JURKIĆ: Imam 58 godina, a odakle sam, to je malo komplikovano pitanje. Moji roditelji su rodom od Vareša, selo Vijaka, a ja sam ustvari rođen kao izbjeglica, 1946. godine, u Sremu, u mjestu Beška, gdje su moji roditelji izbjegli za vrijeme Drugog svjetskog rata.
RSE: Zašto su vaši roditelji izbjegli iz Vareša, odnosno iz Vijake?
JURKIĆ: U to vrijeme su u Vijaci bili domobrani. I kad je moj stric otišao u partizane, oni su izgubili povjerenje u mog oca, koji je također bio mobilisan. Jednu večer mu je došla jedna žena i – kako kažu na selu – zaklela ga djecom, i svojom i njegovom, da nikome ne govori, ali da tu noć ne ide na dežurstvo, jer ga na tom mjestu čeka čovjek da ga likvidira. Tata je obišao okolo i došao na to mjesto sa zadnje strane. Vidio je čovjeka s puškom koji tamo nije trebao biti. Vratio se u kuću, ostavio oružje i municiju i rekao mami: „Ja odoh, čim mognem, javiću se“. Tako je otišao u Srem i tamo se zaposlio kod nekih Nijemaca, domorodaca, koji su tu godinama živjeli; radio je na njihovom imanju. Kasnije je za njim otišla mama i povela djecu. Ja sam najmlađi.
RSE: Tako ste se vi rodili u Sremu. Da li ste tamo i odrasli?
JURKIĆ: Nisam. Imao sam šest nedjelja kad smo se vratili. Vlasti koje su osnovane u selu su mom djedu rekli da će konfiskovati kuću ukoliko se moj otac ne vrati. A kuća je bila napravljena 1939. godine, tako da je bila praktično nova. Tako da se otac vratio.
RSE: I vi ste zapravo odrasli i škole završili u srednjoj Bosni, u okolini Vareša.
JURKIĆ: Da.
RSE: Rođeni ste u izbjeglištvu, a sad živite u Atlanti. Ponovo ste krenuli izbjegličkim stopama.
JURKIĆ: Kod mene se ostvaruje ona narodna poslovica: „Kako te bešika zaljulja, tako te i lopata zakopa“.
RSE: Zašto ste otišli iz Bosne?
JURKIĆ: Otišao sam krajem rata. Početak rata sam proveo u Vijaci, a žena i djeca su mi u to vrijeme bili u Zavidovićima, gdje sam dugo vremena radio u „Krivaji“. Međutim, bio sam nabavio farmu nutrija koje u Zavidovićima nisam imao gdje držati, pa sam ih držao na selu. Održavao sam tu farmu nutrija i išao na posao u Vareš. Tu smo i proveli prvo vrijeme rata, do onih sukoba koji su izbili oko Vareša, kad se desio Stupni Dol. Tada smo izašli iz Vareša i preko srpske teritorije – pošto je moja žena Lenka srpske nacionalnosti odnosno pravoslavne vjeroispovijesti, a zapravo ukrajinskog porijekla – smo došli u Banjaluku.
RSE: Da li ste se zadržali u Banjaluci?
JURKIĆ: U Banjaluci smo bili možda jedno šest-sedam mjeseci. Tu sam imao prve probleme. Dobili smo papire da možemo doći u Republiku Srpsku (RS). Te papire ste mogli dobiti samo ukoliko je jedan od bračnih drugova bio srpske nacionalnosti. A odlučili smo se za Banjaluku pošto su tu živjeli Lenkin otac, dva brata i sestra (druga sestra joj se početkom rata bila udala u Srbiju). Kad smo došli u Banjaluku da se prijavimo, taj koji je vršio prijavu izbjeglica, neki Bojić, tražio je od mene da donesem potvrdu iz vojnog odsjeka da sam upisan u vojnu evidenciju. Međutim, pošto ja imam potvrdu od Jugoslovenske narodne armije (JNA) da nisam sposoban da služim i da u slučaju rata ponovo podliježem pregledu – vojsku nisam služio, odnosno služio sam je svega dvadeset i tri dana – on me nije htio upisati na taj spisak. Stalno sam išao u vojni odsjek i tražio od njih da me prime u evidenciju, pisao molbe… Prvu molbu su mi poderali zato što je bila pisana latinicom. Nisu me htjeli upisati u vojnu evidenciju jer sam imao te papire da sam nesposoban, a onaj tamo me nije htio upisati na spisak izbjeglica jer nisam bio u vojnoj evidenciji. Tako da smo sedam mjeseci bili u Banjaluci a da od vlasti u RS-u, kao izbjeglice, nismo dobili ni zrno riže. Iz Banjaluke smo nazvali Slobodana Ećimovića, šef kampa gore na Sokocu. On je bio, što kažu, pravi čovjek na pravom mjestu. Obratili smo se njemu i on je rekao da nam može pomoći jedino ako odemo u izbjeglički centar u Ljubiji. Mi smo rekli da nema nikakvih problema i otišli u Ljubiju. Zahvaljujući njemu sam dobio te papire.
RSE: Kakav je to bio izbjeglički centar?
JURKIĆ: U Ljubiji su prihvaćane pretežno srpske izbjeglice koje su dolazile u RS iz dijelova današnje Federacije; pretežno iz Zenice, Viteza, Travnika i tako dalje. Tu smo ostali malo više od godinu, do onog masovnog izlaska Muslimana i Hrvata iz Banjaluke 1995. godine.
