla uz hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Ne bi li i na njih palo malo zvjezdanozlatne prašine. Kad bi se mene pitalo, osim neposrednih proizvođača olimpijskog zlata, gotovo da se nitko ne bi trebao naslikavati s njima. Predsjednik Mesić i ovaj put je znao poentirati – gledao ih je na televiziji, a primio ih u Gradskoj kavani. Predsjednički.
Vozim auto, kojega sam ipak, mada sa zebnjom da ga neće biti, našao na jedinom besplatnom dubrovačkom parkiralištu, prema dalekom sjeveru - kada se to gleda iz Dubrovnika. Prijelaz s pouličene Jadranske magistrale na autoput Split-Zagreb, kojeg provincijalno i slaboumno nazivaju Dalmatinom (valjda povijesno pritrujenom opet), meni je veličanstven. Ta sam generacija koja je početkom Savkinih i Mikinih sedamdesetih dala neku plaću kao samodoprinos za auto-cestu, tada se trebala zvati, koliko se sjećam, Autoput kralja Tomislava, pa sada kada po njoj vozim osjećam se kao… kao da smo davno već u Europi. I to bez ostatka. Čak me ne smeta previše što je ta autocesta još nedovršena, što je, rekoše, vožnja tunelom ruski rulet zbog nekakvih lakoletećih šahtova, samo da ja dogodine, akobogda, dođem dovršenom cestom do Splita i barem još malo prema Dubrovniku – tamo na dubokom jugu.
Četvrtak, 2. rujna 2004. godine
Sanaderova vlada malo pomalo, uz dobre poteze prema vani, sve više se suočava s grdno neispunjenim obećanjima. Primjerice, u vladinoj administraciji povećan je, a ne smanjen broj dužnosnika u odnosu na bivšu vladu. Istina sadašnja vlada ima manje ministarstava, četrnaest umjesto devetnaest, ali zato umjesto 157 dužnosnika u 19 ministarstava Račanove vlade u Sanadera ih je u 14 ministarstava čak 162. Primjerice u megaministarstvu mora, turizma i prometa Božidara Kalmete ima čak četiri državna tajnika i 15 pomoćnika ministra, a nisu još sva mjesta ni popunjena. Ima Hrvatska što nitko ne imade - supermenskog ministra koji samo da kratko porazgovori s najbližim suradnicima treba cijeli radni dan. A, gdje su samo sve protokolarne obveze u tako nagruvanom ministarstvu. Sanaderov zločesti alter ego, potpredsjednik Vlade i ministar zdravstva Andrija Hebrang već je kritizirao brojnost Vlade, ali nitko se nije na to previše obazirao. Očito, javnost se navikla i na Hebrangovo što rekao to porekao ili kao u slučaju optužbi novinara za mito i korupciju, što lansirao to i zaboravio - dokazati. Ujeo vuk tovara.
Petak, 3. rujna 2004. godine
Hvala ti, Bogek, danas je petek! ili tako nekako glasi jingle kojim popularni zagrebački Radio 101 najavljuje, kako to oni kažu, službeni početak vikenda. Srećom meni je ovaj današnji petak i prvi radni dan nakon dopusta, a to svakom normalnom teško pada. S terena, kako bi se nekada reklo, stižu razni upiti i pritužbe zbog fizičkih i psihičkih napada na novinare, uskraćivanja informacija, vlasničkih maltretiranja, ali i od nenovinara, osoba koje se smatraju pogođenim i nepravedno optuženim u pojedinim glasilima. Primjerice, Vjera Šuman, nekadašnja glasnogovornica ureda predsjednika Mesića, a onda ugostiteljka , javlja se jer je postala glavna urednica jednog od dubrovačkih tjednika. Pala je odmah u kašetu brokava, kako se kaže na jugu, to polako shvaća, zanima je sve u vezi s upravljanjem listom. Sva ona vjekovječna pitanja o kolektivnom ugovoru, statutu redakcija, isplati honorara, autorskim ugovorima, porezima i tarifama u vezi sa svim tim itd. Zašto joj novinari nisu članovi sindikata itd. Zašto plaćati doprinose uz honorare tzv. čistim honorarcima, onima koji su zaposleni negdje drugdje te se za njih to već plaća. Sve su to pitanja na koja se teško jednoznačno odgovara. Ali, evo sutra subote, eto Jurice i Ante s početka ovog dnevnika.
Usput, ispričavam se svim onima koje sam početkom devedesetih kao urednik u Danasu nagovorio da pišu Dnevnik – forma je zanimljiva, ali kontradiktorna – treba biti i osoban i javno zanimljiv istodobno, a to nije nimalo lako.
