Subota, 24. jul 2004. godine
Dan poslije veličanstvenog otvaranja Starog mosta, događaja koji će ove generacije pamtiti do kraja života, uzbuđenje zbog ponovnog vraćanja simbola grada nije jenjavalo. Sa prijateljima sam prethodne večeri ostao podno luka sve dok modrina zore nije obujmula čisto, prozračno mostarsko nebo. Besana noć. U jutro, kada sam krenuo put mosta, kako bih ponovo vidio tu prekrasnu sliku mosta punu arhitektonske čipke, susreo sam sugrađane na čijim licima se osjetilo zadovoljstvo i neki unutrašnji mir. Rijeke ljudi išle su ka njemu nošeni željom da međusobno podijele radost rađanja starca koji je spasio Mostar upravo kada su ga rušitelji survali u Neretvu jer je tada svjetska javnost saznala za veličinu drame Mostara.
Nedjelja, 25. jul 2004. godine
U gradu još uvijek vlada prava praznična atmosfera. Programi mostarskog ljetnog festivala koji se odvija po sloganu ''U susret starom'' neprestano traju. Najposjećeniji su muzički sadržaji na centralnom trgu Musala. To me podsjeća na evropske metropole pred doček Nove godine. Evropa, polako ali sigurno, ulazi u naš svakodnevni život. Na ulici susrećem drage likove, moje prijatelje i komšije koji trajno žive u inostranstvu, a došli su puni čežnje za Starim. On nas je povezao više nego bilo koji član roda. Uistinu je zanimljivo koliku je ulogu ovaj most imao i ima u našim životima. Ako je iko u posljednje vrijeme doprinjeo uspostavljanju dijaloga među Mostarcima, onda je to Stari most, veličanstveno djelo, za koje je Ivo Andrić rekao da pred njim čovjek postaje plemenit.
Ponedjeljak, 26. jul 2004. godine
U Šantićevoj ulici ranijim korisnicima stanova u jednom stambenom objektu, nakon što je rekonstruisan su predati ključevi. Deset godina ti ljudi su se potucali po bijelom svijetu i po tuđim sobama. Neke su u Mostar i u urnama donijeli. To me podsjetilo na jednu prekrasnu pjesmu Adnana Picula, Mostarca, danas ljekara u Hamburgu, u kojoj govori kako se iz tuđih kašika jede, kako se tuđi veš na konopima suši i u tuđim stolicama sjedi. Dobar dio života proveli su u samoći daleko od svoga zavičaja i svojih najmilijih. Gruba životna stvarnost učinila ih je gotovo beživotnim. Mogu zamisliti koliko im je srce bilo kada su dotakli taj maleni komad metala i popeli se uz stepenište do svojih vrata. Ostaje upit odakle im tolika energija i hrabrost da sve to izdrže.
Utorak, 27. jul 2004. godine
Na platou ispred tek obnovljenog hamama, u Prećkoj čaršiji, nadomak Starog mosta, koji je rekonstruisan zahvaljujući donaciji francuske vlade i podršci UNESCO-a zasađena je palma. Drvo mira zasadili su gradonačelnici gradova Kragujevca iz Srbije i Crne Gore, Monte Grosa iz Italije, Hajdelberga iz Njemačke, Jala iz Danske i Mostara. Pobratimi gradovi uputili su poruku da žele proširiti i unaprijediti saradnju na svim poljima. Sada ovaj plac krasi obnovljena džamija Sabačica, hamam, odnosno kulturni centar, vitka palma i skulptura mladog skulptora Vladimira Miškovića. Evropa se susrela na tako malom prostoru pokazujući bogatstvo i harmoniju različitosti.