RSE: Za sve to vrijeme, dok se povlačite, potucate od jednog do drugog mjesta, vi ne radite. Od čega ste vi i vaša porodica živjeli?
JURKIĆ: Dok smo bili u Vijaci, imali smo svoju baštu i u suštini bili u raju u odnosu na one u Sarajevu. Jesen 1992. godine nam je bila najteža; mada smo bili posijali, te godine je jako slabo rodilo. Na primjer, sljemenskog krompira smo posijali trideset kila, a kad smo ga vadili – uzimali smo i one najsitnije – bilo je svega dvadeset i pet. Ali iduća godina je obilato rodila. Bilo je teško do negdje od prilike novembra mjeseca, ali tada je počela stizati pomoć od naših ljudi iz Njemačke, koji su se tamo organizovali zajedno sa Nijemcima i svima ostalima. I ovom prilikom, ako dozvolite, volio bih im se zahvaliti – Matić Ivi, Miletović Anti i Delić Marijanu. Oni su nas pomagali i u hrani i finansijski. Zahvaljujući njima nam je život bio skoro potpuno normalan. Poslije sam otišao kod punca u Banjaluku. On je penzioner, ali koliko je imao, to smo dijelili. A komšija koji je radio u Karitasu – kad se nešto dijelilo, išao je pomagati – nas je kasnije učlanio u banjalučki Karitas, gdje smo dizali pomoć.
RSE: Je li Banjaluka za vrijeme rata bila grad u kojem se teško živjelo ukoliko čovjek nije bio srpske nacionalnosti?
JURKIĆ: Jednom kad sam išao prema punčevoj kući, kod tvornice „Vrbas“, vidio sam kako jedan mladić udara nekog starijeg čovjeka. Udarao ga je, što kažu, nogom u stražnjicu, psovao mu majku i govorio: „Profesore, nećeš ti nas Srbe zajebavati, nego ćeš rintati“. Znači, on je udarao svog profesora… Sreća naša je bila da su nam, čim su saznali da smo u Banjaluci, prijatelji slali su pomoć, recimo moj kum i ovi ljudi koje sam naveo, tako da smo mi imali dovoljno novaca. Pojedinim, pravo da vam kažem, bilo je krivo što mi to dobivamo. Kad god sam išao u grad, viđao sam ljude koji čiste ulice, znao sam da su ili Hrvati ili Muslimani, i uvijek sam im davao, ako sam imao kod sebe, cigara ili tako nešto.
RSE: Krajem 1995. godine, prilikom masovnog izlaska Muslimana i Hrvata iz Banjaluke, odlazite i vi. Kako i gdje?
JURKIĆ: Izašli smo 19. avgusta. Krenuli smo iz Ljubije i bili smo prvi civili koji su stigli u Vojnić poslije „Oluje“. Tamo smo našli samo vojsku i civilnu zaštitu.
RSE: Kad ste kretali iz Republike Srpske, kad ste izlazili, da li ste imali neki cilj? Da li ste unaprijed znali gdje idete?
JURKIĆ: Znali smo da idemo za Hrvatsku, ali smo htjeli otići što dalje od tih prostora. Gdje god da dođem, znao sam da mi Hrvatska neće biti stalno mjesto boravka. To mi se pogotovo potvrdilo kad sam došao u Vojnić. Bio sam se davno rastao od svoje kuće, ključeve sam bio bacio u Vrbas; bacio sam ih jer sam bio svjestan da vjerovatno više nikad neću u nju doći. Kad smo došli u Vojnić, smjestili su nas po kućama onih koji su odatle izbjegli. Nas su smjestili u kuću na sprat, kakve nije bilo u mom kraju. Međutim, ženi i djeci sam rekao: „Ova kuća jeste dobra, ali mi u njoj ne možemo živjeti. Prvo, ova kuća nije naša. Drugo, mi ovu kuću moramo platiti ili državi ili vlasniku koji je sad izbjegao, a mi te pare zaraditi ne možemo“; tada sam imao preko četrdeset i pet godina i niko me ne bi primio na posao. Odlučili smo da podnesemo zahtjev za Ameriku. Mada smo se i žena i ja zaposlili u Vojniću, radili smo u skladištu koje je korišteno za one što su izbjegli iz Kladuše, Babine, kako su iz zvali…
RSE: Da, „abdićevce“.
JURKIĆ: Ja sam radio kao noćni čuvar, a supruga je kuhala mlijeko. Imali smo po 450 maraka platu, dakle zajedno 900 maraka, plus smo dobivali pomoć od Vlade Republike Hrvatske. Dobivali smo redovno i hranu i sve.
RSE: Koliko dugo se zadržavate u Vojniću?
JURKIĆ: Iz Vojnića smo izašli u avgustu 1996. godine, kad je došao moj pastorak iz srednje Bosne. On je bio nekih deset-petnaest dana zarobljen. Oslobodio ih je norveški UNPROFOR. Kad su ovi pripremali likvidaciju, djeca su znala nešto malo engleski, pa su to prenijeli UNPROFOR-u. Dobili su dva transportera i čim su transporteri došli, nisu nikog ništa ni pitali, dotjerali su transportere do podruma, iako je okolo bila straža, otvorili vrata i zarobljenici su utrčali u te transportere; tako da su ih praktično kidnapovali od Armije BiH. Moj pastorak je došao kod nas u Vojnić u aprilu 1996. godine i ja sam u avgustu podnio zahtjev UNHCR-u za iseljenje u treće zemlje. Pozvali su nas na razgovor i opet sam bio izbjeglica. Mene to prati čitav život. Moje stalno mjesto boravka su bili Zavidovići. Adresa u mojoj ličnoj karti je bila: Narodnog fronta 29. Kad je počeo rat i kad su se dijelili oni potrošački kartoni, nisam ga mogao dobiti jer nisam imao prebivalište na području opštine Vareš, ali meni to uopšte nije smetalo. Međutim, kad su došle izbjeglice iz Kaknja, pričali su na HTV-u i po Zagrebu kako su Muslimani i Srbi u Varešu kupovali hljeb za dvjesto dinara, a oni su morali plaćati dvije hiljade. Međutim, to je bilo pravično – opština je obezbjeđivala svoje stanovnike, bez obzira na naciju. Pravo da vam kažem, što se tiče moje mjesne zajednice, a i opštine Vareš, dok nije došao Rajić i pobio one ljude u Stupnom Dolu, ja se njima i njihovim postupcima prema drugima ponosim.
RSE: Dobili ste, dakle, odobrenje da se s porodicom iselite u Ameriku. Koliko ste stvari sa sobom ponijeli?
JURKIĆ: Ponijeli smo dovoljno odjeće i obuće. Kad sam odlazio iz svoje kuće, ponio sam samo torbu s dokumentima. Onda smo nešto dobivali od Republike Srpske, ali od toga smo ponijeli minimalno. Kad smo izlazili iz RS-a, iznijeli smo jednu torbu. Najveći dio stvari koje smo nosili, bio je iz Vojnića.
RSE: U Atlantu ste stigli 1996. godine. Jeste li imali sve organizovano kada ste stigli?
JURKIĆ: Jesmo. Došli smo u januaru. Mi smo bili prva grupa s područja bivše Jugoslavije koja je došla preko te organizacije. To je bio Katolički socijalni servis, tako se zvala. Preko njih su dolazili ljudi svih nacija.
RSE: Koliko su tad bila stara vaša djeca?
JURKIĆ: Kćerka je imala dvanaest godina, sin petnaest, a pastorak dvadeset i jednu.
RSE: Jesu li svi odmah krenuli u školu?
JURKIĆ: Prvo smo svi učili jezik. Dobili smo stan, imao je kuhinju, dnevni boravak i dvije spavaće sobe. U tom naselju gdje smo bili smješteni, bilo je i odjeljenje organizacije preko koje smo došli i u njihovim prostorijama se učio jezik.
RSE: Kako ste savladali engleski?
JURKIĆ: Ja sam ga savladao dosta slabo, iako smo imali smo dobrog učitelja. Mlad čovjek, ali što kažu rođen za taj posao. Djeca i žena su brzo savladali, ja slabije. Ta škola je radila do raspusta, međutim djeca su još prije toga krenula u klasičnu američku školu, odmah čim smo dobili security kartice odnosno matične brojeve. Kad smo dobili te kartice, djeca su se odmah upisala u školu. Ovaj najstariji se upisao na dvogodišnju zanatsku školu. Bio je krenuo za kompjuterskog programera, međutim to mu nije baš najbolje sjelo. Uvijek je volio nešto čeprkati oko auta, ali mjesta za automehaničare su bila popunjena, tako da je na kraju otišao za varioca. Završio je za varioca, međutim taj posao nikada nije radio. Zahvaljujući jednom Bosancu iz Busovače, Edinu – ne sjećam mu se prezimena, slabo pamtim prezimena, bio je izbjeglica u Zenici – zaposlio se u jednom klubu za bogate koji se zvao „Cherokee“ (na teritoriji današnje Atlante su živjeli Čeroki Indijanci i tu ima dosta njihovih obilježja). U tom klubu su on i Edin radili kao konobari. Godišnja članarina u tom klubu je trideset hiljada dolara, a po dvije godine se čeka na učlanjenje, dok oni sve provjere, jer član mora biti čist kao suza. Tu je radio jedno vrijeme, da bi nedavno položio vozački za teretna vozila, kupio svoj kamion i sada vozi širom Amerike.
RSE: I je li dobro živi?
JURKIĆ: Odlično.
RSE: A šta je s ovim mlađima, kćerkom i sinom? Da li su oni još uvijek u školi?
JURKIĆ: Jesu. Evo počećemo recimo sa sinom. On je bio jako dobar učenik. I kad smo selili iz tog naselja gdje smo bili smješteni – selili smo se u kuću koju smo kupili u sjevernijem dijelu Atlante – bio sam prisutan kad su njegovi profesori plakali zbog toga što odlazi. Direktor škole mu je rekao: „Bog dragi zna koliko mi je žao što odlaziš, ali neka ti je sretan put. Ako ti bilo kad zatreba naša pomoć, slobodno nam se obrati.“
RSE: Kako se zove sin?
JURKIĆ: Bojan. A školu je završio (tu gdje smo se preselili) kao jedan od pet najboljih učenika svoje generacije. Povodom toga je na njegovom parkingu ispred škole upisano njegovo ime i to će za uvijek ostati. Naime, ovdje djeca idu u školu automobilima, pa je tako išao i on.