Srijeda, 28. jul 2004. godine
Dva izvrsna bosansko-hercegovačka slikara, Afan Ramić i Vlado Puljić, izložili su svoje radove u obnovljenoj kuli Halebija. Rijeke posjetilaca slijevale se uz basamake koje su vodile na drugu etažu kule u kojoj je nekada bio zatvor. Umjetnost je našla svoje stanište u prostoru gdje je prije četiri vijeka boravila vojna posada braneći grad sa zapadnih strana. Na Afanovim slikama primjećujem džemru koja izbija iz užarenog hercegovačkog kamenjara. Niko tako ne doživljava Hercegovinu kao Vlado i njegov brat po esnafu Afan. Obojica su zaljubljenici juga. U škrtoj i siromašnoj pokrajini on je našao bogatstvo boja i zvukova kakvi se rijetko susreću.
Četvrtak, 29. jul 2004. godine
Susret sa prijateljem u Starom gradu i večera uz samu Radobolju, posestrimu Neretve, koja se s njom spaja upravo podno luka Starog mosta. Duga ispovijest protkana sjećanjima na protekle decenije. Zaključujemo da je život pretežak na ovim prostorima gdje se u cikličnim krugovima neprestano javljaju ratovi sa svom kataklizmom kojom donose. Hoće li ubuduće biti drugačije? Postajemo dio Evrope a to je već nekakva garancija krajnjem miru.
Petak, 30. jul 2004. godine
U Starom gradu predstavljena je ogromna džezva visine 120 centimetara. Konkuriše za upis u Ginisovu knjigu rekorda. Inicijativa je potekla od ljudi okupljenih u Centru za mir i multietničku saradnju iz Mostara. Sutra će se iz nje dijeliti kafa za sve posjetioce. Biće i skokova sa starog mosta. Ideja je plemenita jer se želi uz kafu napraviti atmosfera koju karakteriše prijateljski razgovor. U posljednje vrijeme često se ističe potreba za dijalogom i suživotom. Uz kafu ''razgovorušu'' iz ove džezve Mostarci će povesti razgovor o svemu što ih tišti. Džezva će ostati zabilježena u Ginisovoj knjizi, ali bogatstvo razgovora ostaje kao trajna vrijednost ovog neobičnog događaja koji će se pamtiti.
Dan poslije veličanstvenog otvaranja Starog mosta, događaja koji će ove generacije pamtiti do kraja života, uzbuđenje zbog ponovnog vraćanja simbola grada nije jenjavalo. Sa prijateljima sam prethodne večeri ostao podno luka sve dok modrina zore nije obujmula čisto, prozračno mostarsko nebo. Besana noć. U jutro, kada sam krenuo put mosta, kako bih ponovo vidio tu prekrasnu sliku mosta punu arhitektonske čipke, susreo sam sugrađane na čijim licima se osjetilo zadovoljstvo i neki unutrašnji mir. Rijeke ljudi išle su ka njemu nošeni željom da međusobno podijele radost rađanja starca koji je spasio Mostar upravo kada su ga rušitelji survali u Neretvu jer je tada svjetska javnost saznala za veličinu drame Mostara.
Nedjelja, 25. jul 2004. godine
U gradu još uvijek vlada prava praznična atmosfera. Programi mostarskog ljetnog festivala koji se odvija po sloganu ''U susret starom'' neprestano traju. Najposjećeniji su muzički sadržaji na centralnom trgu Musala. To me podsjeća na evropske metropole pred doček Nove godine. Evropa, polako ali sigurno, ulazi u naš svakodnevni život. Na ulici susrećem drage likove, moje prijatelje i komšije koji trajno žive u inostranstvu, a došli su puni čežnje za Starim. On nas je povezao više nego bilo koji član roda. Uistinu je zanimljivo koliku je ulogu ovaj most imao i ima u našim životima. Ako je iko u posljednje vrijeme doprinjeo uspostavljanju dijaloga među Mostarcima, onda je to Stari most, veličanstveno djelo, za koje je Ivo Andrić rekao da pred njim čovjek postaje plemenit.