RSE: Šta sada radi Bojan?
JURKIĆ: Sada ide na koledž i radi u jednoj velikoj trgovini kao menadžer jednog odjeljenja. Od januara će najvjerovatnije preći na Georgia University, što je jedan od najjačih fakulteta u Americi.
RSE: A šta je sa kćerkom?
JURKIĆ: Tanja je završila srednju školu prije godinu dana, ustvari iz srednje su je prebacili na koledž i ta godina koledža joj se računala kao četvrta godina srednje odnosno kao dvanaesti razred. Imala je ponudu da studira u Njemačkoj, u Birmingemu, a stipendirala bi je francuska Vlada, međutim još nismo dobili te papire odnosno taj Zeleni karton (Green Card), tako da još nismo aplicirali za državljanstvo, to jest još uvijek nemamo pasoše. Mi smo naime ovdje došli bez ikakvih pasoša.
RSE: Niste imali nikakve pasoše, ni bosanski, ni hrvatski…?
JURKIĆ: Nikakve.
RSE: Da li će se to skoro riješiti?
JURKIĆ: Ja mislim da hoće. To je zastalo negdje u administraciji, ali me to puno ne sekira.
RSE: Šta vi radite?
JURKIĆ: Ja od prvog dana otkad sam došao u Ameriku ne radim ništa. Moje zdravstveno stanje je dosta loše i kad su nas pitali da li ćemo svi raditi, rekao sam da ja najvjerovatnije neću moći. Pitali su me zbog čega, a ja sam im rekao da imam problema sa cirkulacijom. Išao sam na preglede, vidjeli su da imam probleme, da ne mogu pješačiti… Zaključili su da mi je u lijevoj ruci najveće zakrčenje i da imam zakrčenje u nogama. Primao sam petsto dolara mjesečno socijalne pomoći dok mi je žena imala manju platu. Međutim, moje socijalno primanje je vezano uz njenu zaradu i kad se njoj povećala plata, smanjilo se na od prilike sto dolara. Ali uz to imam besplatno zdravstveno osiguranje.
RSE: Otkad ste stigli u Ameriku, niste nikada bili u Bosni. Osjećate li nostalgiju?
JURKIĆ: Fali mi ona predratna Bosna. Ali sudbina je takva i ja sam njome zadovoljan.
RSE: Imate li prijatelja u Americi?
JURKIĆ: Imam. Prvih sedam mjeseci nismo imali telefon i bili smo željni čuti naš jezik. Kad smo priključili telefon, uzeli smo telefonski imenik Atlante, a to su tri debele knjige, i prevrtali ga da nađemo neko naše ime i prezime. Poslije sam saznao od prijatelja iz Zavidovića da ovdje u Atlanti „Krivaja“ – moja firma, u kojoj sam nekad radio – ima svoje predstavništvo koje još uvijek radi. Tako sam se upoznao s Rizom koji mi je bio prvi gost. S njim sam prvi put u Americi, nakon toliko vremena, progovorio naš jezik; do tada sam govorio samo s ukućanima. A moja djeca, ako nisu bila u školi, bila su na aerodromu. Na aerodromu su radili pretežno Vijetnamci, tako da su im djeca prevodila kad bi došao neko iz Bosne. A uvijek kad bi neko došao, dolazio je kod mene u kuću da telefonira svojima, da se javi da je dobro stigao. Ponudio sam sve što sam mogao, nastojao sam pomoći, tako da imam veliki broj prijatelja.
RSE: Imate li planove za budućnost ili jednostavno uživate u životu sa svojom porodicom koji vam pruža Amerika?
JURKIĆ: Ovdje ću ostati. Stan koji sam imao u Zavidovićima je za vrijeme rata izgorio, a u Vijaci je kuća ostarila. Izgrađena je naime od drvenih greda, preko kojih je izvana i iznutra bio nabačen malter, tako da je sada u lošem stanju. Od penzije tamo vjerovatno ne bih mogao živjeti, a iz Amerike ne bih otišao ni radi doktora, jer ovdje imam vrhunske doktore. Kad sam radio bajpas na srcu, radio mi ga je jedan od deset najboljih kardiologa na svijetu.
RSE: Slušate li program Radija Slobodna Evropa?
JURKIĆ: Slušam ga negdje od devetog-desetog mjeseca 1994. godine. U Ljubiji sam ga počeo slušati, iako je to tamo bilo teško, jer je bilo previše ljudi na jednom mjestu. Također sam mnogo pratio sport, koji mnogo volim. Tada je u Ljubiji bio i jedan Fikret, prosvjetni radnik, ali prije toga je bio sportista, mnogo dobar čovjek. Izbjeglice su išle na ručak u hotel, tu je bila naša kuhinja, ispred kojeg je bio lijep park, gdje je Fikret sjedio na klupi. Te 1994. godine je bilo Svjetsko prvenstvo u fudbalu, međutim ja nisam imao gdje da ga pratim. Fikret je pratio i znao je rezultate. Međutim, nisam smio sjesti s njim, jer bi odmah one izbjeglice rekle – vidi Muslimana i Hrvata, ovo i ono. Sjeo bih na drugu klupu i čekao da dođe neko od Srba, jer nisam mogao s njim ni započeti razgovor s druge klupe dok ne dođe neko od domaćih Srba ili Srba izbjeglica. Tako sam sjedio i jedva čekam da neko dođe da ga pitam za rezultate. To su bili neki trenuci koji su se morali preživljavati.
RSE: Zašto su vaši roditelji izbjegli iz Vareša, odnosno iz Vijake?
JURKIĆ: U to vrijeme su u Vijaci bili domobrani. I kad je moj stric otišao u partizane, oni su izgubili povjerenje u mog oca, koji je također bio mobilisan. Jednu večer mu je došla jedna žena i – kako kažu na selu – zaklela ga djecom, i svojom i njegovom, da nikome ne govori, ali da tu noć ne ide na dežurstvo, jer ga na tom mjestu čeka čovjek da ga likvidira. Tata je obišao okolo i došao na to mjesto sa zadnje strane. Vidio je čovjeka s puškom koji tamo nije trebao biti. Vratio se u kuću, ostavio oružje i municiju i rekao mami: „Ja odoh, čim mognem, javiću se“. Tako je otišao u Srem i tamo se zaposlio kod nekih Nijemaca, domorodaca, koji su tu godinama živjeli; radio je na njihovom imanju. Kasnije je za njim otišla mama i povela djecu. Ja sam najmlađi.
RSE: Tako ste se vi rodili u Sremu. Da li ste tamo i odrasli?
JURKIĆ: Nisam. Imao sam šest nedjelja kad smo se vratili. Vlasti koje su osnovane u selu su mom djedu rekli da će konfiskovati kuću ukoliko se moj otac ne vrati. A kuća je bila napravljena 1939. godine, tako da je bila praktično nova. Tako da se otac vratio.
RSE: I vi ste zapravo odrasli i škole završili u srednjoj Bosni, u okolini Vareša.
JURKIĆ: Da.
RSE: Rođeni ste u izbjeglištvu, a sad živite u Atlanti. Ponovo ste krenuli izbjegličkim stopama.
JURKIĆ: Kod mene se ostvaruje ona narodna poslovica: „Kako te bešika zaljulja, tako te i lopata zakopa“.
RSE: Zašto ste otišli iz Bosne?
JURKIĆ: Otišao sam krajem rata. Početak rata sam proveo u Vijaci, a žena i djeca su mi u to vrijeme bili u Zavidovićima, gdje sam dugo vremena radio u „Krivaji“. Međutim, bio sam nabavio farmu nutrija koje u Zavidovićima nisam imao gdje držati, pa sam ih držao na selu. Održavao sam tu farmu nutrija i išao na posao u Vareš. Tu smo i proveli prvo vrijeme rata, do onih sukoba koji su izbili oko Vareša, kad se desio Stupni Dol. Tada smo izašli iz Vareša i preko srpske teritorije – pošto je moja žena Lenka srpske nacionalnosti odnosno pravoslavne vjeroispovijesti, a zapravo ukrajinskog porijekla – smo došli u Banjaluku.
RSE: Da li ste se zadržali u Banjaluci?
JURKIĆ: U Banjaluci smo bili možda jedno šest-sedam mjeseci. Tu sam imao prve probleme. Dobili smo papire da možemo doći u Republiku Srpsku (RS). Te papire ste mogli dobiti samo ukoliko je jedan od bračnih drugova bio srpske nacionalnosti. A odlučili smo se za Banjaluku pošto su tu živjeli Lenkin otac, dva brata i sestra (druga sestra joj se početkom rata bila udala u Srbiju). Kad smo došli u Banjaluku da se prijavimo, taj koji je vršio prijavu izbjeglica, neki Bojić, tražio je od mene da donesem potvrdu iz vojnog odsjeka da sam upisan u vojnu evidenciju. Međutim, pošto ja imam potvrdu od Jugoslovenske narodne armije (JNA) da nisam sposoban da služim i da u slučaju rata ponovo podliježem pregledu – vojsku nisam služio, odnosno služio sam je svega dvadeset i tri dana – on me nije htio upisati na taj spisak. Stalno sam išao u vojni odsjek i tražio od njih da me prime u evidenciju, pisao molbe… Prvu molbu su mi poderali zato što je bila pisana latinicom. Nisu me htjeli upisati u vojnu evidenciju jer sam imao te papire da sam nesposoban, a onaj tamo me nije htio upisati na spisak izbjeglica jer nisam bio u vojnoj evidenciji. Tako da smo sedam mjeseci bili u Banjaluci a da od vlasti u RS-u, kao izbjeglice, nismo dobili ni zrno riže. Iz Banjaluke smo nazvali Slobodana Ećimovića, šef kampa gore na Sokocu. On je bio, što kažu, pravi čovjek na pravom mjestu. Obratili smo se njemu i on je rekao da nam može pomoći jedino ako odemo u izbjeglički centar u Ljubiji. Mi smo rekli da nema nikakvih problema i otišli u Ljubiju. Zahvaljujući njemu sam dobio te papire.
RSE: Kakav je to bio izbjeglički centar?
JURKIĆ: U Ljubiji su prihvaćane pretežno srpske izbjeglice koje su dolazile u RS iz dijelova današnje Federacije; pretežno iz Zenice, Viteza, Travnika i tako dalje. Tu smo ostali malo više od godinu, do onog masovnog izlaska Muslimana i Hrvata iz Banjaluke 1995. godine.