Ponedjeljak, 26. jul 2004. godine
U Šantićevoj ulici ranijim korisnicima stanova u jednom stambenom objektu, nakon što je rekonstruisan su predati ključevi. Deset godina ti ljudi su se potucali po bijelom svijetu i po tuđim sobama. Neke su u Mostar i u urnama donijeli. To me podsjetilo na jednu prekrasnu pjesmu Adnana Picula, Mostarca, danas ljekara u Hamburgu, u kojoj govori kako se iz tuđih kašika jede, kako se tuđi veš na konopima suši i u tuđim stolicama sjedi. Dobar dio života proveli su u samoći daleko od svoga zavičaja i svojih najmilijih. Gruba životna stvarnost učinila ih je gotovo beživotnim. Mogu zamisliti koliko im je srce bilo kada su dotakli taj maleni komad metala i popeli se uz stepenište do svojih vrata. Ostaje upit odakle im tolika energija i hrabrost da sve to izdrže.
Utorak, 27. jul 2004. godine
Na platou ispred tek obnovljenog hamama, u Prećkoj čaršiji, nadomak Starog mosta, koji je rekonstruisan zahvaljujući donaciji francuske vlade i podršci UNESCO-a zasađena je palma. Drvo mira zasadili su gradonačelnici gradova Kragujevca iz Srbije i Crne Gore, Monte Grosa iz Italije, Hajdelberga iz Njemačke, Jala iz Danske i Mostara. Pobratimi gradovi uputili su poruku da žele proširiti i unaprijediti saradnju na svim poljima. Sada ovaj plac krasi obnovljena džamija Sabačica, hamam, odnosno kulturni centar, vitka palma i skulptura mladog skulptora Vladimira Miškovića. Evropa se susrela na tako malom prostoru pokazujući bogatstvo i harmoniju različitosti.
Srijeda, 28. jul 2004. godine
Dva izvrsna bosansko-hercegovačka slikara, Afan Ramić i Vlado Puljić, izložili su svoje radove u obnovljenoj kuli Halebija. Rijeke posjetilaca slijevale se uz basamake koje su vodile na drugu etažu kule u kojoj je nekada bio zatvor. Umjetnost je našla svoje stanište u prostoru gdje je prije četiri vijeka boravila vojna posada braneći grad sa zapadnih strana. Na Afanovim slikama primjećujem džemru koja izbija iz užarenog hercegovačkog kamenjara. Niko tako ne doživljava Hercegovinu kao Vlado i njegov brat po esnafu Afan. Obojica su zaljubljenici juga. U škrtoj i siromašnoj pokrajini on je našao bogatstvo boja i zvukova kakvi se rijetko susreću.
Četvrtak, 29. jul 2004. godine
Susret sa prijateljem u Starom gradu i večera uz samu Radobolju, posestrimu Neretve, koja se s njom spaja upravo podno luka Starog mosta. Duga ispovijest protkana sjećanjima na protekle decenije. Zaključujemo da je život pretežak na ovim prostorima gdje se u cikličnim krugovima neprestano javljaju ratovi sa svom kataklizmom kojom donose. Hoće li ubuduće biti drugačije? Postajemo dio Evrope a to je već nekakva garancija krajnjem miru.
Petak, 30. jul 2004. godine
U Starom gradu predstavljena je ogromna džezva visine 120 centimetara. Konkuriše za upis u Ginisovu knjigu rekorda. Inicijativa je potekla od ljudi okupljenih u Centru za mir i multietničku saradnju iz Mostara. Sutra će se iz nje dijeliti kafa za sve posjetioce. Biće i skokova sa starog mosta. Ideja je plemenita jer se želi uz kafu napraviti atmosfera koju karakteriše prijateljski razgovor. U posljednje vrijeme često se ističe potreba za dijalogom i suživotom. Uz kafu ''razgovorušu'' iz ove džezve Mostarci će povesti razgovor o svemu što ih tišti. Džezva će ostati zabilježena u Ginisovoj knjizi, ali bogatstvo razgovora ostaje kao trajna vrijednost ovog neobičnog događaja koji će se pamtiti.