RSE: Za sve to vrijeme, dok se povlačite, potucate od jednog do drugog mjesta, vi ne radite. Od čega ste vi i vaša porodica živjeli?
JURKIĆ: Dok smo bili u Vijaci, imali smo svoju baštu i u suštini bili u raju u odnosu na one u Sarajevu. Jesen 1992. godine nam je bila najteža; mada smo bili posijali, te godine je jako slabo rodilo. Na primjer, sljemenskog krompira smo posijali trideset kila, a kad smo ga vadili – uzimali smo i one najsitnije – bilo je svega dvadeset i pet. Ali iduća godina je obilato rodila. Bilo je teško do negdje od prilike novembra mjeseca, ali tada je počela stizati pomoć od naših ljudi iz Njemačke, koji su se tamo organizovali zajedno sa Nijemcima i svima ostalima. I ovom prilikom, ako dozvolite, volio bih im se zahvaliti – Matić Ivi, Miletović Anti i Delić Marijanu. Oni su nas pomagali i u hrani i finansijski. Zahvaljujući njima nam je život bio skoro potpuno normalan. Poslije sam otišao kod punca u Banjaluku. On je penzioner, ali koliko je imao, to smo dijelili. A komšija koji je radio u Karitasu – kad se nešto dijelilo, išao je pomagati – nas je kasnije učlanio u banjalučki Karitas, gdje smo dizali pomoć.
RSE: Je li Banjaluka za vrijeme rata bila grad u kojem se teško živjelo ukoliko čovjek nije bio srpske nacionalnosti?
JURKIĆ: Jednom kad sam išao prema punčevoj kući, kod tvornice „Vrbas“, vidio sam kako jedan mladić udara nekog starijeg čovjeka. Udarao ga je, što kažu, nogom u stražnjicu, psovao mu majku i govorio: „Profesore, nećeš ti nas Srbe zajebavati, nego ćeš rintati“. Znači, on je udarao svog profesora… Sreća naša je bila da su nam, čim su saznali da smo u Banjaluci, prijatelji slali su pomoć, recimo moj kum i ovi ljudi koje sam naveo, tako da smo mi imali dovoljno novaca. Pojedinim, pravo da vam kažem, bilo je krivo što mi to dobivamo. Kad god sam išao u grad, viđao sam ljude koji čiste ulice, znao sam da su ili Hrvati ili Muslimani, i uvijek sam im davao, ako sam imao kod sebe, cigara ili tako nešto.
RSE: Krajem 1995. godine, prilikom masovnog izlaska Muslimana i Hrvata iz Banjaluke, odlazite i vi. Kako i gdje?
JURKIĆ: Izašli smo 19. avgusta. Krenuli smo iz Ljubije i bili smo prvi civili koji su stigli u Vojnić poslije „Oluje“. Tamo smo našli samo vojsku i civilnu zaštitu.
RSE: Kad ste kretali iz Republike Srpske, kad ste izlazili, da li ste imali neki cilj? Da li ste unaprijed znali gdje idete?
JURKIĆ: Znali smo da idemo za Hrvatsku, ali smo htjeli otići što dalje od tih prostora. Gdje god da dođem, znao sam da mi Hrvatska neće biti stalno mjesto boravka. To mi se pogotovo potvrdilo kad sam došao u Vojnić. Bio sam se davno rastao od svoje kuće, ključeve sam bio bacio u Vrbas; bacio sam ih jer sam bio svjestan da vjerovatno više nikad neću u nju doći. Kad smo došli u Vojnić, smjestili su nas po kućama onih koji su odatle izbjegli. Nas su smjestili u kuću na sprat, kakve nije bilo u mom kraju. Međutim, ženi i djeci sam rekao: „Ova kuća jeste dobra, ali mi u njoj ne možemo živjeti. Prvo, ova kuća nije naša. Drugo, mi ovu kuću moramo platiti ili državi ili vlasniku koji je sad izbjegao, a mi te pare zaraditi ne možemo“; tada sam imao preko četrdeset i pet godina i niko me ne bi primio na posao. Odlučili smo da podnesemo zahtjev za Ameriku. Mada smo se i žena i ja zaposlili u Vojniću, radili smo u skladištu koje je korišteno za one što su izbjegli iz Kladuše, Babine, kako su iz zvali…
RSE: Da, „abdićevce“.
JURKIĆ: Ja sam radio kao noćni čuvar, a supruga je kuhala mlijeko. Imali smo po 450 maraka platu, dakle zajedno 900 maraka, plus smo dobivali pomoć od Vlade Republike Hrvatske. Dobivali smo redovno i hranu i sve.
RSE: Koliko dugo se zadržavate u Vojniću?
JURKIĆ: Iz Vojnića smo izašli u avgustu 1996. godine, kad je došao moj pastorak iz srednje Bosne. On je bio nekih deset-petnaest dana zarobljen. Oslobodio ih je norveški UNPROFOR. Kad su ovi pripremali likvidaciju, djeca su znala nešto malo engleski, pa su to prenijeli UNPROFOR-u. Dobili su dva transportera i čim su transporteri došli, nisu nikog ništa ni pitali, dotjerali su transportere do podruma, iako je okolo bila straža, otvorili vrata i zarobljenici su utrčali u te transportere; tako da su ih praktično kidnapovali od Armije BiH. Moj pastorak je došao kod nas u Vojnić u aprilu 1996. godine i ja sam u avgustu podnio zahtjev UNHCR-u za iseljenje u treće zemlje. Pozvali su nas na razgovor i opet sam bio izbjeglica. Mene to prati čitav život. Moje stalno mjesto boravka su bili Zavidovići. Adresa u mojoj ličnoj karti je bila: Narodnog fronta 29. Kad je počeo rat i kad su se dijelili oni potrošački kartoni, nisam ga mogao dobiti jer nisam imao prebivalište na području opštine Vareš, ali meni to uopšte nije smetalo. Međutim, kad su došle izbjeglice iz Kaknja, pričali su na HTV-u i po Zagrebu kako su Muslimani i Srbi u Varešu kupovali hljeb za dvjesto dinara, a oni su morali plaćati dvije hiljade. Međutim, to je bilo pravično – opština je obezbjeđivala svoje stanovnike, bez obzira na naciju. Pravo da vam kažem, što se tiče moje mjesne zajednice, a i opštine Vareš, dok nije došao Rajić i pobio one ljude u Stupnom Dolu, ja se njima i njihovim postupcima prema drugima ponosim.
RSE: Dobili ste, dakle, odobrenje da se s porodicom iselite u Ameriku. Koliko ste stvari sa sobom ponijeli?
JURKIĆ: Ponijeli smo dovoljno odjeće i obuće. Kad sam odlazio iz svoje kuće, ponio sam samo torbu s dokumentima. Onda smo nešto dobivali od Republike Srpske, ali od toga smo ponijeli minimalno. Kad smo izlazili iz RS-a, iznijeli smo jednu torbu. Najveći dio stvari koje smo nosili, bio je iz Vojnića.
RSE: U Atlantu ste stigli 1996. godine. Jeste li imali sve organizovano kada ste stigli?
JURKIĆ: Jesmo. Došli smo u januaru. Mi smo bili prva grupa s područja bivše Jugoslavije koja je došla preko te organizacije. To je bio Katolički socijalni servis, tako se zvala. Preko njih su dolazili ljudi svih nacija.
RSE: Koliko su tad bila stara vaša djeca?
JURKIĆ: Kćerka je imala dvanaest godina, sin petnaest, a pastorak dvadeset i jednu.
RSE: Jesu li svi odmah krenuli u školu?
JURKIĆ: Prvo smo svi učili jezik. Dobili smo stan, imao je kuhinju, dnevni boravak i dvije spavaće sobe. U tom naselju gdje smo bili smješteni, bilo je i odjeljenje organizacije preko koje smo došli i u njihovim prostorijama se učio jezik.
RSE: Kako ste savladali engleski?
JURKIĆ: Ja sam ga savladao dosta slabo, iako smo imali smo dobrog učitelja. Mlad čovjek, ali što kažu rođen za taj posao. Djeca i žena su brzo savladali, ja slabije. Ta škola je radila do raspusta, međutim djeca su još prije toga krenula u klasičnu američku školu, odmah čim smo dobili security kartice odnosno matične brojeve. Kad smo dobili te kartice, djeca su se odmah upisala u školu. Ovaj najstariji se upisao na dvogodišnju zanatsku školu. Bio je krenuo za kompjuterskog programera, međutim to mu nije baš najbolje sjelo. Uvijek je volio nešto čeprkati oko auta, ali mjesta za automehaničare su bila popunjena, tako da je na kraju otišao za varioca. Završio je za varioca, međutim taj posao nikada nije radio. Zahvaljujući jednom Bosancu iz Busovače, Edinu – ne sjećam mu se prezimena, slabo pamtim prezimena, bio je izbjeglica u Zenici – zaposlio se u jednom klubu za bogate koji se zvao „Cherokee“ (na teritoriji današnje Atlante su živjeli Čeroki Indijanci i tu ima dosta njihovih obilježja). U tom klubu su on i Edin radili kao konobari. Godišnja članarina u tom klubu je trideset hiljada dolara, a po dvije godine se čeka na učlanjenje, dok oni sve provjere, jer član mora biti čist kao suza. Tu je radio jedno vrijeme, da bi nedavno položio vozački za teretna vozila, kupio svoj kamion i sada vozi širom Amerike.
RSE: I je li dobro živi?
JURKIĆ: Odlično.
RSE: A šta je s ovim mlađima, kćerkom i sinom? Da li su oni još uvijek u školi?
JURKIĆ: Jesu. Evo počećemo recimo sa sinom. On je bio jako dobar učenik. I kad smo selili iz tog naselja gdje smo bili smješteni – selili smo se u kuću koju smo kupili u sjevernijem dijelu Atlante – bio sam prisutan kad su njegovi profesori plakali zbog toga što odlazi. Direktor škole mu je rekao: „Bog dragi zna koliko mi je žao što odlaziš, ali neka ti je sretan put. Ako ti bilo kad zatreba naša pomoć, slobodno nam se obrati.“
RSE: Kako se zove sin?
JURKIĆ: Bojan. A školu je završio (tu gdje smo se preselili) kao jedan od pet najboljih učenika svoje generacije. Povodom toga je na njegovom parkingu ispred škole upisano njegovo ime i to će za uvijek ostati. Naime, ovdje djeca idu u školu automobilima, pa je tako išao i on.
RSE: Šta sada radi Bojan?
JURKIĆ: Sada ide na koledž i radi u jednoj velikoj trgovini kao menadžer jednog odjeljenja. Od januara će najvjerovatnije preći na Georgia University, što je jedan od najjačih fakulteta u Americi.
RSE: A šta je sa kćerkom?
JURKIĆ: Tanja je završila srednju školu prije godinu dana, ustvari iz srednje su je prebacili na koledž i ta godina koledža joj se računala kao četvrta godina srednje odnosno kao dvanaesti razred. Imala je ponudu da studira u Njemačkoj, u Birmingemu, a stipendirala bi je francuska Vlada, međutim još nismo dobili te papire odnosno taj Zeleni karton (Green Card), tako da još nismo aplicirali za državljanstvo, to jest još uvijek nemamo pasoše. Mi smo naime ovdje došli bez ikakvih pasoša.
RSE: Niste imali nikakve pasoše, ni bosanski, ni hrvatski…?
JURKIĆ: Nikakve.
RSE: Da li će se to skoro riješiti?
JURKIĆ: Ja mislim da hoće. To je zastalo negdje u administraciji, ali me to puno ne sekira.
RSE: Šta vi radite?
JURKIĆ: Ja od prvog dana otkad sam došao u Ameriku ne radim ništa. Moje zdravstveno stanje je dosta loše i kad su nas pitali da li ćemo svi raditi, rekao sam da ja najvjerovatnije neću moći. Pitali su me zbog čega, a ja sam im rekao da imam problema sa cirkulacijom. Išao sam na preglede, vidjeli su da imam probleme, da ne mogu pješačiti… Zaključili su da mi je u lijevoj ruci najveće zakrčenje i da imam zakrčenje u nogama. Primao sam petsto dolara mjesečno socijalne pomoći dok mi je žena imala manju platu. Međutim, moje socijalno primanje je vezano uz njenu zaradu i kad se njoj povećala plata, smanjilo se na od prilike sto dolara. Ali uz to imam besplatno zdravstveno osiguranje.
RSE: Otkad ste stigli u Ameriku, niste nikada bili u Bosni. Osjećate li nostalgiju?
JURKIĆ: Fali mi ona predratna Bosna. Ali sudbina je takva i ja sam njome zadovoljan.
RSE: Imate li prijatelja u Americi?
JURKIĆ: Imam. Prvih sedam mjeseci nismo imali telefon i bili smo željni čuti naš jezik. Kad smo priključili telefon, uzeli smo telefonski imenik Atlante, a to su tri debele knjige, i prevrtali ga da nađemo neko naše ime i prezime. Poslije sam saznao od prijatelja iz Zavidovića da ovdje u Atlanti „Krivaja“ – moja firma, u kojoj sam nekad radio – ima svoje predstavništvo koje još uvijek radi. Tako sam se upoznao s Rizom koji mi je bio prvi gost. S njim sam prvi put u Americi, nakon toliko vremena, progovorio naš jezik; do tada sam govorio samo s ukućanima. A moja djeca, ako nisu bila u školi, bila su na aerodromu. Na aerodromu su radili pretežno Vijetnamci, tako da su im djeca prevodila kad bi došao neko iz Bosne. A uvijek kad bi neko došao, dolazio je kod mene u kuću da telefonira svojima, da se javi da je dobro stigao. Ponudio sam sve što sam mogao, nastojao sam pomoći, tako da imam veliki broj prijatelja.
RSE: Imate li planove za budućnost ili jednostavno uživate u životu sa svojom porodicom koji vam pruža Amerika?
JURKIĆ: Ovdje ću ostati. Stan koji sam imao u Zavidovićima je za vrijeme rata izgorio, a u Vijaci je kuća ostarila. Izgrađena je naime od drvenih greda, preko kojih je izvana i iznutra bio nabačen malter, tako da je sada u lošem stanju. Od penzije tamo vjerovatno ne bih mogao živjeti, a iz Amerike ne bih otišao ni radi doktora, jer ovdje imam vrhunske doktore. Kad sam radio bajpas na srcu, radio mi ga je jedan od deset najboljih kardiologa na svijetu.
RSE: Slušate li program Radija Slobodna Evropa?
JURKIĆ: Slušam ga negdje od devetog-desetog mjeseca 1994. godine. U Ljubiji sam ga počeo slušati, iako je to tamo bilo teško, jer je bilo previše ljudi na jednom mjestu. Također sam mnogo pratio sport, koji mnogo volim. Tada je u Ljubiji bio i jedan Fikret, prosvjetni radnik, ali prije toga je bio sportista, mnogo dobar čovjek. Izbjeglice su išle na ručak u hotel, tu je bila naša kuhinja, ispred kojeg je bio lijep park, gdje je Fikret sjedio na klupi. Te 1994. godine je bilo Svjetsko prvenstvo u fudbalu, međutim ja nisam imao gdje da ga pratim. Fikret je pratio i znao je rezultate. Međutim, nisam smio sjesti s njim, jer bi odmah one izbjeglice rekle – vidi Muslimana i Hrvata, ovo i ono. Sjeo bih na drugu klupu i čekao da dođe neko od Srba, jer nisam mogao s njim ni započeti razgovor s druge klupe dok ne dođe neko od domaćih Srba ili Srba izbjeglica. Tako sam sjedio i jedva čekam da neko dođe da ga pitam za rezultate. To su bili neki trenuci koji su se morali preživljavati.